Kakav čudesan grad. Svuda je uz minimalnan prostor majstorski dobivena perspektiva i jasno se osjeća da su ti ljudi voljeli lijepe oblike
Knjižicu Rogowski o Dubrovniku… priredila je Ursula Dzierzawska Bukowska uz pomoć Dubrovčana a na sretni poticaj gospođe Sreće Katić. Skladatelj Lubomir Michał Rogowski (Lublin, 3. X. 1881. – Dubrovnik, 13. III., 1954.) piše: "imao sam dadilju koja se odavna nalazila u obitelji, a potjecala je iz zabite bjeloruske provincije. Dadilja je uspavljujući me pjevušila jako čudne pjesme, kojih mi se ljepota urezala u srce… postale su nit vodilja mog života". Majka je svirala klavir (Chopina), otac violinu i R. je već sa 7 godina komponirao. Sa 9 godina je kažnjen jer je pisao preko nastave operu pod klupom. "Ljubav i divljenje prema prirodi prate me zauvijek, kao strasna duboko prikrivena religioznost, uvjerenje o postojanju Boga te velika tolerancija prema vjerovanjima drugih ljudi. Smatrao sam tada da je Bog u svemu. Danas znam da je sve u Njemu."
"Ja sam fanatik sunca, kojem vječno težim pod sjevernim nebom Poljske… u mojem stvaralaštvu stalno nazoči slavljenje sunca i vatre… našao sam, vlastiti jezik izražavanja u muzici. Otkrio sam naime da su prastare slavenske melodije, koje su me uvijek tako duboko dirale, građene na temelju drugačijih ljestvica od onih što se normalno koriste (dur, mol i kromatska)". Godine 1911. je otputovao u Pariz gdje je izučavao glazbu, biologiju, te istočnjački i europski okultizam (teozofija?, op., T.T.)
"Bio sam tada vrlo popularan skladatelj u salonima aristokrata, bogataša i u umjetničkim sferama, imao sam niz koncerata u Parizu i puno prijatelja među najvećim tadašnjim umjetnicima…"
"Upravo u tom trenutku (slave i uspjeha, op., T.T.) bježim iz Domovine, dajući im svima na znanje da mi je, iako ih jako volim… sasvim dosta suvremenosti… bijesne jurnjave za priznanjem, te lude autoreklame, tih gomila "genija" koji stvaraju zlu, iznuđenu glazbu, dosta mi je te lažnosti,tog licemjerja… protestiram cijelim svojim jastvom, bježim, žurim se po spas suncu, moru i slobodnoj prirodi, tim utočištima istine i snage. Utekao sam pred eksteritorizacijom (izvanjskošću) ljudskoga duha koja kroči naglim koracima, pred predavanjem toga duha uređajima. Utekao sam pred prazninom duha koja prijeti našoj civilizaciji. Utekao sam u unutarnju, duboku vjeru da me Providnost ne će napustiti, da ću pronaći mjesto i mogućnost usavršavanja vlastitog duha".
"U tišini i samoći samostanske ćelije u sv. Jakovu naučio sam mnogo više nego prije u trci za glazbenim znanjem po cijeloj Europi. U Dubrovniku sam dosegao umjetničku zrelost… našao sam ljestvice … pradavne, ponosne i nedorađene, kao da mirišu na zemlju, smolu, med i čestar, koje su me fascinirale cijeli život"
"U Dubrovniku sam među Svojima, koji me najvjerojatnije vole zbog toga što ja njih volim, koji govore jezikom sličnim poljskom, koje razumijem jer su psihom vrlo nalik Slavenima moga kova. Ovdje sam stekao drugu domovinu koju volim jednako žarko kao i onu prvu" (15. 12. 1935.)
"Grad – tvrđava… te sure zidine u današnje vrijeme (tehnologije, op., T.T.) … stvaraju dojam naivne, gotovo dječje igračke. Zbog miješanja dviju rasa, slavenske sa romanskom, nastala su pokoljenja koja znaju gospodariti i organizirati se, nastala je – jedinstvena u svojoj vrsti – Republika koja je uspjela tisuću godina potrajati u moći i veličini. (u minijaturi, zamislite kad bi kanjac ili sarak bili veličine kita, op., T.T.)
5. I. 1927. Kakav čudesan grad. Svuda je uz minimalnan prostor majstorski dobivena perspektiva i jasno se osjeća da su ti ljudi voljeli lijepe oblike, jer je mudrim smještajem kuća i nebrojenih samostana, crkvi i kapelica, omogućeno promatrati ih sa raznih strana… Nakon objeda pošao sam na šalicu turske kave u kavanu u kojoj obično sat vremena razgovaram s Ivom Vojnovićem, Iljom Kutuzovim (ruski slavist Golenjiščev, suprotnost R.-u, odlično su se slagali op., T.T.), Markom Murattijem (dubrovački slikar sa beogradskom adresom, op., T.T.) i nekoliko predstavnika starih dubrovačkih obitelji. Volim te sijeste jer imaju puno šarma u sebi zbog istančanoga,duhovitoga razgovora ispunjena diskretnom kulturom koju je nemoguće imitirati".
