Britanski konzul u Zagrebu 1945.

Katarina Špehnjak o britanskim izvješćima o Hrvatskoj

 

 

Njegove ocjene (Cyril Ogden Wakefield Harrey – 1894. – 1971.) nisu često bile sukladne veleposlanikovima – koji je novu političku garnituru u Beogradu poznao dulje i bolje – ali ih on nije mijenjao. Odlazak iz Jugoslavije 1947. sigurno Wakefield-Harreyu nije teško pao, jer je službovao u teško i okrutno vrijeme. Njegova ‘bolećivost’ za Hrvate  kao narod ispunjavala ga je razočaranjem da Britanija nije više učinila za one koje je smatrao dijelom zapadne civilizacije.

I u protokolarnim susretima i na prijmovima povremeno je dolazilo do nesporazuma – kao npr. kada se događalo da konzul pozive dobiva prekasno ili da se predsjednik Bakarić zbog bolesti ne odaziva na proslave koje je organizirao Konzulat. Konzul je uglavnom komunicirao preko tajnika Kabineta predsjednika Vlade NRH, Mile Odrljina. Također, i u svakodnevnom životu Wakefield-Harrey je iskusio neke karakteristike sustava: u ožujku 1946. dogodila se, kako je napisao u protestnom pismu, “provala’’ u prizemlju Jurjevske 29 te je tražio noćno osiguranje zgrade. Problema je bilo i oko korištenja iste zgrade s obzirom na to da je bivši vlasnik Josip Prpić prema tumačenju vlasti otišao “ilegalno iz zemlje“ i sva njegova imovina je sekvestrirana. Kako je konzulat želio kupiti 1947. dio opreme u stanu, nije znao s kime može o tome pregovarati, s kćerkom vlasnika ili gradskim vlastima. Isto se događalo i u vezi s potrebnim popravcima u kući. Njih je konzulat sam financirao, obavijestivši pri tome Kabinet da najamninu za zgradu ne će zbog toga plaćati neko vrijeme. Nakon što je početkom jeseni 1946. ova imovina sekvestrirana, konzulat su često posjećivali predstavnici GNO-a htijući odnijeti dio stvari

Problema je bilo i oko viza za britanske državljane,vojnih groblja i dr. Ralph C. Stevenson, novi generalni konzul, preuzeo je dužnost 24. studenog 1947. godine. Već nakon tjedan dana boravka suočio s mogućim hitnim iseljenjem iz stana. Tajnik Kabineta predsjednika Vlade, Brajda, izvijestio ga je da ne će moći ostati u kući koju je koristio Wakefield-Harrey. Ponuđena mu je vila u Prekrižju. Žalbe V. Bakariću nisu bile isprva uspješne jer mu je ovaj odgovorio da oko te kuće ima mnogo neriješenih pravnih problema. U međuvremenu su u stan dolazile razne komisije GNO-a i odnosile pokućstvo, pri čemu je, slučajno ili ne, uzet i njegov radioprijamnik. Konzul se žalio na njihovo ponašanje, osobito na grubost prema ženskom pomoćnom osoblju. Neki od njih predstavili su se kao policijski inspektori.

Krajem 1945. prosječni mjesečni budžet oženjenog para s diplomatskim statusom iznosio je u Jugoslaviji 43.770 dinara (za stan, hranu i pomoćno kućno osoblje), u slučaju kuće, cijena je rasla na 50.000 dinara. Sličnu ocjenu o skupoći života nalazimo i u izvještajima iz 1948. kada se kaže da su troškovi života u Jugoslaviji tri puta veći nego u Londonu.

 

