Hrvatski Fokus
Znanost

Fizikalizam (1.)

Fizikalizam je razbio životnu stvarnost – ignorirajući sam život

 
 
„Svijet je takav, kako nam to objašnjava fizika, o njemu se iznad toga ne može ništa više reći”, riječi su poznatog američkog filozofa Davida Lewisa krajem dvadesetog stoljeća.Kako je došlo do toga, da većina fizičara i filozofa, prije svega analitičkog pravca, prepuštaju fizici posljednje riječi, čak i u samim metafizičkim pitanjima, koja se tiču i samog smisla života i uopće postojanja svega bitka? Ti se filozofi nazivaju fizikalistima i oni zastupaju tradicionalni materijalizam, reducirajući cijeli bitak na  materiju ili fizičku prirodu dostupnu empirijskim istraživanjima. Cijeli bitak se odnosi i na sferu mentalnog, tj. svijest, samosvijest, misli, sposobnost logičkog razmišljanja, osjećaji, subjektivni doživljajii, uopće cijela intencionalnost se svodi na osjetilima dostupno – fizičko. Spomenimo za početak samo nekoliko njih, kao već spomenuti Lewis, zatim Dennert, Dretske, Fodor i mnogi, mnogi drugi o kojima će još biti riječ.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/03/1338834266-brain-art.jpg
Fizika i srodne prirodno-znanstvene struke su svojim preciznim metodološkim radovima doveli do toga da su čovječanstvu dali jednu neopisivu moć na ruke, tako da je ono u stanju odrediti tok događaja kroz tehnička dostignuća i na taj način sve stvari podvrgnuti svojim vlastitim svrhama i interesima. Mi smo pomoću njih, u prvom redu fizike, obogaćeni mnogim korisnim aparatima, kao što su auta, zrakoplovi, televizori, elektronski mikroskopi, rakete, ciklotroni, CD-igre, pa i atomska bomba, koja ljudima pruža i mogućnost uništenja svega. To sve daje ljudima osjećaj, da mogu vladati ne samo nad ovom zemljom nego i cijelim kozmosom.
Eto, iz tih razloga se stiče dojam da je fizika u stanju otkriti i posljednje tajne bitka. I u samoj „Filozofiji duha” ništa više ljude ne uvjerava u ispravnost fizikalizma kao činjenica, da su neurofiziolozi kroz manipulacije i stimulacije određenih areala mozga  u stanju provocirati raličite načine ponašanja i reakcije čovjeka, kao npr. „ja sada vidim jednu crvenu stvar u desnom uglu vidnoga polja.”
S takvim manipulacijama se dobiva dojam da je ultimativna istina o čovjekovom duhu čisto fizičke naravi, i da je naša fizika uistinu jedan meta-recept, jedan recept, koji generira sve ostale recepte, dajući objašnjenja i odgovor na sva pitanja, koja se tiču ne samo fizičkog, nego i mentalnog života.
 
Te su sugestije tako jake, da čovjek mora upregnuti sve svoje duhovne potencijale, da ne bi podlegao toj iluziji. Rekosmo da neurofiziologija predstavlja posebnu zamku, kojom se fizikalisti služe, da bi dokazali identitet fizičkog i mentalnog. Prije nego što prijeđem na samu analizu fizikalizma, smatram potrebnim unaprijed istaknuti jednu činjenicu, koju je Leibniz u § 17 svoje Monadologije ovako opisao:
„Zamislimo si jednu mašinu, koja je tako sastavljena, da ona može misliti, osjećati, percipirati, i zamislimo si da tu mašinu možemo proporcionalno povećati, tako da se u nju može stupiti kao u jedan mlin. Pri razgledanju njezine unutrašnjosti nećemo naći ništa drugo nego njezine pojedine dijelove, koji se međusobno dodiruju, ali nećemo naći ništa iz čega proizlaze percepcije”.
 
