Ratni usklik u miru udar je na mir

Bosna i Hercegovina će biti okupirana i porobljena zemlja sve dotle dok u njoj žive potomci Osmanlija

Čini se kao da svi sudionici zavezivanja bosanskohercegovačkog političkog čvora, napose oni s bošnjačke strane, i svjetske zajednice koja se sve bolje uhljebljuje u egzistencijalnom siromaštvu beha naroda, čine sve da se stegnuti konopac oko vrata najmalobrojnijeg, hrvatskog, naroda steže do gušenja, ili prisilnog iseljavanja ostatka ostataka Hrvata. Svijet u svojoj povijesti, onaj koji se upinje dokazati nekom vertikalom međunacionalnih odnosa i uređenja u vlastitom domu, nije bio tako licemjeran, s pilatovskim rukama spreman uvijek osuditi žrtvu, onu koju je planski izabrao za odstrjel.

Sve je više dokaza da je suvremeni Zapadni svijet Europe prihvatio, i živi po onoj turskoj paroli vladavine u okupiranoj Bosni i Hercegovini, kadija te tuži kadija ti sudi. I po mnogo drugom u čemu se poistovjećuje s polutisućljetnim turskim okupatorom, živeći u, i od Bosne i Hercegovine onako kako to iskorištavaju i osiromašuju svi okupatori okupirane narode. U tako velikim sličnostima i nema mjesta čuđenju što se taj isti Zapad kolonijalizma svrstao na stranu otomanskih potomaka u, još uvijek, pokorenoj beha zajednici.

Bosna i Hercegovina će biti okupirana i porobljena zemlja sve dotle dok u njoj žive potomci Osmanlija, vjerni čuvari tih zlikovaca i njihova zločinačko genocidno konfesiocidnog perioda ubijanja i nestajanja, pljačke i prisilne islamizacije, rušenja crkava i gradnje džamija na njihovim temeljima. Na sve te pojave oživljavanja tog perioda turskog ubijanja Katarinine kraljevske Bosne, koje su vidljive u bošnjačkom otimanju Bosne i Hercegovine, zaliveno šuti Svjetska, napose Europska zajednica, što je čini sudionikom dekristijanizacije i mirnodopsko prisilne islamizacije te europske periferije. Europskom šutnjom i bošnjačkim radikaliziranjem beha zajednice osvajački rat što ga započeli Muslimani po preporuci Alijine Islamske deklaracije u Bosni i Hercegovini nikako da uistinu i stane. Sve se čini da vatra pod bosanskim loncom što jače plamti, i manji dijelovi njegova sadržaja izgore. Bošnjaci, kao osmanlijski potomci, kako ih je nacionalno identificirao poglavar IZ BiH ef. Kavazović, u svakoj ukazanoj prilici zazivaju rat i koriste ratne uzvike iz vremena agresije na Hrvate katolike kada su zemljom odjekivali poklici  „Alahu u ekber". Iz tog ratnog vremena ministar obrane bosanskohercegovačke zajednice suvereni i konstitutivni Bošnjaka, Hrvata i Srba,  Sifet Podžić na sastanku sa pripadnicima Zajedničkog štaba Oružanih snaga   te zajednice, nazočne pozdravlja ratnim muslimanskim pozdravom „Pozdrav domovini". Tim pozdravom ne samo da se bošnjačka strana nastoji vratiti u ratno vrijeme, i da taj period zaziva, već demonstrira i pobjednički osjećaj pred postrojenim predstavnicima nebošnjaka. I stoga ih je prisiljavao i po drugi put kada je još glasnije ponovio taj pozdrav, tražeći od pripadnika nebošnjački postrojenih vojnika da priznaju vojni poraz pred tim muslimanskim ratnim uzvikom.

Sve su to bošnjački ratni potezi pred nazočnošću predstavnika Svjetske zajednice, koji ni u kojem obliku ne reagiraju na ta dešavanja, koja bi mogla ponovo zapaliti tinjajuću bosanskohercegovačku ratnu vatru. Kako u Bosni i Hercegovini postoje tri suverena i konstitutivna naroda, koji se svaki u muslimansko nametnutom građansko-vjerskom beha sukobu za teritorij borio za dio svoje domovine, za svoju beha Domovinu, tako postoje i tri nacionalne Domovine u beha zajednici, i svaki „pozdrav Domovini" jednog naroda pred drugima znak je ne priznavanja prava tog naroda na svoju domovinu unutar Bosne i Hercegovine. Stoga je bošnjački ratni usklik „pozdrav domovini" prisila nazočnih nebošnjaka da priznaju gubitak svoje beha domovine, svog nacionalnog i teritorijalnog dijela, i pomire se sa bošnjačkom unitarističko centralističkom okupacijom, ne samo u ratu okupiranih teritorija već i onih obranjeni u vrijeme muslimanske agresije. Onakva domovina Bosna i Hercegovina za kakvu su se borili i bore Muslimani a zatim Bošnjaci, a danas potomci Osmanlija, takva Bosna i Herecgovina nikako nije domovina niti Srba niti Hrvata. Ako se tolerira, a očito da se šutnjom i odobrava, da Bošnjaci Domovinom pozdravljaju cijelu beha zajednicu, što je znak unitarističko centralističke islamske Bosne i Hercegovine, zašto onda se brani Hrvatima da pozdrav domovini kažu svojoj Hrvatskoj Republici Herceg Bosni.

Za preživjeli hrvatski narod, jednako i u srpskoj a još više u muslimanskoj agresiji, domovina je samo Hrvatska Republika Herceg Bosna, kao što je za Srbe Republika Srpska. I to su ratne i poratne činjenice, zbog koji ni jedan narod nema pravo prisvajanja cijele beha zajednice, i kao takvu je nazivati svojom domovinom. To je mirnodopska agresija na nebošnjake, i okupacija njihovih teritorija, ali i nepriznavanje Hrvata i Srba  u postrojenosti pripadnika Oružanih snaga.

Komu je današnja Bosna i Hercegovina, ovako nakaradno, sa strašnim vanjskim izgledom, i crnilom mržnje napunjena u unutrašnjosti, domovina. Kada bi je današnji Bošnjaci uistinu doživljavali domovinom ne bi se nikad izjašnjavali potomcima Osmanlija i pjevali Turskoj „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati". Po tim i takvim odnosom prema zemlji na kojoj žive oni Bosnu i Hercegovinu smatraju  domovinom Turaka, zbog čega je Hrvati i Srbi takvom nikada ne mogu doživljavati domovinom. Stoga Bosna i Hercegovina nikako nije domovina u prvom redu osmanlijskih potomaka, ali ni svih drugi koji podupiru tu politiku izdaje. Svaki vid bošnjačkog pozdrava domovini osmanlijskih potomaka otimanje je Bosne i Hercegovine Hrvatima, Srbima i svim drugim nebošnjacima. Koristiti ratni usklik u miru udar je na mir, udar je, bez obzira kakva je neuređena i nesigurna, i na Bosnu i Hercegovinu. Treba se pitati, šta rade međunarodni protektori u toj „krčmi pogašenih svjetla". Ne mogu reći da to ne čuju, jer čuju i najtiši šapat Hrvata  koji traže svoj dio Bosne i Hercegovine. To je ratna šutnja svjetskih šerifa na mirnodopsku agresiju Otomanskih potomaka na Bosnu i Hercegovinu.

Vinko Đotlo