Iščitavanje WakefieldHarreyevih izvještaja zaista upućuje na osobu koja vrlo kritički promatra uspostavljeni sustav vlasti u Hrvatskoj/Jugoslaviji i ne vidi u njemu išta dobrog za građane. On se zgraža nad upotrebom sudstva za političke ciljeve, državnim intervencijama u kulturi, političkim čistkama u školstvu kao i nad nekompetentnošću osoba u tijelima vlasti. Rječnik koji koristi opisujući političko stanje (tiranija, teror i sl.), općenitost primjedbi o mentalitetu vladajuće garniture, kojeg su, prema njemu, izrazita obilježja licemjerstvo i brutalnost, te njegovo razumijevanje povijesno-civilizacijskih razlikovanja ‘Istoka’ i ‘Zapada’ govore i o snažnom protu-komunizmu. Usredotočenost na zbivanja u Hrvatskoj iz takve vizure dovela je u razdoblju njegova službovanja u Zagrebu do neusklađenosti pa i nesuglasica između njega, beogradskog veleposlanstva i FO-a, odnosno službenika zaduženih za Jugoslaviju u njegovu Južnom odjelu. Konzul na jednoj te veleposlanik Stevenson i FO na drugoj strani, različito su ocjenjivali i poziciju konstitutivnih naroda u Jugoslaviji. Beogradski izvještaji te FO-ove analize često su kao pozitivnu činjenicu naglašavali da je Jugoslavija federacija, koja doduše praktično tako još ne funkcionira ali niti jedan narod u njoj nije povlašten. To što je Josip Broz Tito, kao Hrvat, formalno i stvarno glavna osoba u državi i što se u partijskom politbirou nalaze predstavnici svih naroda, bili su im dodatni dokazi o promijenjenim, odnosno boljim međunacionalnim odnosima. Wakefield-Harrey je, pak, naglašavao frustraciju Hrvata koji ni ovaj put nisu ispunili svoj povijesni cilj, vlastitu državu. Pri tome je inzistirao i na povijesnokulturološkoj dimenziji Hrvatske kao dijela ‘Zapada’. Ta posebnost Hrvatske gubila se u sumarnim izvještajima o Jugoslaviji pri čemu su veleposlanici u Beogradu državu Jugoslaviju redovito svrstavali u ‘Balkan’, objašnjavajući i time neke njezine tadašnje demokratske nedostatke. 

 

Pogled iz zagrebačke perspektive – pri čemu je bilo zorno da vlast u Hrvatskoj predstavlja samo dio jedinstvenog i discipliniranog partijskog središta u Beogradu, odnosno CK KPJ – konzulu Wakefield-Harreyu nije izgledao optimistično. Njegova sklonost povijesno-kulturološkim analogijama i osjetljivost za stradanja političkih protivnika režima dominirala je izvještajima tijekom njegova mandata. Sklonost da ‘progovara argumentima zagrebačke opozicije’ u FO-u je pripisana i prethodniku Wakefield-Harreya, Peteru Harrissonu. Ni nasljednik Wakefield-Harreya, Ralph Cornwalis Stevenson nije bio manje kritičan u analizi sustava koji mu je od 1948. bio okružje. Prema njemu, protagonisti te vlasti bili su socijalno neosjetljivi i okrutni, iako nešto manje nego sovjetski boljševici prije trideset godina. Primjetna je i njegova upućenost u povijest ‘hrvatskog pitanja’ te naklonost za “ideale slobode i nezavisnosti koji su hrvatski narod inspirirali stoljećima“. Konzul Stevenson nije 1948. smatrao da režim ima podršku stanovništva a nade ‘zagrebačke reakcije’ u rat koji će se možda dogoditi, prema njemu, nade su u spas od nemilog sustava.  

 

Procjenjivao je da će žetva te godine biti tek 40 % od one 1940., najviše zbog ratnih okolnosti u Slavoniji i Srijemu u proljeće kada je bila sezona sijanja, ali je problem i suša koja upravo traje. Harrisson je napisao da crno tržište još dominira te prenio neke zagrebačke cijene, između ostalog da jedan kilogram krumpira stoji 12.000 kuna. Prema sadašnjem tečaju crnog tržišta dolar će se mijenjati za 200 dinara, a službeni je 1 dolar za 50 dinara. Očito je da se ovdje jako računa na UNRRA-u jer je “teško uvjeriti seljake, kao i drugdje, da prodaju viškove“, a istodobno “postoji i uvjerenje pothranjeno propagandom i samozavaravanjem u partizanskim krugovima da će Sovjetski Savez biti sposoban da im pomogne u svemu što trebaju“. Ipak, znatan dio stanovništva misli da bi prijateljstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom “više pridonijelo obnovi zemlje“.

Generalni konzul C. Wakefield-Harrey je iz Zagreba 25. listopada uputio izvještaj o svom posjetu zasjedanju nove gradske skupštine izabrane na izborima 14. listopada. Pohvalio se jačinom pljeska koji je dobio kada je gradonačelnik predstavljao razne goste: “Osim dr. Bakarića, dobio sam nesumnjivo najiskrenije ovacije. Procedura na skupštini bila je prema njemu “perfektna kombinacija ruskih metoda i zapadne vanjštine“, bilo je mnogo zbrke oko tajnoga glasovanja a na kraju, sve predložene osobe su bile i izabrane, a gradonačelnik je, nakon što je proglašen izabranim, “odmah izvadio iz džepa govor koji je pripremio za tu priliku“.

