Život i ljudi u Dubrovniku i oko njega na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće
U Dubrovačkom državnom arhivu među rukopisnim ostavštinama nalaze se i papiri obitelji Bassegli, točnije ta skupina nestaje sa 1806. godinom kada nestaje njezin posljednji zakoniti član Toma u dobi od 50 godina; istodobno se gasi i tisućljetna Republika sv. Vlaha. Otac Tomov, Jakob Bassegli umro je 1805. u dobi od 85 godina. Toma Bassegli govorio je i pisao francuski, latinski, talijanski, njemački, engleski, te dubrovački dijalekt hrvatskoga jezika. Izgleda da je pokušavao prevoditi Shakespearea. Bio je sklon liberalnim reformama, a spekulirao je s Dubrovnikom kao porto francom (bescarinskom lukom) i stvaranjem države Južnih Slavena. Nakon 1806. godine nastavlja se ženska linija obitelji kroz Bassegli-Gozze u Trstenome.
Ono što me prvenstveno zanimalo jest nacrt Tomova djela "Plan de la reforme de la Republique de Ragusa" (Plan reforme Dubrovačke Republike), idee (ideje) T. Bassegli. Taj plan nastaje krajem XVIII. stoljeća kada se u Europi među građanstvom i plemstvom (čak i biskupima poput Maksimilijana Vrhovca ili ilircima kao što je grof Drašković!) šire liberalističke ideje, masonski pokreti, antikatolicizam, anglofilske struje koje se dive engleskoj ustavnoj monarhiji, francuske mode u kulturi, filozofiji i modi, vijek znanosti i "svjetlosti razuma".
U malenoj državici koja je učahurila na rubu kulturne Europe svakako stvari nisu bile tako crne kako ih je prikazao konzul Le Maire, ali su nalik ironiji Voltaireovoj kada opisuje mletačkoga upravitelja kao "Poccocurantea", tj. doslovno onoga koji malo vodi računa i ne brine puno za upravu i ekonomiju. Velesile Rusija, Francuska i Engleska žele jači utjecaj na Dubrovnik, Austrija ulazi u Boku i Dalmaciji, Napoleon likvidira Veneciju i ovladava Italijom, propadaju dubrovački novci na talijanskim bankama, u Konavlima se događa seljačka buna a vlastela su podijeljena na sorboneze i salamankeze; tako da je vlast pomalo paralizirana. Unatoč tomu buja pomorstvo, posebno na Pelješcu, postoji jaki krug humanista, plemstvo je još biološki živo, u inozemstvu državu pomaže znanstvenik i isusovac Josip Ruđer Bošković.
Opat Fortis kojega se optužuje za liberalizam vodi radi učenja Tomu u Bern, protestantsku sredinu! Moguće je da je upravo preko Fortisa Toma upoznao svoga punca Ignaza Borna, koji pripada visokom plemstvu, te je mineralog i malakolog svjetskog glasa, dakle slične struke Fortisovoj. Fortis je snažno utjecao na razvoj Tome Basseglija! Visoko pismenih ljudi, posebno stručnjaka bilo je tada mala čak i u razvijenim državama. Zanimljivo je napomenuti da je u Beču gdje boravi Toma 1788.-1790. na vlasti Josip II. (1780.-1790.), suhoparni činovnik kojega majka carica Marija Tereza optužuje za sklonost masonima, unuk Điva Gundulića Sigismund osniva u Beču jednu masonsku ložu, a u Dubrovniku djeluju profrankomasonski plemić Antun Sorgo i svećenik Ignjat Ban koji prenosi masoneriju u Kotor.
Basseglijev plan reformi (kutija B2/12) je bio sustavno zamišljen, ali u praksi tresla se brda, rodio se miš, makar i na francuskom jeziku.
Srednje čitkim i pomalo nervoznim (brzim) rukopisom upisuje Toma općenitosti i fraze, ostajući često na nekoliko stranica natuknica, pa i manje, kao npr. kada govori o rudarstvu.
