Agresija Turske na Grčku i EU

Erdoğan pokušava preko Sirije graditi novo Otomansko Carstvo

Nešto se kao medija, ovdašnja i ona u Euniji, uzbudila, uskokodakala, jer da se „migrantska kriza“ nešto kao iznenada pojačala. Povod: sultan Reçep Tayyip Erdoğan je odlučio „otvoriti vrata“ i gurnuti  na EU sve „migrante“ – ekonomske, vojne, i izbjeglice od rata…, njih  blizu četiri milijuna, a bit će ih još „milijun i pol“, poručuje Erdoğan. Naljutio se na Bashara al Aasada, Ruse, bogme i Nato, te odlučio  napasti – Euniju! Razlog: sirijska vojska, ratujući protiv ostataka isilovaca na svom sirijskom još okupiranom teritoriju blizu granice s Turskom ubila je preko pedeset turskih vojnika. Joj, a što radi turska vojska, oklopna divizija i još nje ohoho, navodno petnaestak tisuća vojnika, na teritoriji druge države? Prvo, što i svaki okupator. Drugo, a odakle će početi efektivno graditi novo Otomansko Carstvo ako ne će od Sirije, od koje su 1939. okupirali provinciju Hatay i drže je još uvijek pod svojom vlašću. Treće, izgovor su joj i Kurdi, razdvojila bi one u Iraku i Siriji od onih u Turskoj, kurdsko pitanje, države, ionako je otvoreno. Četvrto, Turska je od početka sukoba u Siriji, nadiranja raznih muslimanskih fundamentalističkih paravojski na Assadov režim do guše u sukobu, svakako protiv Assada, a uglavnom na strani raznih „isilovaca“. Izgovor, opet Kurdi koji su od onih domaćih, zajedno s Hezbolahom i  Irancima najžešći borci protiv raznih „sorti“ islamskih fundamentalista „glavosjeka“ i svojedobno utemeljenog kalifata. Peto, bilo je i velike trgovine, šverca, s naftom dok je kalifat kontrolirao izvore.

Koliko je Turska, sudjelujući u ratu u Siriji, izravno podržavajući Assadove protivnike, „proizvela“ izbjeglica, čega li već? Iz sjevernog dijela Sirije, gdje je prvenstveno surađivala s Kurdima, povezano s onima u Iraku, Amerika se prije nekog vremena povukla i zapravo Siriju, prešutno, prepustila Rusima. Ona se u međuvremenu usredotočila na Iran, a nakon što se, ako se povuče iz Afganistana, njemu će se još više posvetiti, skupa s Izraelom. U ovome je nemalu ulogu igrao i Erdoğanov neo antiamerikanizam s jedne i približavanja Rusima s druge. Optužba za svojedobni pokušaj državnog udara, nabavka raketnih sustava S-400, dovršetak plinovoda Turski tok kroz Tursku – trenutačno se gradi kroz Bugarsku uz neke zastoje, Srbijanci se hvale kako su svoj dio završili… Erdoğan je svojedobno s Putinom bio dogovorio (sporazum u Sočiju) rješenje situacije u Siriji uz tursku granicu vrstom demilitarizacije uz tursko nadgledanje (vojni promatrači, kontrolne točke, razmjena informacija o kretanju turskih vojnika…) dakako i rusko i uz podrazumijevanje sirijskog suvereniteta. Međutim, Turska je to područje zapravo u međuvremenu vojno zaposjela, okupirala čime bi(je) „otkinula“ dio sirijskog teritorija i pritom se opasno približila ruskoj vojnoj bazi, pa bi na koncu moglo ispasti kako su Rusi sve te godine tamo proveli uzalud. Oni pak svoju jedinu „toplu“ vojnu bazu u svijetu čuvaju više od zjenice oka (u međuvremenu su zaposjeli i bivšu američku na sjeverozapadu – Ameri se povukli), za što im je potrebna i Sirija kao trajni i stabilni saveznik.

Gdje ćeš trajnijega i stabilnijega od onoga kojega si održao na vlasti usuprot tolikim neprijateljima. Podsjetimo na Iran koji je prisutan i vojno i u Iraku, Siriji, Libanonu, pa i u Jemenu gdje također traje rat. Dodamo li Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, UAE sve se još „usložnjava“. Tko je zaboravio Pakistan kao nuklearnu silu, mnogoljudnu muslimansku državu, važnog „emitera“ „migranata“, ali i Kinu koja je preko njega stigla prometno do Arapskog mora. I mnogi misle kako Indije ni nema, nu to je potpuno pogrješno i eurocentrično. I naravno treba spomenuti Izrael, jedinoga i najčvršćega američkog saveznika, jer, kako nam povijest zadnjih pedesetak i nešto više godina govori Ameri svakoga svog saveznika mogu prodati na geopolitičkoj burzi u bescjenje – osim Izraela. Među njihovim nekadašnjim saveznicima mota se nešto kao poslovica: „bolje da ti je Amerika neprijatelj, nego prijatelj“, barem znaš na čemu si.