 

Uspoređujući u nekim aspektima situaciju u dvama gradovima, Stevenson naglašava da su slične prilike i u Zagrebu i u Beogradu, osim što “možda postojanje relativno brojnije i kultiviranije srednje klase u Zagrebu čini očevidnijim divljačke mjere represije koje režim poduzima protiv tog sloja“. Dalje je citirao generalnog konzula koji se osobito zgražao nad upotrebom sudova u Hrvatskoj “za potpuno političke ciljeve“, bez obzira je li riječ o suđenjima kolaborantima, švercerima i ratnim profiterima: “Svako načelo civilizirane pravne i zakonske procedure povrijeđeno je u tim suđenjima. Ne samo da je javni tužitelj osobno pisao novinama i tumačio krivnju te zahtijevao oštre kazne za zatvorenike kojima suđenje još nije počelo, ne samo da je u sudu bilo svjetine koja je za vrijeme suđenja vikala “raskomadati ga“, “staviti u lance“, nego se i suce smjenjuje i zatvara ako pokažu znakove oklijevanja. Naveo je jedan ilustrativan primjer. U nedavnom suđenju zatvorenik je bio oslobođen optužbe, sudac smijenjen i kasnije i sam dobio nekoliko godina zatvora. Javni tužitelj odredio je drugo suđenje na kojemu je novi sudac izrekao kaznu od 20 godina. I ovaj sudac je smijenjen a nakon kampanje u novinama optuženiku s početka priče zakazano je daljnje suđenje. “Ovaj put je kazna bila smrtna.“ Stevenson je prenio i konzulov prikaz izbora studentskih odbora na Sveučilištu u Zagrebu. Isprva je, pisao je on, bio postignut sporazum da se osim kandidata Narodne fronte kandidiraju i predstavnici ‘opozicije’. Ipak, na sastanku na kojemu se dogovarala procedura izbora bili su samo članovi Komunističke partije, koji su prema konzulu, činili manjinu u studentskoj populaciji, i samo jedan predstavnik opozicije. “On je tada odustao od kandidature.“ U međuvremenu, ispred prostorije započela je tučnjava između studenata koji su željeli ući i članova KP-a koji su ih sprječavali. Pojavila se OZN-a koja je odvela nekolicinu studenata. Imenovanje Andrije Štampara za rektora Sveučilišta je ‘liberalan’ potez, ali samo po sebi nije jamstvo za promjene, osobito zato što i sam rektor privatno izražava sumnju u dugotrajnost svog mandata. I stanje u novinstvu doživjelo je oštru konzulovu ocjenu: “Jugoslavenski urednici danas su servilni kopiratelji metoda Goebbelsa i nikakva pomisao ili sugestija nije dopuštena ako nije usklađena s tom pervertiranom i rigidnom doktrinom iza koje je skrivena gruba realnost moći.“ On dalje ocjenjuje: “Katolička Crkva je ona oko koje se sada okupljaju hrvatski seljaci, jer nemaju svoju stranku. Oni su i dalje lojalni Mačeku ali se više ne usuđuju stavljati njegove slike na zidove ili govoriti o njemu osim šapatom.“ Hrvatska seljačka stranka, koja je nekad dobivala 80 % glasova birača, sada je uništena a njezina ‘frakcija' koja sudjeluje u vlasti, prema konzulu, nema pravu potporu seljaka i što je više vlast “podmićuje“, ona će biti sve omraženija. Njezino vodstvo “u svakom je slučaju mnogo inferiornije od vođa stare stranke.“

 

O političkoj mobilizaciji stanovništva konzul je progovorio analizom “demonstracija’’ tj. javnih skupova i mitinga: “Od svih slojeva stanovništva, uključujući i sveučilišne profesore, zahtijeva se sudjelovanje, ali stalna je samo svjetina. Plakati koji zahtijevaju osudu nadbiskupa Stepinca zalijepljeni su posvuda po gradu.“ Članci u novinama također to traže i očito je da će se ići na suđenje, “ma kako glup bio taj potez vlasti“, zaključuje konzul. Izvijestio je (5. lipnja 1946.) i o “tragičnoj sudbini gospođe Devčić Radić, kćeri Stjepana Radića i sestre gđe. Košutić (čiji je muž u zatvoru bez optužbe i suđenja) koja je počinila samoubojstvo prije nekoliko dana. Kada je OZN-a došla da je uhapsi ona je tražila da ode u drugu sobu gdje se objesila“. Njezin nećak, Stjepan Radić, ekstradiran je iz Praga “izgleda, na Titov zahtjev“. 

