Hrvatski Fokus
Religija

Predavanje fra Ivana Macuta

Katolička Crkva i suvremeni ekumenski pokret 

 
 
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, u sjevernoj se Zemljinoj hemisferi tradicionalno slavi od 18. do 25. siječnja. Te je datume još 1908. predložio o. Paul F. Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (nakon liturgijske reforme u Katoličkoj Crkvi slavi se 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla. Ta dva datuma stoga imaju i svoja simbolična značenja. Prvi datum naznačuje cilj molitve: sve kršćanstvo u zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi datum ukazuje na način ili metodu kojom je jedino moguće postići taj cilj: temeljito obraćenje Kristu, svakog kršćanina, u svim kršćanskim zajednicama, obraćenjem kakvo je npr. bilo ono sv. Pavla kod Damaska.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/01/Capture-26.png
 
Na južnoj hemisferi, gdje je siječanj blagdansko vrijeme, Crkve često molitvenu osminu prakticiraju u koje drugo doba godine, najčešće oko blagdana Duhova (kako je to još 1926. preporučio pokret Vjera i ustrojstvo). I blagdan Duhova je također znakovit i bogat simbolikom, budući da je Duh Sveti Onaj po kojem se ostvaruje i vrši svako istinsko i Bogu sukladno jedinstvo. Stoga je predduhovsko i poslijeduhovsko vrijeme također primjereno i za provođenje Osmine, ali i za ponovne molitve za jedinstvo onih koji su Osminu već slavili u siječanjskom terminu.
 
Splitsko-dubrovačko područno bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda „Sv. Leopold Bogdan Mandić“ i Mjesno bratstvo Franjevačkoga svjetovnoga reda „Blagovijest“, Split –Trstenik, upriličili su u ponedjeljak, 20. siječnja 2020. u dvorani dr. fra Karlo Balić u Splitu predavanje „Katolička Crkva i aktualnosti ekumenskog dijaloga zadnjih pedeset godina“ koje je održao doc. dr. sc. Ivan Macut, OFM, pročelnik katedre ekumenske teologije na KBF-u Sveučilišta u Splitu.
Ekumenska zauzetost Katoličke Crkve od početka suvremenog ekumenskoga pokreta 1910. godine pa sve do danas možemo s pravom podijeliti na dva dijela. Prvo razdoblje trajalo je sve do Drugog vatikanskog sabora. S tim iznimno važnim saborom za Katoličku Crkvu, ali i za ostale kršćane, Katolička Crkva na jedan izravniji i pozitivniji način ulazi u suvremeni ekumenski pokret.  Istina je da preteče suvremenoga ekumenskog pokreta i sudionici prvih svjetskih konferencija nisu katolici, jer službeni stav Katoličke Crkve bio je odbacivanje ekumenskoga pokreta ukoliko nije išao za povratkom odijeljenih kršćana u krilo jedne i jedine Kristove Crkve, a to je Katolička Crkva. Drugi vatikanski sabor u tom smislu označava doista prekretnicu u Katoličkoj Crkvi u odnosu na ekumenski pokret kao takav.
 
Poglavlje br. 816. sastavljeno je od dva citata Drugoga vatikanskog sabora. Prvi naglašava kako je Krist poslije svojega uskrsnuća jedinu svoju Crkvu povjerio Petru da je napasa, a Petru i drugim apostolima da njome upravljaju i misionarski je šire. Ta Kristova crkva po(d)stoji (subsistit in\ ne kaže Sabor existit postoji) u Katoličkoj Crkvi kojom upravljaju rimski biskup, kao Petrov nasljednik, i biskupi koji su s njim u jedinstvu. Ovaj poznati tekst iz Lumen gentium potvrđuje vjeru da Kristova crkva živi u Katoličkoj Crkvi i ne postoji mogućnost da se izgubi jedinstvo koje joj Krist daje. S druge strane, taj isti tekst ne dovodi u pitanje neko njezino postojanje i u drugim vidljivim Crkvama. Dapače, ovakva formulacija, za razliku od nekadašnje teologije potpunog poistovjećivanja prema kojoj se smatralo da Kristova crkva jestjedino Katolička Crkva, prihvaća teologiju crkvenosti i nekih drugih kršćanskih zajednica. To je omogućilo da je Drugi vatikanski sabor na drugome mjestu mogao govoriti o crkvama i crkvenim zajednicama. Naziva ih tako ovisno o stupnju njihove vjernosti idealu same Kristove crkve, prije svega o postojanju ili nepostojanju, prema katoličkom vjerovanju, sakramenta svetog reda i, usko povezano s time sakramenta euharistije u tim zajednicama kršćanske vjere, rekao je fra Ivan, dodavši kako drugi citat naučava vjeru koju Crkva ima o sebi samoj: da je Katolička Crkva sveopće sredstvo spasenja te se samo u njoj može dostići punina sredstava spasenja. Sva dobra Novog saveza Gospodin je povjerio Crkvi kojoj je na čelu Petar i apostolski zbor, odnosno njihovi nasljednici, 'radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, kojemu valja da se pritjelove svi koji na neki način već pripadaju Božjem narodu'.
 
