Čovjek i šport (6)

ŠPORT I NASILJE NAD NJIM I U NJEMU

Pri definiranju nasilja valjalo bi biti oprezniji jer se radi o konvenciji čiji rok trajanja, između ostalog, ovisi o društvenim normama koji podliježu političkim kvalifikacijama, a rijetko kad determinaciji koja bi se mogla osloniti na ono što razumijemo znanstveno discipliniranom izvođenju zaključaka. Riječ je o tomu da se iz dana u dan javlja sve više i više napisa u kojima se nasiljem proglašava sve što se nekomu ne sviđa. Ide se tako daleko da se čak i u likovima i sadržajima Toma i Jerryja prepoznaje nasilje?! Kad bi smo slijedili takav zaključak kao neupitnu činjenicu brzo bi se uvjerili da sve možemo proglasiti nasiljem. Tako npr. mnogi izražavaju svoju zabrinutost za djetinjstvo mladih gimnastičar-ki, plivačica-ča, klizačica-ča i drugih. Nije li to patološki strah? Naime, to bi značilo da svaki oblik ljubavi ili onoga što drugi razumiju žrtvovanjem ima neki oblik nasilja. Tako bi, ako takav pristup zaključivanja prihvatimo, sva djeca koju roditelji vode u kino, kazalište, na klizanje, na skijanje, na balet ili na glazbenu poduku vršila nasilje nad svojim roditeljima. Nasiljem bi se, u tom slučaju, mogao proglasiti i svaki oblik u izboru tjelovježbe ili sportskih aktivnosti što se nudi radi poticaja biološkoj ravnoteži gibanja kojoj se ljudska priroda odupire. Takav pristup se čini promašenim i za ovu studiju neprimjerenim. Zato ćemo se, u ovom kontekstu, baviti pitanjima što očekuju odgovor spram svega onog što se događa na stadionima i oko stadiona svijeta i na drugim športskim priredbama što dobivaju razmjere i kvalifikacije protesta.

Zbog toga se moramo dogovoriti da neredom na sportskim i drugim priredbama, ali ne i samo na njima, razumijemo inzistiranje na pravdi, onda je potrebno potražiti uzroke nepravdi što se miješa ili ju netko miješa zajedno s političkim namjerama i socijalnim pojavama koje politika nije javno zagovarala. Jednostavno rečeno, tamo gdje praksa deklinira od proklamirane politike nasilje se javlja kao odgovor na najmanje kontroliranim prostorima. Budući da su športska gledališta i medijski prostor najmanje kontrolirani prostori, to je i pojava nasilja u tim prostorima najšire zastupljena već samom činjenicom da krivo odabrani putovi vode u stranputice ili su izazovi za nove upite.

Što je nasilje

Uistinu, što je nasilje? Jednoznačnog odgovora nema iz sasvim jednostavnog razloga. Svako društvo ima svoju optiku promatranja neke pojave, ali i političku dioptriju kvalificiranja stanovitih događanja. Kao dokaz tomu uzmimo za primjer popularno štivo Robinson Crousoe nastalo u razdoblju stvaranja viktorijanskog imperija Velike Britanije koje je literarno obradio Daniel Defoe (1660.-1731.) i pod imenom glavnog junaka RC izdao 1719. godine. Gledano dioptrijom tadašnje Engleske i očekivanja onih koji su se susreli s divljim plemenima, usamljenik Robinson je spašavajući Petka činio dobro djelo i civilizirao ga, a sa stajališta domorodaca bilo je to nesmiljeno nasilje nad plemenom koje civilizacija nije radovala niti su je očekivali. Očito je da ono što zovemo napretkom dolazi parcijalno i uz stanovite žrtve.

Šport je također postao žrtva napretka samom činjenicom da svako društvo ima dio neuspješne prakse, golem auditorij koji je teško kontrolirati. Nije li to pogodan prostor za različite ideološke, političke, kriminalističke i druge predznake za djelovanje koje se pripisuje sportu umjesto društvu koje ima neuspješnu praksu kao uzrok nasilju.

Nasilje se ne javlja u športu ili posredstvom športa zato što je ono dio njegove generičke prirode! Do nedavna je bilo teško zamisliti a kamoli pretpostaviti da netko može ići na športsku utakmicu, bilo kao igrač ili kao gledatelj, s namjerom da nekom nanese ozljede ili da pričini materijalnu štetu. Kako danas stvari stoje, sve smo bliži ocjeni da se stadionima priklanjaju, sve više i sve češće, organizirane skupine koje uz navijački povod traže dodatni razlog za svoj rušilački pohod koji se pripisuje navijačima samo zato što zauzimaju prostor za navijače. I kao što se svaki navijački ispad može politizirati, tako se može i psihologizirati. Međutim, namjera je uvijek ista. Oni koji se napadaju političkim sredstvima brane se psihološkim analizama. Oni koji se napadaju psihološkom analizom brane se od analizatora političkim sredstvima.

