Jurica Pavičić i Šuše Buše protiv Vrdoljaka

Kritičari plaču i za kunama iz HAVC-a i zato što film veliča mrski im Domovinski rat

Čim sam načuo kako će Antun Vrdoljak snimati film o Domovinskom ratu pa još o generalu Anti Gotovini u središtu teme, poveselio sam se iz dva razloga. Prvo Vrdoljak je sudionik toga rata kao političar, zatim medijski poslenik te još i športski (HOO). Konačno će neki film o tom ratu baratati i s činjenicama, uostalom ma koliko se Domovinski rat nastojao ubiti poslije rata, glavni akter, jedan od, jer još je tu pa je i to  zalog objektivnosti. Ta Vrdoljak je, što je i najvažnije, najveći hrvatski živući filmski (i TV) redatelj, što god o njemu tko mislio i pisao. Naravno kako mi je odmah, isti tren, bilo jasno kako će mu biti „gusto“, imat će protivnika, da ne muljam, neprijatelja „u miru“ više nego li u „tom“ ratu. Tonči Vrdoljak i Ante Gotovina i film, i da se opet ne lažemo Hrvatska. Nju se možda ne će spominjati, ni imenom  nije im još „sjelo“, ali bit će preko filma teškog granatiranja.

Nije on jedan od „havconja“ (HAVC) ni „frljonja“, a bio je jedan od Tuđmanovih suradnika, šef ratnog HTV-a – e to mu se ne će ni zaboraviti ni oprostiti i kad-tad će platiti. A prigode li: tema Domovinski rat, general pa jošte k tome Ante Gotovina. Pa kad više nije u Haagu, kad je ovdje, ovdje ga treba skupa s „tim“ ratom i pokopati, barem virtualno, a kao mogući „grobar“ lociran je Tonči Vrdoljak.

Za snimanja filma ovdašnja medija baš i nije pokazivala neki interes, signifikantno zar ne. Primjerice imala je i Vrdoljaka i Gorana Višnjića, da navedem samo njih dvojicu, a uočljivo malo medijskih ekspozicija, recimo najmanje sto puta  manje od današnjih ovoga performer-režisera Juričana. Što god otvoriš, prolistaš, tamo je toga da me od njegova „talenta“ jeza hvata, naime od te vrste političkih projekata sluđivanja javnosti i zomboiziranja jedinki. A za Puljskog festivala i poslije sve je bilo jasno već nakon činjenice da se Domovinski rat, „General“, tema, poklopilo s Drugim svjetskim – s čim ako ne s Jasenovcem (kozaračka djeca). Ne vjerujem kako to nije učinjeno čistom planski. Moj problem. Iako je film svejedno u prošloj godini bio najgledaniji, hajka se ustvari pripremala za istoimenu seriju na HTV-u – više je publike. Nakon prve epizode krenuo je i lov koji se poslije svake pojačava. Puca se po seriji (filmu) da se nit' što od buke čuje nit' od dima vidi, nema se milosti, nu film-serija još nekako nije ustrijeljen. Poslije viđenijih  kritičara, a javljala se i najviđenija „oskarovaka“ Veljača, uključila se iz mraka međumrežja i svaka šuša buša, čak i prije.

Šuša Buša se razumije u film

Nema ona inače pojma što film jest, je li umjetnost, je l' industrija, oboje, možda samo montaža atrakcija, kako se to doista radi – od ideje do „proizvoda“, koliko to košta, koliko, samo usput, košta snimiti tenkovski napad – obranu itd. Al' Šuša Buša sve zna. I odmah je Vrdoljaka Šuša Buša uhvatila na flašici mineralne vode. Nije bilo Jane za Domovinskog rata! Zbilja je Vrdoljak pogriješio što nije u scenu umetnuo bočicu Eviana. Pa još Kaufland 1991. u Zagrebu. Jadna Šuša Buša pojma nema koliko „bljeskova“ u filmovima i na televiziji je do sada progutala, od nagovora na kupnju, do nagovora na kakvu revoluciju. Samo „nešto“ bljesne Šuša Buša ni ne vidi, al' mozak joj registrira i nakon nekoga vremena eto ga, a ona se nije u stanju ni zapitati odakle joj sad to, gdje ga je vidjela. I samo kupi, bidna Šuša Buša.

Od kud ona zna kako Jana nije dala koju kunu za snimanje filma, kao i kauf lanac. Pojma nema ni koliko su Šuše Buše poradile na Janinoj besplatnoj reklami, kauf lanca također. Zašto uostalom Šuša Buša loče tolike količine jednoga crnoga gaziranog napitka? Pa ponajprije joj je ta navika iz kina i filmova. I tako kreće – „Gafovi – gafovi“ (u filmu) „baš vam hvala u vama se sloboda rađala“ – i od generala i od Domovinskog rata, a dat će Bog i od Hrvatske. Slijedilo zatim, nakon svake nove epizode repriziranje hajki i lova. Uključili se i (ro)„botovi“, stalni stanovnici među mrežja pa udri po Vrdoljaku, generalu, filmu, Domovinskom ratu… Vrdoljak „mora pasti“. Svakako da sam se od toga odmaknuo i nastavio gledati seriju. U iščekivanju važnijih lovaca. Dočekao sam, dakako, jednoga od njih da mi (nam) iskreno objasni u čemu je štos i zašto se toliko medijski intenzivno dere po tome. Čekao i dočekao Juricu Pavičića. I eto ga 18. I. 2019. U Jul-u pa kaže već u nadnaslovu: “General“ je primjer koji pokazuje kako bi izgledala cijela hrvatska kulturna proizvodnja da se konzervativna rekonkvista domogla žuđene kontrole nad njom“. Ništa više iz ovoga poduljeg uradka ne treba čitati. Niti brojiti sve koje je za svjedoke sebi u prilog uzeo. Čak i uz dozu gadljivosti admirala Lošu (admirale, admirale). (Poslije se javilo još bojovnika, pa, ružno, nažalost i general Rahim Ademi, što je sa stajališta njihove  vojničke sujete razumljivo, s drugih ne, dapače, pa to ne ću komentirati.) Sve ostalo u tom Pavičićevom tekstu je nevažno, osim možda žal što lovu od HAVC-a, umjesto Vrdoljaka, nisu pozobali pravi „havconje“ i „frljonje“, a ne jedan Vrdoljak. Tek ću zaključiti: Tako vam to izgleda kad „kulturnom proizvodnjom“ – točna sintagma – gospodari komunistička iredenta (može i kontrarevolucija) maskirana u liberale (taktika, inače smrtne neprijatelje). Osim što njome vlada bavi se i likvidacijama neprijatelja, zasad u virtualnom svijetu. A taj je stvarniji od stvarnoga.

Ona kao onaj Beljak ne žali zbog „malo“ ondašnjih likvidacija, već i danas – likvidira. Je l' „General“ možda zadnji film o Domovinskom ratu koji je imalo o „tome“ nešto iskreno i zanimljivo, atraktivno, htio reći? Ili je presuda, pa i egzekucija, već stigla: gledat ćete ubuduće samo „havconje“ i „frljonje“, a za desert Veljačine destilirane sapunjare, supunjare od sapunjara. Dežurni kritičar: Jurica Pavičić. U njima će se smjeti pojaviti bočica Jane i reklama za Kaufland. To bi uostalom u tima i sličnima i bilo najvažnije. Takav bi to bio sistem – šarm kapitalizma i lova za elitu, a batina iz komunizma. Za narodne mase. Kako stvarna, tako i mentalna.

Mato Dretvić Filakov