Neurofiziološki to možemo ovako reći: Ako povećamo ljudski mozak i uđemo u njega, otkrit ćemo milijarde moždanih stanica, neurona, koji su povezani sinapsama i koji stalno međusobno komuniciraju preko električnih signala, naći ćemo također da se mozak sastoji od dva dijela, naći ćemo  dijelove mozga, kao što su veliki mozak sa moždanom korom,  mali mozak, međumozak, koji u sebi sadrži thalamus i hipofizu, naći ćemo i moždano deblo itd… Možemo također dokazati da je mozak posrednik, modulator i transformator informacija između njega i cijelog tijela a isto tako između njega, organizma i vanjskog svijeta, te on služi i u interakciji izmđu osoba.
Sve mi to možemo otkriti i dokazati, ali nikada nećemo naći ono iz čega proizlaze svijest, samosvijest, misaoni procesi, subjektivni osjećaji i doživljaji, svojstva kvaliteta kao npr. ljubav, etički principi  i uopća sve ono što se tiče čovjeka kao osobe.
 
Vratimo se opet na fizikalizam, jednu od najmoćnijh filozofskih ideologija, koja je podloga modernom materijalizmu i ateizmu. Fizikalizam je razbio životnu stvarnost – ignorirajući sam život – na jednoj strani su fizikalno-kvantitativne komponente, a na drugoj subjektivno-kvalitativne. Da bi premostili tu provaliju fizikalisti su znanstvenoj zajednici i cijelom čovječanstvu predstavili različite teorije, čija stajališta zavrijeđuju posebnu pažnju i kritički stav prema njima.
 
Osnovna teza fizikalizma glasi, da sve što na svijetu postoji jest realizacija fizičkog ,tj. materije.
Tako se je i u „Filozofiji duha” probila teza, da  svaki mentalni entitet, svaki mentalni događaj, svako mentalno svojstvo jest svojstvo fizičke naravi. Tako je nastala „Teorija identiteta”, a uskoro su bile i dvije. Jedna je radikalna „Type-identity theorie” koja postulira upravo to rečeno. Druga od njih je „Token-identity theorie”, koja tvrdi da je svaki mentalni događaj identičan sa jednim fizičkim događajem.
Pošto teorija identiteta sve mentalne pojave reducira na fizičke, ti fizičari i filozofi se nazivaju reduktivni fizikalisti. Njihove razne argumente ću  još opširnije opisati sa kritičkim osvrtima, ali unaprijed šaljem jednu kratku kritiku pri objašnjenju te teorije: Ako se mentalni događaj X može reducirati na fizički  događaj Y, onda su mentalni i fizički događaj identični, a to vrijedi i obratno. Ali taj reduktivni fizikalizam stoji logički gledajući pred jednom velikom dilemom: Promotrimo mi npr. jedan mentalni događaj X i fizički događaj Y. Tu postoji samo jedna alternativa: ili je X identičan sa Y, ili X nije identičan sa Y.  Ako je X identičan sa Y, onda je redukcija X na Y suvišna. A ako X nije identičan sa Y, onda ta teorija stoji u protuslovlju sa samim sobom. Znači ona je u krivu. Iz toga slijedi da je reduktivni fizikalizam ili u krivu ili je suvišan.
 
Zbog te činjenice su mudri fizikalisti izmislili tzv. eliminativni fizikalizam, koji tvrdi da uopće ne postoji nešto mentalne naravi. Ali i tu se ne može mimoići činjenicu, da postoje i jednostavni događaji, koji nisu fizičke naravi, kao npr. želje, odluke, osjećaji, prije svega u interakcijama sa drugim osobama.
 