Daje općenitu analizu mjesnoga stanja, proizvodnje, trgovine,pomorstva, solana, stanovništva, poljoprivrede i industrije koju želi stvoriti. Odaje dojam poštenog, naivnog i častoljubivog idealista, npr. kada opisuje slavenske narode jugoistočne Europe naziva ih ratnicima ,posebno Dalmatince, ali da nisu osvajači i da žele samo počinak na rodnoj grudi. Nastavlja dalje da kazneni zakonik nije manje barbarski od ostalog našeg (dubrovačkoga, op. T.T.) zakonodavstva koji je neprobavljivi parcijalni zakon sastavljen od kontradiktornih običaja, grotesknih imitacija venecijanskoga zakona koji nema ni plana ni reda ni objekta. (Eh, dobri moj Toma koliko je dubrovački puk bio skladan, ne samo u odnosu na susjede već i na kulturnu Europu – što se tiče krađa, umorstava i javnoga morala! op. T.T.). Navodi da kazna nije primjerena prijestupu već je više arbitrarna. Kazneni procesi ga zgražaju barbarskom procedurom, samovoljom, okrutnom torturom – te da je smrt milostiva kada oslobodi žrtve takvoga ispitivanja. Kažnjavanje teške krađe smrću doživljava kao strašnu i nečovječnu nepravdu, jer da sve zlato zemlje ne vrijedi života jednoga čovjeka. (da, ali ako se raširi lupeština država se raspada u krvi, op. T.T.). Toma razlaže da prirodna bogatstva trebaju služiti javnom dobru, te da trebamo vrle, časne i inteligentne ljude jake mašte koji znalački govore o stvarima materijalnoga(?!) duha. Ti ljudi imaju biti pravedni i gorljivi. Podučiti seljake nije tako složeno,osobito ako zaslužimo njihovo povjerenje. Idealizira Toma da seljaci trebaju jasnu i čistu istinu koju čitaju iz vaših očiju. (to bi već bila religija gospar Toma, op. T.T.) Kada seljaci vide vašu iskrenu ljubav, želju i prionuće za njihovu dobrobit možete učiniti čuda, a dobro je i za Vašu karijeru da učvrstite ugled.
Ističe moral i savjetuje jasne i žive emocije. Treba sudjelovati u pučkim festama tvrdi, nadodajući da su Grci i Rimljani dobro poznavali takvu politiku. Ustanovljavanje moralnih načela pomaže razvoju nacionalnome. (je li to pomalo paternalizam? op. T.T.)
Predlaže poboljšice u poljoprivredi, npr. usavršiti sorte vinove loze i proces proizvodnje vina i maslinovog ulja. Zalaže se za uvođenje kanala u Konavoskom polju, jer da tamošnje vino ne valja ništa, a moguće je saditi više žita, te uvesti kulturu krumpira. O rudarstvu tričarije, citira Luccarija da je na Stonu i Mljetu nađeno željezo i pegola(?), te on misli da može biti negdje i asfalta (prirodnog).
Pod naslovom "O razlozima bijede nacionalne" on vidi uzroke u neznanju i nedostatku svjetla razuma (je li to Robespierreova ili Foucheova luča? op. T.T.), te u upravi i zakonima.
Također i u religiji gdje vidi beskorisne izjelice i neznalice. (pitanje je ima li više znanstvenika i korisnih ljudi među isusovcima ili među masonima, op. T.T.). Smatra da je previše vjerskih praznika, te se zalaže za opera pia za pomoć djeci, bolesnima, starcima i ustanova kao što su bolnice, škole i Domus christi. Zanimljivije je njegovo razmatranje o stanovništvu, tj. da ljudi nisu jednaki po sposobnostima i osobinama, da u velikim gradovima manjina ima sve a većina ništa, te navodi maltuzijanističke nazore. U malim gradovima to je ublaženo, a na selima je život jednostavan i ekonomičan sa manje socijalnih razlika. Na selu nema gladi, vlada slobodna razmjena uz malu uporabu novca. Malo je prosjačenja i ljudi su časniji i zdraviji. Dok na selu ljudi jedu povrće i kruh u gradu često jedu meso, piju kavu i likere što je nezdravo. Navodi nemar seljaka prema stjecanju (usred fr. teksta na hrvatskom) kroz poslovicu: "Ima lijepe ruke, ma izije i popije sve".
