Istina o priključenju Istre Hrvatskoj

IDS od osnivanja do danas, preko istrijanstva, negira hrvatski identitet istarskih Hrvata

Dana 10. veljače u Italiji obilježavaju Dan sjećanja na žrtve fojbi, jer je na taj dan 10. veljače 1947. godine u Parizu potpisan Mirovni sporazum po kojem je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. U ožujku 2004. talijanski parlament 10. veljače proglasio nacionalnim danom sjećanja na fojbe i egzodus Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije na dan potpisivanja Ugovora o miru između Italije i Jugoslavije 1947.

I za ovogaobilježavanja Dana sjećanja na žrtve fojbi, vjerojatno će biti provokacija s njihove strane! Evo što kaže prof. dr. sc. Ivan Milotić, o priključenju Istre Hrvatskoj: "Proglas istarskih rodoljuba od 13. rujna 1943. godine, odnosno lažiranoj odluci o priključenju Jugoslaviji 25. rujna 1943. godine, koju su komunisti preradili. Kriterij za priključenje nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička linija stanovništva. Tito je u 40 dana 1945. godine, što je držao Trst dao pobiti 15.000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8. rujna 1943. godine. Sve te masovne likvidacije pravdaju se antifašizmom, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva. Uloga Katoličke Crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna! Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunistički antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama. Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička Crkva jednako je štitila sve stanovništvo Istre!"

(Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.” Miroslava Akmadže, prvo poglavlje)

Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine. “Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao predstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru. Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.

Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52”.

Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri, 88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.

Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.

Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).

Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«

I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika! Međutim, komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta. Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.

Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje. Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975. godine! Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-ak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija”

No političko se ozračje promijenilo ,počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti ,gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju. Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama. Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideologiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja, iživljavanja, mučenja i ubijanja. Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke, komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju. Utemeljenije procjene variraju između 4500-6000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih – esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika. U svemu navedenom ogleda se sva pokvarenost i perfidnost komunističkog režima, načina razmišljanja i donošenja odluka, ustvari ti antifašisti počinili su brojne masovne zločine i nisu se ponašali ništa bolje od nacista i fašista Iskoristili su ustanak koji su podigli istarski rodoljubi i pretvorili ga u komunistički, a kada je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, onda su počeli progoniti te ista svećenike, koji zbog specifičnosti svoje službe nisu emigrirali, nego nalazili načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama.

Talijani i svi ostali koji su iselili, jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula, i svakog 10. veljače, obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre. Hrvati koji su stoljećima održali svoj identitet i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva, a izborili se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima sjediniti se sa maticom zemljom Hrvatskom, događaj koji se obilježava kao Dan Istarske Županije, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja! Apsurdno! Djelujući sustavno na mentalni sklop stanovnika Istre, umanjujući hrvatske vrijednosti, neprestano ističući istarske specifičnosti i na taj način raditi na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata, IDS želi stvoriti preduvjete za jedan eventualni referendum o odcjepljenju od Republike Hrvatske! IDS to radi u kontinuitetu od osnivanja do danas, preko istrijanstva negirajući hrvatski identitet istarskih Hrvata!

Lili Benčik