Samo još malo i eto nas u Egiptu, pa Libiji, dokle su također stigli turski interesi i pipci, pa tamo podržava jednu od dvije sukobljene strane u građanskom ratu – doduše  onu međunarodno priznatu u Tripoliju, dok Egipat i Rusi(?) podržavaju suprotnu, generala Haftara, pri čemu je izgleda najvažniji plin u Sredozemlju. Nismo sve „konce“ iz toga bliskoistočnog klupka geopolitike, interesa, energetike, ekonomije, religija…, ni spomenuli – recimo bivšeg kolonizatora Francusku, pa čak eto ni Euniju, ali doći će i oni na red. Još samo o bogatim nalazištima plina u istočnom Sredozemlju, ispred Grčke (otoci), Cipra, Izraela, Egipta na što naročito kad je Cipar u pitanju Republika Cipar koju Turska ne priznaje, također polaže pravo u igri su već nekoliko godina i ratni brodovi a, „igra“ se oko ekonomskog pojasa i prava na eksploataciju, koja je tamo uostalom već počela.

Kud će sultan nego na Europu

Jasno mi je kako sam se u to klupko zapetljao kao pile u kučine, muha u paukovu mrežu, ali izgleda kako se i Erdoğan. I učinilo mu se kako će iz svega najbolje izaći, pobijediti – napadom na Europu. Uostalom on bi ionako obnavljao Otomansko Carstvo. Dakle, da ne okolišamo složit ćemo se s austrijskom kancelarom Sebastianom Kurzom kako je Erdoğanovo guranje/tjeranje milijuna prvenstveno mladih muškaraca, iz raznih dijelova muslimanskog svijeta „napad Turske na EU i Grčku“ i to nadasve kukavički napad, naročito kad se među pretežito muškarce pomiješa nešto žena i djece – radi izazivanja medijske i ljudsko-pravne sućuti. Sve ostale ocjene sultanova poteza su okolišanje – jednostavno radi se o obliku rata protiv Grčke, a zatim EU tzv. otvaranjem vrata. Europa mu se čini najslabijom karikom. U tu svrhu je već na granicu s Grčkom dovezao, za prvu ruku, više od sto tisuća „migranata“ – vojnika naoružanih mobitelima i kreditnim karticama, vjerojatno bez osobnih isprava, svi rođeni nekog prvog siječnja, a danas (četvrtak 5. 3. 2020.) iza „migranata“ postavio specijalce – kako bi ih još „gurali“ u Grčku.

Samo s Grčkom Turska, i obrnuto, ima još neraščišćenih računa (eto Cipar, pa sada plin…) pa je napad preko leđa „migranata“ najobičnija agresija na nju. Članica na članicu, što li će sad Nato – zlato, osim dati neko „kotrljajuće“ objašnjenje, ni tamo ni 'vamo. A čelništvo EU-a, među njima i Plenković doći će na grčko-tursku granicu, nešto reći, pa doma. Ah, nemaju brige Grci, eto Nijemci će im poslati 1 (slovima: jedan) helikopter i 20 policajaca – „oni to mogu“. Zašto je onda Sebastian Kurz bio jasan? Prvo zato što Austrija nije članica Nato-a, a drugo je povijesno iskustvo staroga carstva. Tko može pomoći Euniji? Samo „car“ Putin, ali on joj jednako tako može i odmoći, Erdoğan je u njegovu škripcu, može ga malo zategnuti, ili otpustiti. Ovih dana je inače ovoj koja se odrekla svojih kršćanskih korijena zveknuo šamarčinu. Vratio je, (uskoro će, kad prođe referendum) Boga u ustav Rusije i tako i još vjerujućim Europljanima postavio Majčicu kao nadu.

Nego baš me zanima dokle će sultanove nenaoružane „trupe“ stići-  samo do Beča ili do globalno pregrijanog Stockholma, i kad će usput na hrvatske granice, jer s ovakvom Europom i  Amerikom, treba ih očekivati uskoro. Najvjerojatnije još i s virusom corona, nekom od mutacija kao poputbinom (za što naravno ne će snositi nikakvu krivicu). U Iranu virus hara, a da se nije već dovukao u Tursku, naročito, među „migrante“, mala je vjerojatnost – da dalje ne „crtam“ kako bi još mogao. Eto „turizma“, a eto i rata putujućeg.

Mato Dretvić Filakov