Traži da se bolje obrazuje svećenstvo (eto, na nesreću je crkva obrazovala Fouchea, Voltairea, Talleyranda, Rousseaua, op. T.T.), te da religiju povežu sa građanskim zakonima. Protivi se djelovanju oca B. Zamagne kao poslanika Republike pri Svetoj Stolici, jer da Venecijanci nisu nikada slali svećenika na papinski dvor! Smatra da treba njegovati vrlinu i komunicirati sa svijetom; da škole za siročad moraju biti liberalne kao u Francuskoj i njemačkim zemljama sa sadržajima znanosti, matematike, jezika, crtanja. Aristokracija po sudbini je po Tominom mišljenju pretanka, pa ju treba dopuniti zaslužnima u vojsci i upravi, da se izbjegne sumnjičava tiranija i ljubomora onih koji nisu na vlasti.
Ratovi i osvajanja strani su aristokraciji. Sa susjedima ulaziti u saveze, prijateljstva i miroljubive odnose. Trst, rijeka i Dubrovnik potrebuju trgovinu sa Istokom, te da bi u ratu protiv Turaka Francuzi koji drže Egipat (1799.) ušli u savez sa Rusima koji da se učvrste na Crnom moru, te Austrijom – što nije bilo nemoguće kao ideja. Želi pokrenuti koloriranje vune iz Turske (valjda Bosne i Balkana) te južne Italije, želi tvornicu piture, kruha, noževa, začina, predionice… Želi stvaranje Republike južnih Slavena od Srbije, Slavonije, Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Prirodne granice države bi činili grad Rijeka, Drava, Dunav i Beograd, Niš i Bar. Prekrižio je prvi koncept i dodao Carniolu (Kranjsku, jednu slovensku pokrajinu), te Prištinu.
Možda je prijatelj Tomin Bajamonti poznavao Tomu Arhiđakona, povjesničara iz XIII. stoljeća koji tvrdi da su Hrvati vladali Kranjskom? Tvrdi da Hrvati pod željeznim jarmom Austrije nisu izgubili slavenski jezik i karakter, kao ni Srbi i Bosanci pod Turcima i Dalmatinci pod Venecijom. Tako je frankomasonska revolucija ukinula Basseglijevu državu čijoj eliti je pripadao, a slavenska braća Rusi i Crnogorci su okolicu opljačkali i popalili, a Grad bombardirali.
Nevjerojatno je do koje mjere ovaj plemić nije vidio zločinstva i izdajstva, beskrupuloznosti i šovinizme, strahovite pljačke i iracionalnosti koje je Revolucija rodila. Dobro kaže Chesterton: "Uvijek je lako razmišljati glavom svoga doba, teško je razmišljati vlastitom".
Opsežno se bavi solanama u Stonu, najprije "njorgajući" da ako se želi uobličiti ideja o lošoj upravi i goroj vladi sa najžalosnijim i najmrskijim učincima ne treba nego vidjeti Ston. Sve to Toma začinja najglupljim neznanjem i najprepotentnijom tiranijom (Republike naše! op. T.T.) Sela koja bi mogla hraniti više 1000 ljudi imaju jedva par stotina i najsiromašnija su u državi. To nije zbog nedostatka dobrih zakona, već treba učiniti fizička poboljšanja bazena sa solju. Analizira sastav mora u solanama i sastav soli, uspoređuje to sa sastavom mora sjeverne Europe, Njemačke, tropskih mora, Španjolske.
