Hrvatska država i njezin opstanak (3)

Stigmatiziranje hrvatske države

Svaka je zemlja na svoj način sretna i nesretna. Njezin suverenitet se potkopava i kad u njoj cvate nezadovoljstvo i kad ne funkcionira pravna država. Kad se moral kvari, pravda postaje beskućnicom. Identiteti se rastvaraju, društva se pretvaraju u nervozne zajednice, agresija se povećava. Zemlja još uvijek ne funkcionira. Dosadašnja izgradnja države nije stvorila institucije koje proizvode javna dobra. Bivši komunisti oteli su državu i nahranili svoje sljedbenike. To ne stvara samo polarizaciju, nesigurnost i nestabilnost u društvu, nego jača protudržavne snage. Tako projugoslavenske i velikosrpske snage, bivši okupatori dijelova hrvatske zemlje do 1995., neprestance stigmatiziraju hrvatsku državu kako bi odvratili pozornost od svoga bjesomučnoga terora, uništavanja imovine, deportacija i uklanjanja tragove nestalih Hrvata. U ime nedomišljene „pomirbe“ (bez priznanja agresije!) i „opraštanja“ (bez zamolbe) zločini nisu kažnjeni, a agresori u njoj mirno žive i svojom nazočnošću provociraju domaće pučanstvo. I kad se oprosti počinitelju, zao čin ostaje trajnom opomenom.

Frapantna je neodgovornost hrvatskih vlasti koje po hrvatskoj državi trpe one iste parole s kojima su 1990-ih godina organizirani mitinzi protiv Hrvatske u samoj Hrvatskoj: „Ovo je Srbija“! I onda „oslobođenu“ zemlju kite spomenici s ko-kardama, crvenim zvijezdama i natpisima na spomenicima: „I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“

Što je s odredbom Ustava o teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske? Borovo Selo se nalazi na području hrvatske države. Pravno i civilizacijsko je pitanje kako može biti „srpska zemlja“ na teritoriju hrvatske države? Velikosrpska strategija, da je srpska zemlja svugdje gdje žive Srbi, nastoji pretvoriti ratni poraz u mirnodopsku po-bjedu i, što je još gore, iznuditi gubitak hrvatske nedužnosti. Nepojmljivo je da jedna demokratska država takav grobni natpis trpi unutar svojih granica. Nezamislivo je u demokratskom svijetu da na grobu čovjeka iz Južnoga Tirola (talijanska pokrajina Trentino Alto-Adige), čiji je materinski jezik njemački, stoji da počiva na „austrijskoj zemlji“! Svaka država uživa uglavnom onaj ugled koji sama o sebi stvara, pa tako i Hrvatska. Da bi se nazvalo lošim ono što je loše, za to ne treba poseban trud uma niti hrabrost. Dok SNV i SDSS četnikuju po Hrvatskoj, kao i njihovi pretci s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i cijelo 20. stoljeće, i kite je kokardama, istodobno imputiraju Hrvatima „fašizaciju“ i „ustašizaciju“, predbacuju „povijesni revizionizam“ i „govor mržnje“ (nadomjestak nostalgičnomu verbalnom deliktu!), vrijeđaju ih na farizejski način, proglašavajući četništvo državotvornim.

Hrvatskim aktualnim vladarima je, očito, važniji SNV-ov i SDSS-ov velikosrpski „srpski ključ“ za većinu u Hrvatskom saboru, nego što te organizacije vrše nasilje i tutorstvo ne samo nad hrvatskim narodom, nego i nad većinom srpske manjine koja je lojalna hrvatskoj državi. Čovjek osjeća nelagodnost i grozi se nad najnovijim SNV-ovim biltenom za 2018. godinu, objavljenim o trošku hrvatskih poreznih obveznika, u kojemu dominira šovinistička rabulistika potkrijepljena primitivizmima i banalnostima. Protiv primitivizma, banalnosti i ljudske gluposti ne postoji zakon! Očito se i uljudba negdje zagubila! Biltenom vlada posvemašnji nedostatak poštovanja i on je demonstracija fanatičnoga radikalizma, kojim se javno i glasno zbog jednog izgrednika proziva hrvatski narod, nameće mu se kolektivnu krivnju za djelo koje nije učinio i stavlja Hrvatsku i njezin narod na optuženičku klupu. Da se k tome pojavljuju izjave SNV-a poput one da je Oluja bila „etničko čišćenje“, čini situaciju ozbiljnom i beznadnom.

Umjesto da traže uzroke svoga nezadovoljstva u svojim redovima, priznaju agresiju i pokaju se, oni se nabacuju blatom na Hrvatsku i njezin narod. Zar sam srpski političar Mirko Tepavac nije izjavio: „Srbija je očistila Hrvatsku od Srba. Nikad se Hrvatska sama ne bi usudila, niti bila u stanju to učiniti da Srbija nije digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine“? SNV i SDSS, naprotiv, postojano rade na realizaciji programa velikih „srpskih antifašista“ Stevana Moljevića i Draže Mihailovića na osnivanju institucionalne srpske krajine u Hrvatskoj, nakon nepovratnoga gubitka teritorijalne. Tako se za teritorijalnu srpsku krajinu priprema teren i čekaju prikladne okolnosti „prisajedinjenja Srbije sa Srpskom“. Zbog toga se kontinuirano šalju poruke u svijet o „povampirenom ustaštvu“, o zemlji koja destabilizira „region“ i može doživjeti „sramotan kraj“ kao NDH. Nakon tih izljeva mržnje i provokacija šalju u svijet farizejsku poruku „Da se bolje razumijemo“!

Držanje hrvatskih vlasti, kao i ravnodušnost onih koji „su stvorili ovu državu“, u ovom predmetu može se usporediti s drevnom tragikomičnom humoreskom, nekom mješavinom satire, burleske ili parodije, o „Zlatnom magarcu“ (Asinus aureus). Muškarac se preobrazi u magarca, nakon strastvenoga ljubavnog zagrljaja sa ženom. U njemu je sve ostalo ljudsko osim tijela koje nikako ne uspijeva ponovno se pretvoriti u ljudsko. Ljubavnim zagrljajem s Beogradom 1918. godine Hrvati se preobraziše u pokorne sluge i nikako da nađu izlaz iz toga prokletstva.

(Nastavak slijedi)

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.