Moderni fizikalizam polazi od teze, da sam fizikalizam ne treba imati nikave metodološke pretpostavke, tako da se on može opisati neovisno od same fizike. Prema tome prijašnja teza koja je glasila „Sve što postoji jest konačno fizikalno” pretvara se u tezu „Sve što postoji ima fizičku prirodu.” To posebno zastupaju D. Papineau (2001) i C. Nimtz (2009). Općenito to znači da sve stvari, mentalna svojstva, mentalne pojave, mentalni događaji imaju samo fizičku narav ili dolaze snagom te naravi, stvaranjem (instantancijom) novih objekata, svojstava, pojava i događaja etc. u svijetu.
Da bi kompleksnost svih mogućih instantacija bila obuhvaćena od najniže do najviše razine, Nimtz (2009) uvodi teoriju „Mikro-Makro realizacije”, u kojoj funkcionalno svojstvo jednog sistema S biva realizirano kroz njegove dijelove, pri čemu kao najviši stupanj te multirealizacije jest nastank same – svijesti. Multirealizacija je česti pojam, koji općenito označava da se jedno svojstvo, recimo G može realizirati kroz različite sisteme. Taj Nimtzov prijedlog ostaje u okvirima već spomenute „Token-identity theorie.”
 
Nakon što su polovicom prošlog stoljeća T. Place i J.J.C. Smart uveli tzv. znanstveni esencijalizam, tvrdeći da su sadržaji svijesti identični sa fiziološkim stanjima, tj. da su sva intrizička svojstva u svojoj biti svojstva materije, nastala je težnja da se to i argumentativo, a i eksperimentalno na području neurofiziologije potvrdi. Međutim rezultati tih istraživanja su se našli pred bedemom argumenata, koji govore upravo protiv teorije identiteta. Tih pet neoborivih argumenata navodim ovdje:
1.) Argument empiričke verifikacije. Pretpostavimo da se za svako mentalno stanje može pronaći neko fizičko-fiziološko stanje. Slijedi li iz toga da su oni identični? Iz te korelacije se nikako ne može zaključiti da iz toga slijedi njihov identitet, niti da iz fiziološkog stanja proizlazi ono mentalno. Logički gledajući relacija identiteta je simetrična, a to znači, ako je A simetrično sa B, onda je i B simetrično sa A. Ako se mentalna stanja korelativno svode na fiziološka, onda to treba vrijediti i obratno. Ali pobornici teorije identiteta postuliraju upravo radikalnu asimetriju, jer mentalna stanja reduciraju na fizičko-fiziološka.
2.) Drugi argument se odnosi na Leibnizov princip, koji kaže da su dvije stvari onda i samo onda identične, ako su im sva svojstva identična. Ako postoji i jedno svojstvo, koje im nije zajedničko, onda ne mogu biti identični. Upravo to je ovdje slučaj: fizičke stvari imaju svoju kvantitativnu dimenziju rasprostranjenost, što kod svijesti i uopće mentalnih stanja kao kvaliteta to ne postoji. Teorija identiteta je ovdje potpuno potopljena.
3.) Treći argument da se kod fizičkih stvari i svijesti radi o dva različita područja dokazuje i misaoni eksperiment sa fiziologinjom Mary.  Mary je fiktivna fiziologinja, kojoj su poznata sva fizička svojstva raznih boja, ali ona se nalazi u jednom prostoru kojem se može vidjeti samo crno-bijelo. Kvalitativna percepcija, recimo zelene boje, za nju uopće ne postoji. Ona se upoznaje sa zelenom bojom tek onda kada je ugleda. Iz toga slijedi, da znanje o fizičko-fiziološkim činjenicama ne implicira i percepciju kvaliteta (M. Nida-Rümelin 1993, 1995). Ako je to tako, onda postoji i jedno svojstvo, koje prelazi okvire fizičkog.
4.) Ovaj četvrti se zove Zombi-argument. Predstavio ga je David Chalmers, a ima slijedeću strukturu: Je li moguće da postoji jedan svijet, gdje su ljudi fizički identični s nama, ali koji ne posjeduju svijest, slobodnu volju i sposobnost samostalnog djelovanja. Ako tako nešto postoji, onda je teorija identiteta u krivu. Činjenice o fizičkim stanjima ne impliciraju i svijest i istinu o svim iskustvima, koja su s njima povezana. Mora se priznati da ovaj argument nije toliko jak kao ostali, jer on polazi od logičke mogućnostii te nju prenosi na metafizičku. O tome se danas mnogo diskutira.