 

Konzul je pratio i održavanje sindikalnog kongresa u Zagrebu te uočio “neobičnu pojavu“, nastup generala Rade Žigića za govornicom. “Njegov kao sabljom odsječan govor imao je za cilj potaknuti neprijateljstvo prema Zapadnim silama i to čini jasnim činjenicu da je vojska instruirana da ne ostavlja sumnje u narodu o tome da je zemlja čvrsto vezana uz komunistički blok.“ Za vrijeme nedavnog posjeta Tita Zagrebu, o kojemu je u novinama najavljeno da će se on “sresti na ručku u hotelu Dubrovnik s oficirima Druge armije“ dogodilo se, piše Wakefield-Harrey, da je s njime bilo tek nekoliko, “petorica najviših oficira“, dok su drugi “bez oružja u drugoj prostoriji, čekali svoj obrok dok Tito nije otišao“. Opće je stanje takvo, napisao je konzul, da nema “nikakvih znakova o pomirenju režima i naroda“.

Mnogi od izbačenih srednjoškolaca su bili članovi odbora NSO-a, izabrani neposredno nakon oslobođenja u vodstvo ove organizacije “zbog dobrog držanja za vrijeme rata“. Ali, sada ih se optužuje da su “klerikalci i monarhisti“, Riječ je o Prvom zemaljskom kongresu Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika za Hrvatsku, održanom 26. – 28. svibnja 1946. Konzularna predstavništva Velike Britanije u Hrvatskoj God. 38., br. 1., 41.-77. (2006) dok se optužbe o “fašizmu“ rijetko čuju. Jedan omladinac mu je rekao da su Skojevci “ološ u školskoj populaciji“, čije su metode nespretne i grube te da teško šire svoj utjecaj u školske mase. 

 

Na omladinskim sastancima, piše dalje konzul, ovim su omladincima izricane optužbe da su “nedemokratski i neprijateljski orijentirani prema novoj Jugoslaviji i njezinim narodima, da su simpatizeri prijašnjeg kralja, zajedno s klerikalcima i drugim reakcionarima“. Na kraju sastanka “usvojene su rezolucije u kojima se traži od upravitelja škola da sankcioniraju njihova isključenja. Njihova odluka ide u Ministarstvo na odobrenje“. Naveo je i slučaj omladinca koji je u zatvoru uvjeravan da potpiše izjavu u kojoj stoji da su “on i još neki drugi učenici simpatizeri zapadnih demokracija“ i koji je, nakon odbijanja, bio izvrgnut fizičkoj torturi. Pritisak na učenike ne ide samo na ovaj način, naveo je konzul. Ima mnogo potkupljivanja u obliku izleta, slobodnih dana, a sve da bi se “korumpirali oni mladi koji vole slobodu“. “Kakve nade može u zapadnim očima biti za društvo građeno na ovakvim temeljima“?

 

“U ovom razdoblju vidio sam da je u Hrvatskoj uspostavljena tiranija čija moć seže u svaki kutak misli i volje naroda a u cilju da se zakoči svaki impuls koji komunistička vlast smatra nepoželjnim. Razdoblje se završava izborima na kojima je, kako je objavljeno, u nekim krajevima glasalo čak 100 % birača. Drugim riječima, završava terorom koji je postigao savršenstvo u akciji, terorom koji se provodi lukavstvom i tajnošću koju Europljani jedva mogu zamisliti a još manje, iskusiti. Europski narodi, odrasli u slobodi i sa skoro nesvjesnim povjerenjem prema vlastima, često su naivni u prosudbama koje se tiču ovakvih pitanja jer mnogo toga uzimaju ‘zdravo za gotovo’. Teror o kojemu govorim, ustvari je vrlo brižljivo skriven kao što su i moć i ličnosti Komunističke partije skriveni u strukturi države koja sve pokriva. Ove metode uključuju torturu i neljudski tretman u koncentracijskim logorima, deportaciju, denuncijaciju, diskriminaciju, nesigurnost, nemilosrdnu i najfiniju mrežu partijskih i policijskih špijuna. Oni su instruirani da u stanovništvo unose strah i vješto stimuliraju masovnu histeriju, da unište svaku želju za objektivnom istinom, kao i svaku osobnost i želju za samo-izražavanjem – a što je temelj zapadne civilizacije.“ Jer, ovdje “lojalnost prijatelju, istini, osobnim idealima, sve to može čovjeka obilježiti kao javnog neprijatelja i značiti njegovo uništenje. Političko nezadovoljstvo ili otpadništvo smatra se izrazom izdaje i može značiti smrt“.