Predlaže vjetrenjače za brže i lakše isušivanje bazena?! Kritizira primitivnu organizaciju solana i navodi da treba izraditi topografsku kartu i plan solana, odrediti vrstu i kvalitetu tla (ilovača, pješčana tla…), vjetrove i stanje zraka – obično lupanje iz šupljega u prazno! (op. T.T.) Zanimljiva je misao u uvodu njegovih patriotskih snova (dobar izraz, snovi op. T.T.) da se pojedinac pojavljuje i nestaje, ali prostor živi vječno, kao i dobro i zlo učinjeno s vremenom čemu svaki čovjek više ili manje doprinosi. Tu se poziva na Kanta i javni moral, inače iskazuje visoku kulturu, od Plinija i antike do D'Alemberta kojeg citira kao i Rosseaua za degeneraciju i despotizam vlastele (franc. prosvjetitelja i enciklopedista). Navodi cijeli niz djela, uglavnom povijesnih koje se tiču Dalmacije i Dubrovnika,
Erharda Reuscha 1718.?, Dabrowsky 1786., Balbini – Prag 1785., M. Schimek 1787., V. Donati 1776., D. Casimiro Freschott, Bologna 1687.? Relkovićeva gramatika i Della Bellin rječnik, Stullijev rječnik, te primjere uprava bolnicama u Firenzi 1783., te u Parizu, Cabanis 1790.
Vrlo su zanimljiva osobna pisma koja osim dubrovačkoga književnoga i kulturnoga kruga (Maria Giorgi Bona, Antun Sorgo, Stay, Zamagna, Kunić, Ferić i često spominju Boškovića, te opat ukinutog benediktinskoga samostana na Lokrumu o. Flori kojega Toma u pismu tješi) uključuje i niz Splićana, osobito liječnika Julija Bajamontija (pretka autonomaša Antonija) koji se bavio
vrhunskom glazbom, poezijom, skupljanjem hrvatskih narodnih pjesama; umro kao i Toma kao pedesetogodišnjak. Spominju se splitske obitelji Cambi, Milessi, te u Trogiru Garagnin). U Veneciji piše Fortisu sa kojim se i susreće, tu je i neki pastor iz Berna, veleposlanik španjolski Ayala, konzul francuski u Travniku (Dubrovčanin) Bruer s kojim se dopisuje, naime neke besmislice o konju i liječenju konja gnojem – što zapravo sliči na šifrirano pismo. Iz Domanovića dobiva pismo na hrvatskoj ikavici, također o konju, koje je pisano ćirilicom, ali s baroknim rukopisom i gotovo orijentalnim izgledom te ćirilice. Tu je i Cottugno Domenico. Cijeli svesci su posvećeni poeziji (dubrovački, splitski i talijanski autori) od čega izdvajam dunda (ujaka) Miha Sorga sa pjesmom "Obraćenja" koja imitira starije dubrovačke i dalmatinske pisce, jedino je zanimljiv slavenski osjećaj te latinske vlasteoske rasice kada Miho piše za Dubrovnik slavni "od zemalja svijeh kruno ke slovinjsko more obrijeće."
Miho Sorgo 1796. g. umire od kapi u Parizu na rukama Fortisovim. Neke sveske su posvećene algebri, geometriji i fizici, ništa originalno! Otac i majka pišu mu na talijanskom kada putuje u Beč 1788. – 1790. sa suprugom austrijskom groficom Mariom Born (zovu je Mimi), kćerkom Ignatiusa Borna. Otac Jakob piše 1789. "la pessima nostra situazione", spominje granicu, neke barbare koji neka daleko stoje od nas, oholost ali nema ni riječi o Francuskoj revoluciji niti o festi sv. Vlaha i sl. Majka u talijanskim pismima na hrvatskom piše samo "draghi Tomo" i "moj Tomo".
U kutiji C2/11-12 je pismo Džonu Restiju, anglofilu u kojem Toma daje svoj portret. Navodi da se ne boji ničega niti očekuje išta, da je naivniji nego ikad, ne računa nego na svoje srce i razum, voli strasno čitati i svoje dužnosti ispunja sa strašću don Quijotea, otvoreno (direktno) se bori za pravdu, vrlinu i istinu. Njegova ljubav je utvrđena (prema istini i pravdi?) nesrećom i iskustvom u mjeri koje mi oslabljelo tijelo dopušta. Ne dijeli oduševljenje Restija prema slobodnom engleskom narodu. Poštuje njegovo prvo pismo, ali ako želi dalje dopisivanje neka se Resti okani pukih ispraznosti i ceremonijalnosti koji nisu prigodne filozofima. "Ja uvijek mrzim nezahvalnost i ako imam obvezu i prema vragu, ja ću iskazati dobro i rogatome".
