Ne moramo se nikomu ispričavati

Srbiziranje i jugoslaveniziranje Hrvatske nakon raspada Jugoslavije

 

 

Vaša su djela možda jedina propovijed koju danas neki ljudi čuju.

Sv. Franjo Asiški

 

 

Naslovnice u medijskim glasilima u RH donose izvjšće, da je oko 5.000 Srba iz Srbije dobilo pravo na hrvatsko državljastvo od 1. siječnja 2020. Riječ je o osobama koji su rođeni u Srbiji, a čija oba roditelja imaju hrvatsko državljanstvo. Njima je izmjenom ovog zakona omogućeno da zadrže srpsko državljanstvo i istodobno ostvare pravo na hrvatsko državljanstvo, koji im pripada po podrijetlu. O kakvom je podrijetlu riječ, kada je poznato da Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili hrvatski državljani, niti su za Hrvatsku osjećali (čast brojnim izuzetcima) nego su bili Srbi u Hrvatskoj s jugoslavenskim državljanstvom. Za vrijeme Jugoslavije nije bilo hrvatske putovnice, nego su bile jugoslavenske, a putovnica je dokumnat o državljanstvu. Da su Srbi u Hrvatskoj bili hrvatski državljani, onda se oni nikada ne bi borili za ''svoju  srpsku državu'' u Hrvatskoj, niti bi stavarali sporazum sa fašističkom Italijom za pripajanje Like i Dalmacije Italiji nakon sloma kraljevske Jugoslavije. Niti bi nakon poražene komunističko-srpske Jugoslavije stvarali ''svoju srpsku državu'' u Hrvatskoj, nastojići se priključiti ''svojoj drugoj srpskoj državi'' u BiH i konačno uokviriti se u Veliku Srbiju.

Zlo je locirano: tko ga pokuša osporiti odsad će se sukobiti sa službenom politikom. Za današnju Hrvatsku velika je moralna i politička obveza da se jasno odredimo prema ratnoj prošlosti i da osudi ustašku državu i njenu politiku terora, što su hrvatske vlasti učinile nedvosmisleno izložbom o holokaustu u Hrvatskoj i prigodnim političkim  istupom predsjednika Vlade Plenkovića. ''Izložbom u Francuskom paviljonu 'Holokaust u Hrvatskoj' pobija sve revizionističke konstrukcije o zločinačkoj prirodi ustaške države, da se koncentracijski logor u Jasenovcu stavi u ravan s nacističkim logoroma u Auschwitzu'', rekao je Plenkovic na otvaranju izložbe, koja nosi geslo: ''Ako tebe zaboravim, prestajem biti čovjek, ako tebe zaboravim prestajemo biti ljudi''. Opet su hrvatske vlasti osudile ustašku državu; opet su vlasti zatajili Bleiburg i kolone smrti i ponovno su šutnjom zavalili duboke jame i kanale da se ne otkriju izmrcvaljena ljudska tijela koje su bacali žive i mrtve u masovne grobnice. ''Partizani su ih vodili u grupama. Bili su goli i vezani žicom! Strijeljanja su trajala tri dana u grobištima na području općine Brdovac, pet kilometara udaljenog od Zaprešića. Strijeljanja su trajala tri dana. Doslovce je kipilo iz tih grobnica. Krv je izlazila iz zemlje, a žene su dolazile i motikama zagrtale zemlju  preko te krvi ne bi li je prekrili – ispričao je svjedok.''[1]

 

Ako je Plenković mislio da će s jasnom osudom NDH ušutkati četničko vodstvo u Beogradu i Zagrebu s izjavom: ''Nitko Hrvatima ne bi smio, poslije svega, nabijati stigmu ustaštva i nacizma, ako sami nostalgičari ne bi stvarali zabunu gdje je u ratu bio gro nacije, i kakva je bila ratna državica (NDH, op.a.)'', grdno se je prevario. Naime, srbijanski šef  diplomacije Ivica Dačić  optužio je hrvatski državni vrh zbog slike izložene u Saboru koja prikazuje francuskog vojnika s ustaškim pozdravom Za dom spremni, pokazuje da se ta slika našla u hrvatskom parlamentu.

