Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome drugome

Ono što dijete vidi to oponaša i tako se ponaša. Dijete kopira i slijedi u svemu odraslu osobu posebice onu koja mu puno znači, oca majku, braću, sestre, djeda baku, tetu u vrtiću, učiteljicu, profesora, poznate osobe iz javnog života, glumce, pjevače, plesače, športaše (nogometaše), političare…. osobe koje su stalno u medijima, naročito na televiziji. To svi znamo i dobro pazimo što ćemo pred djecom govoriti, kako ćemo reagirati, kako ćemo se ponašati na javnim mjestima, kako ćemo se odnositi prema državnim simbolima, prema onima koji su drugačiji od nas, po bilo čemu, kako iskazati poštovanje prema zaslužnima, prema umjetnosti, kulturi, običajima, tradiciji, pogotovo na posebnim mjestima: u crkvi, groblju,  kazalištu, muzeju, stadionu,  na ulici, u svojem i tuđem domu, na ulici, u tramvaju, avionu… Nismo sveci i sigurno ćemo negdje pogriješiti. Tu pogrješku bi tad trebalo osvijestiti, djetetu objasniti što nismo dobro nenamjerno  napravili i ispričati se onome koga smo povrijedili.

Svima nama cijeloj državi, EU-u, Europskoj komisiji u kojoj je potpredsjednica za demokraciju i demografiju, trebala bi se iskreno i opširno ispričati gospođa Dubravka Šuica, koja  tijekom sviranja himne “Lijepa naša” tipkala po svom mobitelu. Za to nema baš nikakvog opravdanja, čak ni da ju je zvao sam Sveti Petar odozgo, želeći je u svoj tim, zbog uočene svestranosti, sposobnosti, djelotvornosti i mogućnosti brzog napredovanja u  svemirskim institucijama. Inače ta dama od samih početaka stvaranja, ustrojavanja, rasta i razvoja državotvorne stranke i samostalne, nezavisne, suverene države Hrvatske budno, požrtvovno, domoljubno, uzorno, nekako školski, po svim napucima velikog hrvatstva, prati i slijedi, s namjerom da je se uoči i zapamti, sve ono što je naj hrvatskije i najdomoljubnije, ističući se u tome. Na himnu stoji kao ukopana s rukom na srcu, pogleda uprtog u zastavu ili sliku osnivača svoje političke stranke. Da se nije tako ponašala i djelima dokazivala privrženost, odanost, poslušnost, prilagodljivost, sposobnost umnožavanja, gomilanja i penjanja po političkoj i društvenoj ljestvici, s nezaustavljivom težnjom, prema sam om vrhu, uz stalno javno iskazivanu lojalnost trenutnom šefu Partije, ne bi ni dogurala do funkcije koja joj mjesečno osigurava neki tridesetak tisuća eura.

Međutim, toj stranački odanoj i šefu lojalnoj europskoj visokoj dužnosnici, nešto se dogodilo, kad nije čula zvuke Lijepe naše, mahom zauzela propisanu u  pozu i bez da okom trepne, u tom stavu dočekala onu zadnju “dok nam živo srce bije”.

To nešto ili netko ju je sasvim slučajno razotkrio. Nema veze tko je to bio, zašto ili za što ju je trebalo ili je ona njega trebala. Domovina je jedna, himna Domovini je jedna i nema nikoga, tko je ispred, posebice, ako ti je ta Domovina dala sve što imaš, bez da si s puškom iz nje tjerala JNA i horde četnika, koji ranih devedesetih nahrupiše u Hrvatsku, zemlje gladni i krvi žedni, uništavajući sve pred sobom, želeći ostvariti granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag, prema davno napisanom Načrtanju, kojeg se Srbi do danas nisu odrekli.

Gospođa Šuica je rijedak fenomen uspjeha u našoj politici, od srednjoškolske profesorice, direktorice škole, gradonačelnice, saborske zastupnice, europarlamentarke do potpredsjednice EU-ove komisije, kakva dosad nije niti postojala. Ona će je osmisliti, ustrojiti i dati joj život. Čovjek se onako uz put zapita: gdje li je ta žena to sve naučila? Mora da se s time rodila, jer inače to ne bi bilo moguće, unatoč stranačkoj poslušnosti i odan osti dragom vođi, tkogod to bio. Očito je ovih dana visoka europska dužnosnica, naše gore list, s kojom se s HDZ i premijer jako ponose, preopterećena Europom i golemim brojem raznolikog multikulturalnog stanovništva kojemu je odgovorna za demokraciju i demografiju. A možda, velim možda, joj je intonacija naše himne postala nekako udaljenija, ne više tako važna i bitna, prekrile su je note Ode radosti. Nikakvo čudo. Žena već dugo izbiva iz domovine. Ne bi čudilo, da poput bivše nam predsjednice države počne miješati engleski i hrvatski jezik u javnom nastupu, pri čemu ne bude svjesna kojim jezikom govori.

Ipak, ta bivša profesorica bi nam trebala reći kako bi ona postupila u svojem razredu, ukoliko bi, kad ona govori  ili piše nešto na ploči, njen učenik  tipkao po svojem mobitelu. Zna se! To nestaštvo je vidjela samo ona, mogao s bi se i zanemariti. Međutim, ovo što je ona napravila vidio je cijeli svijet. Briga me za svijet. Vidjeli smo mi koji volimo našu zemlju i kojima je himna svetinja. Da je nešto slično napravio netko drugačiji od članova autohtone, državotvorne stranke, pogotovo netko s drugog političkog pola ili ne daj Bože koji manjinac, posebice iz stranke profesora Pupovca, grmjelo bi sve do Urala, Arktike i Antarktike. Taj i takav bi jadnik bio odmah proglašen izdajicom, onim koji ne voli Hrvatsku, koji je nikad nije niti htio, i bilo bi mu preporučeno da što prije ode što dalje, te da se niti ne okrene, pri tom. Bilo kako bilo. Dogodilo se što se dogodilo. Vjerujem da nije bilo namjerno.

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome drugome. Ispričajte se svim učenicima diljem Lijepe naše, ispričajte se svima nama koji ne držimo ruku na srcu, dok svira himna, ali srcem i dušom volimo svoju Domovinu, pri čemu Domovini dajemo najviše što možemo. Ne trčimo i ne natječemo se u tome, da od Domovine što više uzmemo, naročito ono opipljivo materijalno, u svim vidovima, čime gomilamo materijalno bogatstvo, stvaramo moć i utjecaj, što nas gura i podupire u penjanju  po društvenoj i političkoj ljestvici, sve više i više, pri čemu malo pomalo gubimo identitet i osobnost.

Ankica Benček