I za kraj među tajnim pismima, kutija 11, nalaze se pisma odaslata i primljena od žena. Među pismima je i nekoliko plavih uvojaka, vjerojatno djevojačke kose; ne bih rekao da je to kosica sina mu Jakobice umrloga u dobi manjoj od 2 godine – a i ne bi imalo smisla da se nalazi među ženskim pismima. Čija je to kosa? Žene Mimi koju u ljubavnom (pomalo frazerskom) pismu poziva da prošetaju Praterom? Nepoznate časne Marie Anne koja u dosadnom pismu spominje neke financijske obveze Ensberga(?) koji pomaže samostan i oca kanonika Paulitzscha kojega hvali. Naziva sebe najboljim, najstalnijim i najiskrenijim Tomovim prijateljem, spominje zadovoljstva i najsretnije trenutke koji su prošli, te izražava prijateljstvo do groba. Zanimljiviji je rukopis izvjesne Dorette Trevisan koja iz Kotora piše o moru koje nas dijeli, teškoj ariji, plemenitom osjećaju, srdačnom prijateljstvu – dakle ne otkriva previše, ali ton je melankoličan. Doretta je vjerojatno kćer Trevisana koji je kratko bio tiskar u Dubrovniku, a skradinski biskup Andrea Trevisan koji ugošćava Basseglijevog prijatelja Fortisa je možda rod istima. Ili preljubazno i kitnjasto pismo Eleonori Raab udatoj za šp. veleposlanika ružna prezimena Muerte. (smrt)
U kutijama je i ugovor sa sluškinjom Eleonorom Pottinger na dvije godine uz 100 florina godišnje plaće. Gospar i gospođa se obvezuju plaćati hranu, svjetlo, stanovanje, grijanje(!), posteljinu, liječnika, apoteku, dvije fine robe godišnje i garderobu. Tri dukata idu za bolest, tri za Novu godinu, tri za festu (imendan ili rođendan?) Supružnici se obvezuju na ugovor potpisom i plaćaju put od Beča sluškinji. Možda je kontesa htjela nekoga s kim će imati bečkih tema i moći govoriti materinjim jezikom?
Već 1792. Mimi von Born Bassegli napušta Tomu, naseljava se u SAD gdje živi sa časnikom Rivardijem i ima 4 djece. Otvara u gradu Philadelphiji licej gdje se bogate djevojke uče francuski jezik, umjetnost itd. Mimi je 1815. (23 godine nakon što je pobjegla od muža) tražila sudski njegovo nasljedstvo?!! Rad o Mimi je napravila Viktorija Tomić Franić 2017., najviše na osnovi pisama.
Toma Bassegli umro je 1806.; izabran je u misiju koja je trebala dočekati „Frančeze“ koje je toliko idealizirao. Susreo je generala Molitora iznad Slanoga. I general mu je naložio da sjaše sa konja i vrati se u Grad pješice. Sutradan je Toma preminuo, tj. nađen mrtav u svom krevetu. O bliskosti Basseglija masonskome krugu govori i posjet Francisca da Mirande, venezuelanskoga revolucionara, borca za osamostaljenje latinoameričkih država i jednog od praotaca masonerije u Južnoj Americi. Revolucionar je posjetio 1786.(?) obitelji Bassegli, Sorgo (Tomova majka je Sorgo) i Ragnina u Dubrovniku. Tomov punac Ignaz von Born je rodom iz njemačke transilvanijske loze i istaknuti član masonskih iluminata. Ignaz je poznat i kao znanstvenik, prvenstveno mineralog i malakolog. Dobro je napomenuti da je Ignaz ostavio teške dugove ne baš bogatoj obitelji Toma Basseglija. Važan je rad o Bassegliju Žarka Muljačića, kojega nisam koristio kod ovoga malenoga spisa.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više