 

''Dočekali smo da se zloglasni slogan poslije Jasenovca nađe usred Sabora, koja je jedna od  metafora vlasti svake države. Ako za dužnosnike u Zagrebu to nije problem, onda je jasno da se ta slika u Saboru našla s odobrenjem vladajuće elite koja se uporno trudi da rehabilitira ustaštvo.'' prenosi beogradski tisak. Dačić je prešutio, a Plenković ''zaboravio'' – Bleiburg. Ako već govorimo o posljedicama, onda treba govoriti i o uzrocima za takve posljedice, pa makar one bile i neugodne. Naime, Plenković bi trebao znati hrvatsku povijest, ne samo onu partizansku, komunističku i jugoslavensku, koja je ponovo udomaćila u Zagrebu, gdje ''hrvatski cinkeri rade 'punom parom', a žal za 'regionom' dokazujemo koncertima Lepe Brene i pjevanjem Jugoslavenke.''[2]

 

Na neboderu u Rijeci, ''Prijestolnici europske kulture'', izložena je petokraka kao ''umjetničko djelo'', a ulice prošarane jugoslavenskim zastavama bez ijedne hrvatske zastave! Valjda  iz ''kulturnih razloga'' izbačene su riječi iz opere Nikola Šubić Zrinski: ''U boj, u boj'' i unesene: ''U mir, u mir''! ''Ne vidim zašto bi zastava Jugoslavije bila kontroverza, nije to zastava Trećeg Reicha'', rekao je predsjednik RH Zoran Milanović.[3] Nismo iznenađeni njegovom izjavom, jer Hrvatsko nacionalno etičko sudište, jedino pravično sudište u Republici Hrvatskoj, osudilo je (31. 10. 2015.) Josipa Broza Tita za genocid i Zorana Milanovića za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Vladajuća vrhuška u Hrvatskoj, kao i većina naroda, već je zaboravila dolazak ''Vlaka slobode'' iz Zagreba u Knin (26. 8. 1995.) i Tuđmanove poruke i preporuke, ''da to nije tek bilo oslobođenje ovih do tada okupiranih područja, nego ovo je bilo stvorenje temelja za samostalnu i nezavisnu suverenu Hrvatsku državu –  za sva buduća stoljeća.''

 

Govor Franje Tuđmana u Kninu

 

''Ne znate možda vi mladi da je '41. godine kad se čitava Jugoslavija raspala, da su u Kninu, kninski odvjetnik Niko Longo Novaković i pop Momčilo Đujić sastavili popis u ime sto srpskih intelektualaca i u ime sto tisuća Srba i zahtijevali, nudili se fašističkoj Italiji da fašistička Italija pripoji kninsku krajinu i Dalmaciju Italiji. Vi ne znate i to da su ovdje u Kninu (…) 11. kolovoza 1941. potpisali sporazum s Talijanima protiv Nezavisne Države Hrvatske (tek proglašene 10. travnja 1941., op.a.), a sa fašističkom Italijom za borbu protiv hrvatstva. (i NDH, op.a.)

– Trebat će ispitati i objasniti i hrvatskim ljudima i svijetu zašto je to Knin postao četnička jazbina i zašto su, ne samo napustili Knin (nakon Oluje, op.a,) nego onda poveli sa sobom i sve ono  što je bilo vezano za velikosrpsku ideju, za ideju  priključenja ovih hrvatskih krajeva ili velikoj Jugoslaviji  ili samoj velikoj Srbiji.[4]

Žalosno je gledati, što se vremenski sve više udaljavamo od veličanstvene pobjede u Domovinskom obrambenom ratu od srpske i crnogorske četničke agresije i domaćih komunstičko-srpskih fašista, to sve više se zaboravlja značaj Oluje, a sve jače promovira jugoslavenstvo i velesrpstvo u protuhrvatskim medijima, posebice ''istoričari'' kada je riječ o politici, kulturi i obrazovanju u Hrvatskoj.

''Iskreno, nevoljko posežem za riječ ''protuhrvatski''. Izlizala se, zaudara  na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva. čak ni nevješto. kako drugačije nazvati to bjesomučno obrušivanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom.