 

Najviše prostora konzul je dao ‘aferi’ u Gradskom narodnom odboru Zagreba jer je smatrao da je borba protiv korupcije zapravo vođena s “planom da se izolira pukovnik /Dragutin/ Saili (partizanski komesar iz Zagreba, njegova supruga othranila sina Rade Končara istoimenoga, op., T.T.), gradonačelnik Zagreba kao i njegovi prijatelji“. On ističe da su “Sailijevi odnosi s ovim konzulatom uvijek bili vrlo srdačni i suradnički. Bezazlen, otvoren, neposredan, Saili je bio nesumnjivo popularan u gradu, ali već neko vrijeme je jasno da je njegova pozicija u Partiji nesigurna“. Kao dokaz tomu navodi da je u Sabor izabran “samo s nekoliko stotina glasova, nasuprot uobičajenih 7000 – 8000 sigurnih glasova za članove Partije. To je bilo jasno upozorenje. Sada je Gradski narodni odbor odbio prihvatiti izvještaje o radu njegovog industrijskog i poljoprivrednog odjela i oformljena je posebna komisija koja treba ispitati njihov navodno sumnjiv rad.“ Neki od uhićenih Sailijevi su prijatelji, kaže konzul. Oni će biti optuženi za zloupotrebe u distribuciji roba, a sam Saili vjerojatno će ostati i dalje na funkciji jer je “previše popularan da bi sada bio likvidiran“. ‘Slučaj Saili’ Wakefield-Harrey je tumačio u kontekstu svoje teze da u Hrvatskoj dolazi do prevage “lijeve struje KP na račun umjerene“ pri čemu je Sailija i Bakarića ocjenjivao “umjerenima“. Za Bakarića je napisao da “izgleda nema stvarnog utjecaja“. Na scenu dolaze “sve opskurniji ljudi s bezrezervnim uvjerenjem da se stvari guraju silom“, a u javnosti “vlada apatija i očaj, narod se ponaša kao da je u zatvoru, bez nade da će kazna biti smanjena“.

 

„U HNK je stavljena na repertoar jedna njegova opera (Jakova Gotovca, op., T.T.), ali je pri  četvrtoj izvedbi, 12. siječnja, došlo do prekida predstave jer su je prisutni polaznici Partizanske gimnazije u Zagrebu i grupe članova sindikata svojim vikanjem ometali“. Nakon toga oni su, kaže konzul “ispred kazališta zaplesali ‘kolo’“.  Konzul se bavi i situacijom na selu u Hrvatskoj: “Konstantna ponavljanja opisa konfuzije, korupcije i skrivanja usjeva u novinama tako su uporna da je jasno da je situacija nezdrava. Izgleda da lokalne vlasti imaju teškoća da se okane kapitalističkih navika u razmišljanju te su otimanje, gomilanje i nepovjerenje u vlast navike koje novi režim još nije korigirao. Očito je da u mnogim područjima seoski odbori nisu pod komunističkom kontrolom i izvještaji o ubojstvima i dalje mi stižu.“ Izvijestio je i o suđenju ‘križarima’ i ‘mačekovcima’ u Sisku gdje se iz izjava optuženih moglo shvatiti da je američki konzulat u Zagrebu bio povezan “s grupom terorista i špijuna“, a što impliciraju i kazne jer je od četvorice osuđenih na smrt jedan američki državljanin. Ocjenjujući slučaj montiranim i “nalik moskovskim procesima“, naveo je da su optuženi obični seljaci, osim jednog koji je bio predsjednik narodnog odbora u Sisku, i da su priznanja “postignuta ucjenama“.

