"Zaslugom" Žigmanova vrjedniji bunjevački i šokački književni radovi od hrvatskih
Na portalu „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Republici Srbiji“ Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) stoji: DSHV je politička organizacija vojvođanskih Hrvata. Statutom je određena kao institucija „u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u Vojvodini) radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva”. Osnovana u najtežim trenucima za Hrvate, prije svega u Vojvodini, ova institucija je izgledala kao sjajna zvijezda na mračnom nebu, da bi danas bila crna rupa koja guta Hrvate u Republici Srbiji.
U čemu je problem? Prvi problem je u samoj definiciji stranke. Ako je u početku izgledalo korektno da DSHV “zastupa interese Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata)”, ovo je bila opasna klica podjele Hrvata na ovom prostoru. Zbog toga danas “drugi Hrvati” u Republici Srbiji, između ostalog, nestaju u javnom prostoru meteorskom brzinom. Drugi problem je u rukovodstvu. Na čelo DSHV-a dolazili su sve gori i gori ljudi (u svakom smislu te riječi) i početak kraja DSHV-a je u vrijeme predsjednikovanja Petra Kuntića, a kraj od dolaska na to mjesto Tomislava Žigmanova. I treći problem je to što Beograd vješto koristi stanje među Hrvatima u Vojvodini, kao specifikum koji ne postoji drugdje u hrvatskoj dijaspori, a Zagreb taj specifikum ne razumije ili ne će da razumije.
Politika je živa stvar i umjesto da su vršene promjene u DSHV-u onoga što nije u redu, a u skladu s dnevnom politikom u okruženju, organizacija se pretvorila u promidžbu pojedinaca i njihovo bogaćenje (etnobiznis). Danas, pod vođstvom Tomislava Žigmanova, svi Hrvati u Republici Srbiji su preko njega politički svrstani u oporbu (neprijatelje) moćnoj vladajućoj stranci, a u zadnje vreme i u “autonomaški” blok. Rezultat: eskalacija mržnje prema Hrvatima, a onda stradju srijemski Hrvati (razbijanje i obijanje prostorija hrvatskih kulturnih udruga u Srijemu)! Danas, budući je isti ravnatelj “Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata”, ispada da svi Hrvati u Republici Srbiji ratuju oko bunjevačkog jezika s narodom koji je ovdje priznat pod imenom Bunjevci. Kako se stvari odvijaju moguće je da ćemo uskoro ratovati i sa Šokcima oko šokačkog jezika. Unutar zajednice, pak, književni radovi na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici postavljeni su kao vrjedniji od književnih radova na hrvatskom jeziku i književnih radova ovdašnjih Hrvata na srpskom jeziku, jer se propagira ono što nikoga ne interesira u širem okruženju: što se nekada radilo na salašina u Vojvodini!
Rezultat: U književnosti Hrvata u Republici Srbiji danas nemamo ozbiljno djelo za koje bi bio zainteresiran i većinski živalj i šire okruženje te njihove izdavačke kuće i kompetentni kritičari. Samo se par “bunjevačkih Hrvata” samozvano forsira kao “živući velikani hrvatske književnosti” sa ovih prostora. Pritom se ti salašarski običaji prikazuju kao najveće kulturne manifestacije svih Hrvata u Republici Srbiji, kao što je, primjerice, “Dužijanca”. Međutim, ni “Dužijanca” Bunjevaca “nehrvata” ni “Dužijanca” Bunjevaca “hrvata” nema hrvatska obilježja!
Rezultat: (najbolje ga oslikavaju riječi doc. dr. sc. Mario Bare) Ono što bi trebalo zabrinjavati obje bunjevačke zajednice – Hrvata i nehrvata je da su ušle u proces dugotrajnog iscrpljivanja, a uz demografske trendove, degradaciju kulturne baštine i postojeće politike njihov kulturni inventar bi mogao u ne tako dalekoj budućnosti prestati nositi oznake bilo „hrvatski“ ili „bunjevački“ već bi, kao što postoje tendencije s Dužijancom, njihove manifestacije lako postale gradske ili turističke. Takvi ne mogu voditi hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji!!! Što činiti? Hrvati u Republici Srbiji moraju imati suvremenu političku partiju koja je u korektnim odnosima sa vladajućim strukturama. U njoj ne smije biti nikakvih podjela i ona mora zastupati interese svih Hrvata u Repubkici Srbiji! To je moguće postići osnivanjem nove hrvatske političke stranke ili transformacijom DSHV, koji bi se u tom slučaju morao zvati DSHS, Demokratski savez Hrvata u Srbiji (naravno, ne sa ovim rukovodstvom)! Zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije mora biti izabran hrvatskim glasovima!
Hrvatsko nacionalno vijeće se ne smije birati elektorskim putem, a sjedište mu mora biti u Beogradu! Zavod za kulturu Hrvata u Srbiji (ne samo vojvođanskih Hrvata) mora imati sjedište u Beogradu ili Novom Sadu (rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu). Ovo iziskuje veliki i strpljivi rad na terenu, sa svakim pojedincem ovdje koji se osjeća Hrvatom, jer nam je potreban svaki čovjek. U suprotnom će uskoro u Srbiji ostati samo “bunjevački hrvati” i “šokački hrvati” u Bačkoj u tankom pojasu uz hrvatsku i mađarsku granicu!
Branimir Miroslav Tomlekin