Sa Ivom Vojnovićem piše oratorij "Čudo svetoga Vlaha", u Dubrovačkom arhivu se nalaze i njegovi rukopisi triju romana. Feastu sv. Vlaha koloraturno doživljava: "muškarci se kočopere u nošnjama koje su bogatije od ženskih, iako su i ženske nošnje lijepe i kreirane sa nekom neobičnom maštom koja povezuje visoku kulturu sa nečim praiskonskim i divljim. Evo probija se mimo nas krasan, visok muškarac s malom okruglom kapicom, u prsluku i kratkom hlačama. Čitava je nošnja na njemu bogato izvezena zlatom i srebrom, gotovo treba zažmiriti, toliko svjetluca, iskri se, sjaji na suncu. Za pojasom kindžal (bodež, T.T.), par pištolja, krasna šipka za punjenje, nož i lula. Grudi mu presijeca ogroman lanac od srebrenih kuglica filigranske izrade, sa satom na kraju koji viri iza pojasa i veličine je šalice za čaj. (Sanaderov sat op., T.T.)
Za njim skromno kroči žena… perzijskom maramom, ukrašenim prslukom i drečavom uštirkanom suknjom – svečanom nošnjom. Na glavi ima malu okruglu kapicu koja poput krune sjaji u vranoj kosi. (to je… držač za nošenje tereta – siroto okrunjeno stvorenje, op., L. R.) Vide se stanovnici Cavtata, Kotora, Hercegovine, Bosne, čak se sreću hodočasnici iz Crne Gore i Albanije."
Protiv svoje volje R. se zaljubio u pjevačicu i poput japanskoga pjesnika Bashoa uz južnjačku prirodu napisao: "na velikom, ravnom kamenu sjedi na suncu u žutom kostimu najdraža Žaba".
Dubrovnik je dragulj Jadrana, a srce mu je Orlandov stup. Preskočit ćemo što glazbenik komično piše Orlandu.
"Svaka grupa posjetitelja mora se zaustaviti pred Orlandom da bi saslušala priču vodiča o minuloj slavi i dostojanstvu Dubrovnika… moraju se zaustaviti i pretvarati da se dive ljepoti grada dok su u stvari ošamućeni suviškom sunca i umorni od obveze da se lijeno poput ovaca vuku za predvodnikom. Iskusno oko već iz daljine razaznaje koje su gosti narodnosti. Poljaci se razvlače, putem pojedinačno razgledaju izloge trgovina,mijenjaju novac u bankama, kupuju u žurbi hrpu nepotrebnih stvari, pa hrpa koja pri ulazu u Grad (kod franjevaca) čini zbijenu masu, već kod Orlanda sliči na kolonu koja se vuče po cijelom Stradunu. Česi se kreću u zbijenoj grupi sa dječurlijom i zalihama hrane. U ogledavanju izloga sprječava ih niz zapreka; prvo vodič je odlično plaćen pa ga za taj novac treba iskoristiti; drugo, roba u izlozima je pretežno češka, dakle jeftinija je kod kuće; treće, roba nečeškoga porijekla je toliko zanimljiva da treba razmisliti ne bi li vrijedilo te predmete proizvoditi u Češkoj, pa makar to bili i proizvodi mještana; četvrto, ugodnije je novac sačuvati u džepu što je dulje moguće. Nijemci se drže u obiteljskim skupinama, po mogućnosti u vojničkoj vrsti, pažljivo slušaju što vodič govori i ljubazno dopuštaju postojanje ljepote grada, bujnoga suptropskoga raslinja i pržećega sunca… maštajući o pivu. Englezi se kreću bez reda, ali u grupi. Među njima prevladavaju ljudi koji su malko prešli najbolje godine. Gotovo da i ne slušaju što priča vodič. Čitaju informacije u svojim bedekerima, a ono što su vidjeli pažljivo precrtavaju kao stvari što su ih obavili. Amerikance najviše zanimaju odgovori na neočekivana pitanja, kao npr. kolika je istisnina, odnosno zapremnina u litrama unutrašnjosti crkvi, gradskih zidina ili pojedinih kula, zašto neki lik na Tizianovoj slici drži u ruci ribu i kakve su cijene kukuruza na veliko. (smatra se da je motiv Tobije i ribe na Tizianovoj naručen od veletrgovca i pomorca Stijepovića; taj motiv ima svoju logiku i pitanje nije glupo, op., T.T.)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više