 

Dio svog izvještaja posvetio je stanju duhovnih vrijednosti u takvom sustavu, a čije su “stalne pratilje licemjerje i korupcija“. Pri tome je mislio na korupciju svake nezavisnosti i časti potkupljivanjem robama široke potrošnje što je “najodvratniji aspekt komunizma svakome tko se još usuđuje vjerovati da ljude ne pokreću samo najniži porivi“. Naveo je u tom kontekstu priče da je sovjetskim delegatima na nedavnom sindikalnom kongresu u Zagreba poklonjeno “mnogo skupocjene odjeće, higijenskih potrepština nedostupnih običnim građanima“. “Tako je stvorena klasa servilnih ulizica na kojima režim odmara svoja debela pleća.“ Potom konzul piše o prilikama u gradovima gdje se “brzo nastavlja destrukcija ponosa i samopouzdanja, bez kojih nijedan društveni poredak utemeljen na Zapadnim vrijednostima ne može živjeti“. Izvijestio je i o gruboj praksi režima da se zaposlene “iznenadno i osorno“ premješta neovisno o njihovim obiteljskim prilikama: npr. ribari iz Dubrovnika poslani su na rad u Albaniju. Mnogo službenika se bez ikakva pitanja preseljava iz Zagreba u Beograd, “uključujući i cjelokupno osoblje ureda Hrvatskog osiguravajućeg zavoda a koji je čak i za vrijeme srpske hegemonije ostao u Zagrebu“. Slične pojave primjetne su i u stambenom zbrinjavanju: iz središta grada se na periferiju Zagreba preseljavaju osobe koje nisu članovi Partije odnosno nisu “povjerljive osobe“. Kolektivizacija poljoprivrede nije odmaknula daleko, ali seljaci su, prema konzulu, već dovedeni u stanje “slijepe pokornosti“ odnosno svedeni na “nemoćne robove“ koji prodaju državi svoje proizvode za trećinu cijene, a lokalne vlasti, “često potpuno nekompetentne za poljoprivredu“ (“postolari, krojači, siledžije“), neprestano ih nadziru. Radna snaga je jako skupa: u Zagrebu se za običnog radnika plaća 60 dinara dnevno, a na selu to je najmanje 70 i seljak još mora dati hranu i piće, zato on ne može unajmiti dovoljno radnika “i mora raditi teško i više no ikad prije“. Dakle, uvjeti preživljavanja su teški i nije zato neobično, piše konzul, da ima i ubojstava “tzv. narodnih inspektora i drugih informatora, iako ima mnogo sela gdje su u odborima humani ljudi koji sustav ne primjenjuju okrutno i neotesano a što se od njih očekuje“.

 

Govorio je i kampanjama za odlazak na radne akcije, navodeći primjer četvorice učenika koji su prije nekoliko mjeseci odbili ići na izgradnju Novog Beograda. Kada su na nogometnoj utakmici između “’lokalnog’ Hajduka i ‘kluba Jugoslavenske armije’ Partizana“ navijali za Hajduk “odmah su bili uhićeni“. Drugi dan su osuđeni na kazne od šest mjeseci do tri godine zatvora. Najstariji, sedamnaestogodišnjak, optužen je da je kolovođa “jer je bio viđen na fašističkom pogrebu 1942. (kada je bio star 11 godina), za napad na JA poticanjem Hajduka da pobijedi i zbog odbijanja dobrovoljnog rada u izgradnji Novog Beograda. Mladić je postao lokalni heroj kada je odgovorio sucu da on shvaća dobrovoljni rad u smislu da ‘tamo ideš, ako hoćeš’ pa zašto ga onda zvati dobrovoljnim ako je obvezan“. Krajem rujna konzul je javio o “najneobičnijem događaju koji je dosad vidio u ovoj zemlji“ tj. o skupini od dvanaest mornaričkih oficira koji su po danu, 27. kolovoza, s lisičinama na rukama, “marširali ulicama Splita“ na putu prema željezničkoj postaji. “Ima mnogo uhićenja ovih dana za ‘antititoizam’78, ali se o tome malo priča i rijetko se vidi“, pisao je on. Konzul je, prikazujući “propadanje ribarstva“ na području Makarske, govorio i o cijenama poljoprivrednih proizvoda i hrane uopće: dok se pri otkupu ribarima plaća po 15 dinara za kilogram, na tržnicama se riba prodaje po 50 dinara. Prehrana u Dalmaciji se pogoršala, počelo je svega nedostajati osim kruha. Jaja su se – ako ih je bilo – prodavala po 15 dinara komad, maslinovo ulje – kojeg kao ni masti nije bilo – “prijateljima se prodaje po 400 – 450 dinara“. U gradovima se pričalo da se “prave rezerve hrane za vojsku“. Također je javio da su svećenicima i časnim sestrama u kolovozu bez objašnjenja oduzete potrošačke karte. 

 

Teo Trostmann