5.) Ovaj peti argument, po mišljenju mnogih najjači, se temelji na principu multiple realizacije mentalnih svojstava (Putnam 1975, Fodor 1974). Mentalno svojstvo bola je drugačije realizirano kod jedne hobotnice nego kod jednog čovjeka. Premda oni na isti način osjećaju bol, ali se ta bol neurofiziološki realizira na vrlo različite načine. Također i kod jednog čovjeka se jedna bol, npr. poslije nekog nesretnog slučaja, u toku njegovog života može na različite načine realizirati. To je jedna činjenica, koja se u liječničkim ordinacijama može gotovo svakodnevno konstatirati. Iz ovog argumenta slijedi da ne postoji samo jedno neurološko stanje, s kojim korespondira jedno mentalno stanje, nego više njih. Ako je to tako, onda je teorija identiteta, koja tvrdi da između jednog fizičkog i jednog mentalnog stanja uvijek postoji jedan jasan identitet, –  u krivu.
Zbog svih tih argumenata je teorija identiteta u fizikalizmu manje-više napuštena, a nju je zamijenio tzv. Funkcionalizam. Za razliku od teorije identitata, funkcionalizam tvrdi da mentalna stanja ne mogu biti definirana materijalno nego samo funkcionalno. Jedno funkcionalno stanje je zbir svih kauzalnih relacija između mentalnih stanja i vanjskih utjecaja, koji čine input, i reakcije u ponašanju što se zove output. Ned Block (1980) je to definirao ovako: „Funkcionalizam je teza, da je npr. bol identičan sa nekim funkcionalnim stanjem, koji je definiran kroz kauzalne odnose između inputa i outputa i drugim mentalnim stanjima. Funkcionalno stanje s kojim je bol identičan, može se između ostalog opisati kroz svoje uzroke i posljedice ili kroz težnju, da se bol umanji ili da se poduzmu mjere da se ta bol ukloni.”
Ovdje se mora naglasiti da funkcionalizam shvaćen kao metodološki i heuristički princip empirijskog istraživanja jest u pravu, jer prirodne znanosti ne postavljaju pitanje što je bit stvari, nego koje relacije dolaze u pitanje, da bi se riješio odgovarajući problem. Problem se sastoji u tome da su fizikalisti funkcionalizam podigli na metafizičku razinu (Brüntrup 2003).
Metafizičkifunkcionalizam polazi od teze da je sve na svijetu povezano i da se sve događa kroz kauzalne i apstraktne relacije, te da je time sve postojeće realizacija fizičkog, tj. materijalnog. I ovdje se daju razlikovati dvije različite varijante funkcionalizma:
1.) Umjereni reduktivni funkcionalizam razlikuje tri različite razine: mentalnu, funkcionalnu i fizičku razinu. Zastupnici ove varijante tvrde da između mentalne i funkcionalne razine vlada Typen-Identitet, znači teza da svaki mentalni entitet – bilo kao svojstvo, događaj ili čak supstancija – su fizičke naravi, dok između funkcionalne i fizičke razine postoji Token-Identitet, koji ne dopušta nikakvu redukciju. Na taj način funkcionalistička razina dobiva neku izvjesnu neovisnost od fizičke, te time dobiva i mogućnost da se njezine zakonitosti istražuju neovisno od fizičke podloge. U tom smislu se gleda, kao usporedba, i na funkcionalizam computera, gdje se software može realizirati kroz različite hardware.
2.) U strogom reduktivnom funkcionalizmu se ide još jedan korak dalje te se između funkcionalne i fizičke razine ne zastupa Token-Identitet, nego Typen-Identitet. Funkcionalna razina gubi tako potpuno svoju samostalnost, jer je na taj način reducirana na fizičku podlogu. Postoji veliki broj literature, u kojoj fizikalisti sa stanovišta modalne logike raspravljaju o mogućnosti drugih svjetova, u kojima se funkcije drugačije realiziraju nego na zemlji, ali te spekulacije su manje-više očajni pokušaj fizikalizma da se izvuče iz svog vlastitog ćorsokaka.