Nasilja se uvijek očituje u slabo ili nedovoljno kontroliranom prostoru, odnosno, u prostorima koji se napuštaju zbog konformizma jednih u korist drugih, trenutno, nezanimljivih dnevnoj politici. A kad ta, nazovimo je, dnevna politika dosegne kritičnu masu općeg nezadovoljstva, nekontrolirani prostori postaju epicentri nereda što se prostiru od beznačajnih požara ili lomljenja inventara pa sve do rušilačkih potresa koji se iz gledališta preseljavaju na ulice. Naravno, objektivna analiza bi pokazala da širina medijskog prostora nije ništa manje opasna, a osobito ako joj posreduju elektronski mediji. U njima komentatori, reporteri i gosti ciljanih emisija sa svojim interpretacijama postaju značajniji od samog događanja. Mitovi, legende, memoari, kronike i dnevnici su dio nasilja u kojem pisanje više nije predmet znanja već tehnološke rutine i privatne agresije u kojoj je teško vrednovati ono što je u službi istine, a što je u službi nečije politike.

Seizmička slika navijačkih ispada, uragani njihovih nomadskih pohoda i njihova međusobna sudaranja pokazatelj je labavih granica što dijele neprihvatljivo ponašanje jednih i konformizam drugih. Odgovor na svako pitanje valja tražiti u prirodi društva koje ima dva temeljna predznaka. Jedan se prepoznaje neprihvatljivim ponašanjem ili ponašanjem koje deklinira od očekivanog, a drugi se prepoznajem reagiranjem na prve. Reagiranje vlasti na ono "što nam se događa" i onoga "što bi trebalo biti" neka je vrst odgovora s kojim loša vlast braneći sebe napada događaj i one koji ga izazivaju, a dobra vlast posljedice nekog, za vlast neugodnog, događaja pretvara u povod za otklanjanje uzroka. Vlast koja brani sebe umjesto istine i pravde ugrožava svoju opstojnost ili se pretvara u diktaturu.

Društvo koje je gradilo sustav (uspjehe) ne birajući sredstva da se sustav postigne ili takvim prikaže, mora se pomiriti s načinima doživljavanja poraza koji su uvijek druga strana iste pojave ili dodijeljena kolajna za takve uspjehe. Ta, kako smo je nazvali, druga srana istog pitanja je oblik nasilja s kojim vlast dovodi članove društva u stanje demoraliziranih pojedinaca koji tek u masi nalaze prostor dodjeljivanja emocionalne pravde u nedostatku pravde koja ima legitimitet. Nije li to ponekad primljeni gol na nekoj utakmici, faul nad miljenikom, odluka suca ili neka druga pojava. Povod nije bitan. Bitna je spontanost reagiranja s nepredvidljivim razmjerima sukoba koje ne može mjeriti socijalni instrumentarij. Kolektivni neredi, baš kao i rukovođenje, izraz je nedostatka sposobnosti za osobnu odgovornost. Utapanje osobne u kolektivnu odgovornost dovodi do demoralizacije pojedinaca koji su izvan mase neprepoznatljivi.

Povijest ljudskog razvitka bilježi brojne prijetnje. Dok je čovjek bio blizak prirodi ujedinjavale su ga prirodne nepogode od kojih se tako uspješnije branio. I u kasnijim fazama su čovjeka ujedinjavale nepogode zbog kojih je podizao brane, kopao kanale ili se na drugi način, zajedništvom, štitio od nevolja. Jedinstvo i prisnost izazvano nevoljama se čovjekovim osamostaljivanjem počelo pretvarati u tehničku senzaciju opredjeljivanja ili navijanja za nešto ili za nekoga, ali i protiv nekoga ili protiv nečega. Naravno da je u kontekstu nasilja zanimljivo da je svaki protest izazvan granicom koja čovjeka dijeli od mogućnosti upravljanja svojim biološkim bićem u korist prilagodbe socijalnim zahtjevima koji remete čovjekovu biološku potrebu. To je samo konstatacija, ali i pokušaj definiranja nasilja koje, baš kao i oblici nasilja, nisu ništa drugo do službena interpretacija ili kvalifikacija nekog događanja ili neke pojave. Zbog toga pitanje nasilja traži odgovor u sustavu vrijednosti društva, a posljedično i u sportu kao društvenom dijelu od kojeg se može očekivati da putem vrhunskih sportskih dometa napravi sve ono što gospodarstvo i politika nisu u stanju postići, kao što su prakticirale socijalističke zemlje nakon Drugoga svjetskog rata ili da se politikom usmjeri tjelovježba i sport kao čimbenik s kojim se postiže podizanje razine tjelesnih i duhovnih sposobnosti nacije i građana.

Kao što nema smisla napadati liječnike ili zdravstvo za zdravlje naroda ili osuđivati glumca koji je izvanredno glumio osobu koja izgovara tekst koji se vlastima ne sviđa, tako je jednako besmisleno športu stavljati na teret društvene odgovornosti sve ono što se događa na našim gledalištima, u nastavi tjelovježbe u našim školama ili u bilo kojem dijelu njegove pojavnosti.

Svako društvo kad dosegne stupanj uvjerenja i javnog uvjeravanja da sve što ono poduzima ima legitimitet prirodnog prava, mora se neizbježno suočiti s otporom koji će biti na drugoj strani tog, nazovimo ga, prirodnog prava. I to samo zato što ne postoji tako loš čovjek kako može biti loše uređeno društvo za čovjeka! Riječ je o tomu da i za najlošijeg čovjeka, u dobro uređenom društvu, postoji rješenje s kojim čovjek može postati dobar, a to je i onda kad zbog svoje izopačenosti ne smije biti djelotvoran.

(Svršetak)

Željko Mataja