 

– Jedan od najvažnijih segmenta toga protuhrvatskog kontinuiteta jest odstrijel ljudi koji svojim javnim djelovanjem narušavaju medijski stvoreni narativ o idiličnoj Jugoslaviji i kaotičnoj Hrvatskoj. Iako devedeset posto kaosa u suverenoj Hrvatskoj stvaraju upravo oni, tvorci te falsificirane stvarnosti. Tako da se suvremena Hrvatska nalazi u paradoksalnoj situaciji: polugama države i društvene moći raspolažu oni koji bi najsretniji bili da te iste države nema i da nije nikada ni nastala, te tu moć koriste upravo kako bi onemogućili one koji nastoje da Hrvatska bude bolja, uspješnija zemlja.''[5]

 

Mnogi su ljudi pitali za mišljenje o davanju državljanstva Srbima rođenim u Srbiji; o promoviranju jugoslavenstva na pozornicama u Zagrebu i u Rijeci na otvaranju ''Prijestolnice europske kulture'', te o izložbi holokausta u Zagrebu. Nisu pitanja bila ugodna, većina je  ljudi reagirala emotivno, što je i opravdano. Naime, ima nas Hrvata u svijetu koliko i vas u domovini, i većina naše djece su rođeni od oba roditelja, rođena u Hrvatskoj, koji nemaju hrvatsko državljanstvo! Za vlasti u RH većina nas roditelja u emigraciji – smo ''ustaše'', pa su nam i djeca – ''ustaše''. Dočim, za partizansku i četničku djecu nije problem, oni imaju hrvatsko i srpsko državljanstvo i vladaju u državi hrvatskog naroda – Republici Hrvatskoj. Zar još nismo ispili čašu gorčije! / Exanclare omnes labores!

Ni oni koji su došli iz emigracije nisu dobro došli – welcome! Naime, rečeno je Davoru Ivi Stieru da on ''ne razumije Hrvatsku, jer tu nije rođen, a onaj tko je ne razumije, ne može je ni voliti, također sramoti Hrvatsku, poglavito sebe'', kaže Mladen Pavković. Naša djeca imaju hrvatsku dušu, imaju znanje i zvanje i većina njih znaju hrvatski, i jezikom zemlje u kojoj živi, čak i nekoliko jezika. Imaju nadu s kojom žive, kao i mi njihovi roditelji, da će u Lijepoj našoj domovini Hrvatskoj jednog dana doći do integralne slobode i uspostave nacionalne, neovisne i demokratske države hrvatskog naroda, kojom će upravljati hrvatski sinovi i kćeri čiji roditelji nisu veleizdajnici, komunisti, četnici, zločinci, kriminalci i lopovi. Amen!

 

Žalosno je što moramo reći, da je hrvatski narod svojom krivnjom doveo sebe i državu u kaotično stanje zbog lošeg izbora svojih stranačkih predstavnika, saborskih zastupnika i predsjednika. Istu odgovornost snose pred ljudima i Bogom svi oni koji su bili lijeni izaći na birališta, ili zbog osobnih razloga birali najgore među najgorima. Nemarnost i mržnja imaju osobne i nacionalne trajne posljedice. Što se tiče izbora Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvataske – s tim je gotovo – odluka je pala / Alea iacta est. Kasno je za prigovore i panjkanje, jer narod je znao koga bira i sada s Milanovićem treba živjeti sljedećih pet godina u – slučajnoj državi.

 

Drugo je pak pitanje parlamentarnih izbora, gdje će se kandidirati predstavnici skoro 200 stranaka, koje u većini slučajeva predstavljaju sebe, ili mali skup sljedbenika. U većini domoljubnih stranaka i strančica nema većih idejnih razlika, samo je u pitanju ljudski ego – taština, a kod ljevičarskih stranaka i strančica, kao i manjinskih svi su složni u jednome: protiv samostalne države hrvatskog naroda. 

Općenito govoreći, većina strančica ne bi mogli uopće prijeći izborni prag da se ne prilijepe, kao mokra košulja, nekoj većoj stranci, koja, ako pobijedi na izborima, mora ispunjavati njihove ucjene za dobivanje fotelja. U krajnjem slučaju bit će kao što je i sada u Plenkovićevoj vladi, koju ucjenjuju Pupovac, Vrdoljak, Bandić i drugi koalicijski partneri.  

''Nacionalizam je najveći napor narodne duše, i njezin najvrjedniji život u teškim vremenima. I on ne može biti zločin i nasilje narodnom dušom, a ako to 'nacionalisti' počnu jednom činiti izgubili su smisao i potrebu opstanka.''[6]

 

Bilješke:

 

Rudi Tomić, Toronto