Preko pet i pol stoljeća zaustavljen razvoj Bosne i Hercegovine
Bošnjačka strana, koja sve više gubi europski kompas, čime se ubrzano približava radikalnim islamskim zemljama na planu vladavine šerijata, nikako da prihvati Bosnu i Hercegovinu s različitim nacionalnim, napose ne vjerskim, identitetima narodâ koji u njoj žive, daleko prije nasilne pojave islama na tom prostoru. Budući da je isključivost politički mentalni sklop svih muslimanskih zemalja, takvo bošnjačko političko shvaćanje uređenja Bosne i Hercegovine gotovo da i ne iznenađuje. Više, naime, zabrinjava iz razloga što je Bosna i Hercegovina vrlo slojevita zajednica triju naroda, svaki sa svojim nacionalnim, kulturnim, civilizacijskim i vjerskim identitetima, gdje nemuslimanima, kršćanima, prijeti, gotovo, biološki nestanak.
Bošnjački radikalizam kojeg je francuski predsjednik Emmanuele Macron nazvao "tempiranom bombom" pred europskim vratima, zarobio je druga dva beha naroda i drži ih taocima, bez naznaka skorog oslobađanja. Čini se da će ta talačka kriza zarobljenih nebošnjaka, napose Hrvata kojima je oduzeto svako pravo na obranu, trajati sve dotle dok se ne postigne nacionalni konsenzus o bosanskohercegovačkoj prošlosti iz perioda turske okupacije zemlje, koja je, prisilom kakvu do tad svijet nije upoznao, u potpunosti izmijenila vjersku sliku koja je bila prije Osmanlija. Bez obzira na povijesno poznatu, i od nemuslimana prihvaćenu krvavu istinu Osmanlija kao potvrđenih i dokazanih genocidista i konfesiocidista, Bošnjaci, ne toliko kao Muslimani prije, nikako da priznaju, prihvate i osude tu okupatorsko zločinačku tursku vladavinu i nazovu je pravim imenom. A to će zasigurno morati i reći, kao što je svijet nazvao pravim imenom turski genocid nad Armencima. Sve dotad, do bošnjačke osude turskog danka u krvi, obilježenog genocidom i konfesiocidom, odvijat će se žestoke polemike između kršćana i muslimana u Bosni i Hercegovini o toj temi, koje ponekad prerastaju i u ratne sukobe. Bošnjaci je koriste kao oružje agresije, ili nastavka turskog danka u krvi, kršćani je, s pravom, upotrebljavaju kao legalni oblik vlastite obrane i obrane Bosne i Hercegovine od Turske kao nasljednice Osmanlija i od Bošnjaka kao, kako je rekao poglavar IZ BiH ef. Husein Kavazović „osmanskih potomaka“.
Zasigurno, i građansko-vjerski beha sukob devedesetih godina dvadesetog stoljeća, a kojeg bošnjačka strana vodi i dalje na način ne priznavanja i te istine, bio je i jest posljedica turske okupacijske prošlosti u Bosni i Hercegovini. U daytonskom nemiru koji je na rubu oružanog sukoba bošnjačka strana nameće vlastito tumačenje tog povijesnog perioda krvave otomanske okupacije nedodirljivim za bilo kakvu diskusiju, a još manje za drukčiju ocjenu. Zabranjuju svako sučeljavanje na tu temu, čime vrše pritisak na nebošnjake da se turska okupacija prizna kao oslobađanje i Bosne i nemuslimana. No, ni spomena od koga je to Turska oslobodila Bosnu hrvatske kraljice Katarine? Od same kraljice koja je pobjegla preko Dubrovnika u Rim, i od njezine djece Katarine i Sigismunda koje su Turci oteli od majke i odveli ih u Tursku na prisilnu islamizaciju.
Puno je sličnosti današnje bošnjačke politike sa onovremenskom osmanlijskom. I danas Bošnjaci govore, kao i za tursku okupaciju, da su oni oslobodili Bosnu i Hercegovinu od nemuslimana, gotovo na isti način, jedne poubijali, druge prognali, treće držali u konclogorima, prognanima brane svaki povratak, beha institucije ubrzano prisilno islamiziraju. Kao što je sve u Bosni i Hercegovini podijeljeno tako je podijeljena i njena prošlost, i njena sadašnjost. Budućnost ne da joj je podijeljena već je i nema. Stoga se nameće opravdano pitanje, do kada će Bošnjaci svojom radikalnom nostalgijom za turskim krvavim periodom držati nemuslimane taocima takve zločinačke politike. Zapravo, može li netko biti Bošnjak i po kojim odrednicama i parametrima korijenski se vezati za Bosnu, a u isto vrijeme braniti i zazivati tursku krvavu prošlost, i izjašnjavati se potomcima Osmanlija. Ta dva bošnjačka smjera isključuje jedan drugog. Ne može se biti i Bošnjak i Turčin, ne može se braniti Bosna i Hercegovina a zazivati Tursku kao okupatora da se vrati. Ne mogu, čak nemaju nikakvo pravo potomci Osmanlija da brane Bosnu. Osmanlije i njihovi potomci samo su bili i jesu agresori i okupatori Bosne.
Ne priznaju li konsenzualno sva tri beha naroda turski zulum kao najtragičniji povijesni period Bosne i Hercegovine, svaki razgovor o suživotu je beznačajan. Razlike između današnje Erdoğanove Turske i njegovih beha pristalica, potomaka, na jednoj strani, i ondašnjih osmanlija i poturica na drugoj i nema. Gotovo svih ovih 557 godina Bosne i Hercegovine ništa se u zemlji nije na bolje promijenilo, što potvrđuje poznatu istinu, da je turska zločinačka okupacija u Bosni i Hercegovini zaustavila vrijeme, i zemlju trajno ukopala u tu genocidno konfesiocidnu prošlost. Priznanje ove istine i od strane Bošnjaka, potomci Osmanlija to ne će nikada priznati, mogao bi biti kamen temeljac nove, moderne, slobodne, demokratske, beha zajednice konfederalno švicarskog uređenja. Samo takva zajednica Bošnjaka, nikako osmanlijskih potomaka, Hrvata i Srba ima budućnost. Na Bošnjacima je da se izjasne za kakvu su zajednicu, je li za zajednicu Bošnjaka, Hrvata i Srba ili za Bosnu kao 81. pokrajinu Osmanskog, Erdoğanova carstva.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više