Izgubljeno pamćenje

Bahatost ju je protkala otkad je na svoje noge stala

Kad je Hrvatska u ratu krvarila i na kalvariji se zatekla

Mi nismo traćili vrijeme već smo je zdušno pomagali

I radi ljubavi prema njoj nadnaravno smo se zalagali

Da bi pobjedu postigla, a potom boljitak stekla.

Nažalost, ni do današnjeg dana, nije nam rekla ni hvala,

Stoga sve češće pomišljamo da je pamćenje izgubila,

Ali štogod je da je, s poniženjem nas je zdrobila,

Jer ju je bahatost protkala otkad je na svoje noge stala

Željeli smo joj se neki vratiti, ne radi korice kruha

Pošto ga imamo dovoljno, nego zbog toplih riječi,

No, dok smo ih tražili, netko nam puteve zaprječi,

A Lijepa naša je prema nama bila je i slijepa i gluha.

Zato nismo imali izbora, već se morasmo pomiriti s tim,

Kako smo se osjećali tada, jedino mi to znamo

Doista nam je bilo i žao i teško, pa više ne računamo

Nikada nikamo odsad ići stazama vijugastim.

Naše vrijeme je prošlo, uskoro nam i kraj života slijedi,

U tuđim zemljama ćemo pomrijeti, a nadasmo se u svojoj,

Zahvaljujući nečovječnosti i bezosjećajnosti nečijoj

Hrvatski ološ nam vječno progonstvo odredi.

Paul Jelović, Saskatoon, Kanada, 4. ožujka 2020.