U funkcionalizmu se dakle mentalna stanja definiraju samo kroz svoje kauzalne relacije; a to npr. ide ovako: Funkcionalno svojstvo G je nosilac kauzalne uloge, dok je fizička razina P posjednik te kauzalne uloge. Postavlja se onda pitanje, može li uopće mentalno svojstvo G igrati kauzalnu ulogu, ako njezina fizička podloga kao njezin posjednik već sama po sebi kauzalno djeluje. U tom slučaju ili se kauzalna uloga ne može u kauzalnom smislu reducirati na fizičku, pa je s time i teza  fizikalizma o kauzalnoj zaokruženosti fizičkog područja opovrgnuta, ili mentalno svojstvo nema nikakvu kauzalnu funkciju, – onda je funkcionalizam kao teorija suvišan.
Funkcionalizam se ne može ugraditi ni u svjesna svakidašnja iskustva, gdje kvalitativni („Qualia”) doživljaji i događaji, kao bol ,radost, ljubav imaju svoju gotovo neograničenu varijabilnost djelovanja. Da mentalna svojstva često uzročno djeluju na fizičko područje je činjenica koja je svakome evidentna. Ali pošto metafizički funkcionalizam čvrsto vjeruje u to da je sve na svijetu podvrgnuto kauzalnim relacijama, vrijedno je i taj aspekt staviti pod povećalo.
Najbolji dokaz protiv te teze predočio je Gregg Rosenberg (2004) sa svojim argumentom celularnih automata u Life World-u. Radi se o celularnim automatima, koji se sastoje od stanica ili točaka u jednom apstraktnom, dvodimenzionalnom prostoru. Automat se zove „Life”, a stanice u njemu imaju samo dva svojstva relacija: „on” i „off”. K tome dolaze tri pravila:
a.) Ako su točno dva susjeda jedne stanice na „on”, onda ova stanica u slijedećem stupnju razvoja zadržava svoje svojstvo, ili „on”, ili „off”.
b.) Ako su tri susjeda jedne stanice „on”, onda ova stanica u slijedećem koraku ima svoje stanje „on”.
c.) U svim drugim slučajevima ta stanica dobiva stanje „off”.
Pošto se ovdje radi samo o strukturama relacija, Rosenberg to naziva „physics” od „Life-World-a”. Ako se celularni automati dalje razvijaju, onda nastaju vrlo kompleksni oblici, tako da je pronalazač „Life”-a, matematičar John Conway dokazao da ovdje nastaju obrasci, koji su slični DNA-replikaciji. Svi se ovi kompleksni oblici mogu principijelno objasniti sa dva svojstva i tri pravila.
Rosenberg iz tih spoznaja izvlači tri argumenta protiv fizikalizma:
1.) Činjenice celularnih automata ne sadrže u sebi nikakve činjenice o fenomenu svijesti, niti apriori, niti aposteriori.
2.) Ako činjenice celularnih automata ne sadrže u sebi nikakve činjenice o fenomenu svijesti, onda ni fizikalne činjenice ne sadrže u sebi nikave činjenice o fenomenu svijesti.
3.) Dakle čisto fizikalne činjenice ne sadrže u sebi nikakve činjenice o fenomenu svijesti.
Rosenberg naglašava da se ovdje radi o strukturama relacija, a to znači, sve ono što u daljnjem iz toga nastaje, nastaje iz tih struktura i iz ničega drugoga. Onda je nemoguće objasniti, kako je moguće da nešto novo nastaje, što nema veze sa ta dva svojstva („on” i „off”) i tri pravila. Pošto metafizički funkcionalizam tvrdi da sve nastaje kroz kauzalne relacije, on ovim argumentom biva potpuno opovrgnut. Znači kvalitativni sadržaji („Qualia”) sadrže u sebi više nego što je sadržano u strukturama relacija. Vrijedi i obratno: Čiste činjenice relacija ne sadrže u sebi nikakve činjenice o svojstvima kvaliteta.
Prisjetimo se, fizikalizam zastupa opću tezu da su sve stvari koje postoje fizičke naravi, da su sva svojstva fizička svojstva i da su svi događaji fizički događaji. Rosenbergov eksperiment nam dokazuje, da je prijelaz iz struktura relacija na područje događaja i kvaliteta nemoguć. Pa i onda nemoguć, kada se relacije stiliziraju kao bit fizičkog ili kao njegovo intrizičko svojstvo,  pri čemu se mora poći i od toga  da to fizičko ima i neka druga svojstva neovisno o relacijama.  Sve u svemu iz toga ontološki  ne slijedi kvalitativna svijest. To je priznao i poznati fizikalist Jeagwon Kim (2005).
 