Preuzimajući još jednom misao Drugoga vatikanskog sabora i oslanjajući se na biblijske izvještaje  upozorava da su u 'jednoj i jedincatoj' Crkvi već u početku nastajali neki razdori. U kasnijim stoljećima pojavile su se, međutim, još veće podjele i nesloge tako da su se brojne zajednice odvojile od punoga zajedništva s Katoličkom crkvom (monofizičke crkve, nestorijanske crkve, pravoslavne crkve, crkvene zajednice proizašle iz protestantske reforme, starokatolici itd.). Pozivajući se na Zakonik kanonskog prava, precizirao je da se među razdorima „koji ranjavaju jedinstvo Tijela Kristova“ razlikuju tri vrste: krivovjerje (hereza), otpadništvo (apostazija) i raskol (shizma).
Katekizam Katoličke Crkve jasno naučava da katoličkom jedinstvu pripadaju samo kršćani te, u skladu sa saborskim naukom, razlikuje potpunu i nesavršenu pripadnost Katoličkoj Crkvi. Potpuno joj pripadaju samo katolici, tj. oni koji „prihvaćaju cjelovito njezino uređenje i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena te se u njezinu vidljivu ustrojstvu združuju s Kristom koji njome upravlja po Vrhovnom svećeniku i biskupima“. Međutim, potpuna pripadnost Crkvi samo 'tijelom' ne jamči spasenje njezinim članovima, već mora biti oplemenjena pripadnošću u ljubavi i 'srcem'. S druge strane, 'u nekom, premda ne savršenom zajedništvu s katoličkom Crkvom' nalaze se svi drugi kršćani, među kojima se osobito ističu pravoslavne Crkve s kojima je zajedništvo vrlo veliko tako da mu do punine, u kojoj se tek može slaviti zajednička euharistija, kako je govorio papa Pavao VI., „nedostaje sasvim malo“.
 
Fra Ivan Macut napisao je i objavio dvanaestu knjigu pod naslovom „Katolička Crkva i suvremeni ekumenski pokret“ u izdanju Glasa Koncila. Urednik knjige je dr. sc. Dinko Aračić. Recenzenti su prof. dr. sc. Jure Brkan, doc. dr. sc. Antun Japundžić, doc. dr. sc. Daniel Patafta. Knjiga je nastavak prethodne knjige o ekumenizmu istoga autora „Suvremeni ekumenski pokret – svjetske konferencije (1910. – 2013.)“ objavljene 2017. godine, također u izdanju Glasa Koncila.
U knjizi je kroz dvanaest poglavlja prikazan ekumenski put Katoličke Crkve od sredine XIX. stoljeća pa sve do naših dana. Iz poglavlje u poglavlje pratimo polagani, ponekad i nesigurni, ali prije svega ustrajni hod Katoličke Crkve kroz svjetska ekumenska gibanja. Čitatelj će naići na mnoštvo papinskih enciklika i drugih dokumenata u kojima se govori o ekumenizmu.
 
U prvom poglavlju autor obrađuje ekumensko djelovanje Katoličke Crkve u drugoj polovici XIX. stoljeća. U drugom poglavlju obrađeno je ekumensko djelovanje Katoličke Crkve u razdoblju od pape Pija X. do pape Pija XII. (1903. – 1958.). U trećem poglavlju prikazan je Drugi vatikanski sabor i novi ekumenski zamah u Katoličkoj Crkvi. Ekumenska zauzetost Katoličke Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora obrađena je u četvrtom poglavlju. Ekumenski direktorij Katoličke Crkve predstavljen je u petom poglavlju. Šesto poglavlje prikazuje ekumenizam u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine. Zakonik kanonika istočnih Crkava iz 1990. godine prikazan je u sedmom poglavlju. Osmo poglavlje obrađuje ekumenizam u Katekizmu Katoličke Crkve (1992.). Deveto poglavlje predstavlja ekumensku zauzetost pape Ivana Pavla I., a deseto poglavlje pape Ivana Pavla II. Jedanaesto poglavlje bavi se ekumenskim djelovanje pape Benedikta XVI., a dvanaesto poglavlje ekumenizmom pape Franje.
 
„Ova knjiga želi postići dvostruki cilj. Prvo, zainteresiranim čitateljima prikazati ekumenski put Katoličke Crkve od sredine XIX. stoljeća pa sve do naših dana. Smatramo da ovaj svojevrsni kronološki pristup na najbolji način uvodi čitatelja u problematiku. Idući korak bio bi teološko-sistematski pristup pojedinim ekumenskim pitanjima i teološkim pitanjima. Drugo, želimo senzibilizirati našu crkvenu i ostalu javnost na veću ekumensku zauzetost. Ovaj prikaz ekumenskoga djelovanja Katoličke Crkve pokazuje da se ne može tvrditi kako je ekumenizam propali projekt ili nešto što nema budućnosti, a kakva će ta budućnost biti ovisi o svakom članu Kristove Crkve. Naime, Gospodin Isus Krist sve kršćane poziva na jedinstvo i u tom se pozivu, ukoliko mu želimo biti vjerni učenici, moramo odazvati“, zaključuje u Uvodu knjige fra Ivan Macut.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Pozitivni primjeri iz Amerike

HF

Ante Gabrić – ljubav koja preobražava

HF

Obiteljski križni put, 15. postaja

HF

Blažena Marija Propetog Isusa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...