Ne samo argumenti od Rosenberga, nego i od ostalih istraživača, kao što su Levine, Chalmers, Jackson su dokazali da se kvalitete ne mogu reducirati na strukture relacija, a isto tako se ne mogu reducirati na fizička, a još manje na fizikalna svojstva. Leibnizov princip nam jasno predočava, da direktna identifikacija nije moguća. Ako opet svratimo pozornost na tzv. „Mikro-Makro realizaciju”, koja tvrdi da se funkcionalno svojstvo S jednog sistema realizira kroz njegove dijelove, tako da i dva različita sistema mogu proizvesti isti učinak, premda se oni u svojim dijelovima razlikuju. Unatoč tome su oni odgovorni za zajedničku realizaciju. Pošto dijelovi sistema realiziraju zajedničko svojstvo, onda to znači da bazalna razina stvara onu višu i savršeniju, što u konačnici znači povratak na teoriju identiteta.
Nakon svih tih spekulacija fizikalistima nije ostalo ništa drugo nego bijeg u jaku emergenciju, koja tvrdi da pri izvjesnoj konstelaciji fizičke tvari u smislu relacionalnosti dolazi do spontanog pojavljivanja jednog novog stanja na nižem prethodnom. To novo stanje se zove svijest, koja je samo tako iznenada emergirala. Zašto? Za to nema razloga. Galen Strawson (2006), sam uvjereni fizikalist, pravi  razliku između slabe i jake emergencije. Kod slabe emergencije  događa se, da se jedna tvar pojavljuje u različitim stanjima, pri čemu ta kvalitetna stanja ostaju na istoj razini i mogu se reducirati na tu tvar, kao što je to slučaj kod vode. Kod jake emergencije svijest, koja je emergirala iz fizičke tvari nema više nikakav odnos prema toj bazalnoj fizičkoj podlozi.
Upravo ta iznenadna neovisnost od bazalne fizičke tvari kod jake emergencije nije ništa drugo nego ono što se u običnom govoru naziva „čudom”. Fizikalisti najednom vjeruju u čudo, kada tvrde da postoje kvalitativni skokovi u smislu dijalektičog materijalizma, jer jaka emergencija vodi do svojstava, koja nisu fizičke naravi.
Fizika i prirodne znanosti mogu ići dalje svojim putem i za to imaju svoje opravdanje. Iz filozofskog pravca fizikalizma se nakon svih ovih dokaza i razmatranja  može izvući zaključak, da on nije u  stanju dati odgovore na bitna pitanja što se tiče  same ljudske egzistencije a isto tako i prirodnih procesa, a posebno fenomena , koji se zove život. Odgovore na to, koje nam sugerira Postfizikalizam rasvijetlit će mnoga područja, na kojima fizikalizam pokazuje svoju apsolutnu nemoć. O tome u slijedećem nastavku.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Anto Križić, Berlin, ožujak 2020.

Povezani članci

Gordan Družić primio Jusufa Buxhovija

HF

Kako usklađeno djelovati u Hrvatskoj?

HF

Iz farmaceutske industrije na čelo EMA-e

hrvatski-fokus

Kompostabilne plastične vrećice

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...