Turski poraz u Siriji zabrinuo Bošnjake

Bakirova Turska doživljava poraz i u Bosni i Hercegovini

Tko o čemu Erdoğan o Aliji, a Bakir o Erdoğanu. I s razlogom a zašto i ne bi jer Alija je Erdoğanu ostavio amanet kakav nije ostavio ni svom Bakiru, zbog čega Bakir i naziva Erdoğana babom. Pjeva, danas najbrutalniji diktator u svijetu, koji je u svojoj zemlji napunio zatvore političkim neistomišljenicima, još najviše izmišljenim i označenim za odstrjel, Erdoğan Aliji nazivajući ga, jednim od najvećih lidera islamskog svijeta.

Tim hvalospjevom Erdoğan čak pokazuje i neku zavist prema Aliji budući da se on samoproglašava liderom islamskog svijeta. A da je   on, Alija, jedan od najvećih lidera islamskog svijeta to je Izetbegović pokazao svojim vjerskim radikalizmom i političkom isključivosti ispisani u svom manifestu Islamske deklaracije. Sadržaj Alijinog vjerskog i političkog testamenta uz to što je bio razlog dugogodišnjeg zatvora tog velikog islamskog radikala, bio je i razlog krvavog i brutalnog vjerskog rata. O njegovoj brutalnosti, u kojem su se iskazali mudžahedini i pripadnici muslimanske armije, govori činjenica da rat još uvijek traje, i trajat će dok svaka od tri strane ne postigne svoj cilj. U tako zamršenom vjerskom konfliktu, što ga na najvišu moguću razinu mržnje uzdigli strani islamski ratnici, koje je Izetbegović doveo na te europske prostore i time trajno podijelio zemlju po vjerskim granicama islama, pravoslavlja i katoličanstva, apsolutno je nemoguća pobjeda samo jedne strane.

Čak je nemoguća pobjeda ni islama, te silne vojske islamskih terorista što su ostali, ili još uvijek dolaze u Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na tako snažnu kršćanofobiju, globalnih razmjera, i ogromni financijskih ulaganja u njegovu pobjedu. Ni milijuni islamskih radikalista u migrantskoj agresiji ne će uspjeti Bosnu i Hercegovinu u potpunosti i trajno pozeleniti. Možda bi to i uspjelo svjetskim islamistima na nekom drugom dijelu Kugle zemaljske, ali u Bosni i Hercegovini u kojoj kršćani imaju veliko iskustvo u ratu  u obrani od Osmanlija, i prisilne islamizacije, to je zaista nemoguće. Ništa kršćanski vjernik s tih prostora ne brani tako hrabro i snažno, kao svoj vjerski identitet. Niti polutisućljetni turski zulum u danku u krvi, kao najbrutalnija povijesna okupatorska imperija, uza sve načine zločina, terora, nisu uspjeli pobijediti kršćane, koji su bili u to vrijeme, kao i danas, ostavljeni od svih sami sebi. Čude stoga tolike brutalnosti, gotovo iste kao i turske, beha Bošnjaka u osvajanju Bosne i Hercegovine, kada se već zna da Bosna više nikad ne će, i ne može upravo zbog islamskog vjerskog terorizma diljem svijeta, „šaptom pasti". Pa ni na Alijin način veleizdaje kada ju je ostavljao i ostavio u amanet suvremenom sultanu Erdoğanu.

O snazi Erdoğanove sultanije najbolje govori činjenica vojnog, ljudskog, i moralnog poraza turske vojske u agresiji na Siriju, u zemlji koju je sultan izabrao prvom za obnavljanje Osmanlijskog carstva. Turski vojni poraz u Siriji spustio je Bošnjake na zemlju, i malim dijelom omekšao njihov ekstremizam, ublažio isključivost, i uputio ih na put pregovora, dijaloga i kompromisa. Vojno ponižavajući poraz Turske u Siriji, bez obzira Erdoğanova odlaska na koljenima ruskom predsjedniku Putinu, mogao bi biti jedna nova polazišna točka za traženje rješenja beha problema, na vrijednostima ravnopravnosti, jednakosti, suverenosti, i konstitutivnosti naroda, na principu tri naroda tri entiteta, cjelovita Bosna i Hercegovina koju će podjednako voljeti svi narodi, i priznavati je domovinom.

Turska kao glavni generator bošnjačkog radikalizma porazom u Siriji u nekim dimenzijama je izgurana iz Bosne i Hercegovine. To radikalni Bošnjaci oni pristalice Bakira, danas najbogatijeg Bošnjaka ne u Bosni i Hercegovini već i u svjetskim dimenzijama bogatstva, ne žele, zapravo i ne smiju priznati. Priznati da im je „mati Turska“ izgurana iz Bosne i Hercegovine znači i pitanje odgovornosti za veleizdaju zemlje, i pogrešnost politike Izetbegovićâ koji su Muslimane a zatim Bošnjake gurnuli u rat protiv svih naroda u Bosni i Hercegovini.

Izgurivanje Turske, pa makar i u malim mjerilima, je dobar znak za nebošnjake koji su sve od pojave Islamske deklaracije u manjim ili većim mjerama žrtve muslimanske, bošnjačke, danas potomaka Osmanlija kao suradnika Erdoğana i izdaje zemlje u amanet sultanu. Manje je i bošnjačkih pjesama Turskoj, i turskih zastava i slika Erdogana po ulicama beha gradova. Sve je manje i Erdoğanovih hvalospjeva Aliji i Bakira Sultanu. Turska zasigurno polako doživljava i svoj politički poraz u Bosni i Hercegovini. Pojavljuje se sve više Bošnjaka koji ne prihvaćaju tursko tutorstvo, tursku vladavinu iz sjene, i prisilnu deeuropeizaciju. Sve je više Bošnjaka, čak i u intelektualnim krugovima koji se protive turcizaciji bošnjačkog naroda. Nije samo viđena turska vojna slabost i poraz u Siriji uzrok bošnjačkog vraćanja europskim vrijednostima, već i sve strašnije posljedice turcizacije, cerićizacije i izetbegovićizacije vidljive u sve većoj opasnosti za djevojčice i žene, kojima se nameću pravila oblačenja i ponašanja na javnim mjestima.

Toliku obespravljenost i poniženost do granica žena u najradikalnijim islamskim zemljama, muslimanske žene u Bosni i Hercegovini nisu prolazile nikad do sad. Nema žena u Europi, i u demokratskom slobodnom svijetu, da im se toliko brutalno krše prava kao u današnjem Izetbegovićevom pašaluku, kojeg, uz pomoć Erdoğana, ograđuje medijskom blokadom, zabranama i prisilama. Toliku ograničenost i povrijeđenost ženski prava društvo ne može trpjeti dugo. Kao što i Erdoğanovu diktaturu ne može da trpi turski narod, i žene kojih je sve više u prosvjedima po turskim gradovima pokazuju nemirenje sa njegovom politikom. U vojnom porazu u Siriji Alijina i Bakirova Turska doživljava  poraz i u Bosni i Hercegovini, zbog čega sve manje investira u ostavljenom amanetu, i sve više tamo, u Srbiju, gdje mu Putin kaže. To i jest razlog da kukavički šuti, opet po zapovijedi Putina, na Dodikov secesionizam, koji je sve bliže realizaciji.

Osmansko se carstvo  rije raspadà negoli ga je sultan Erdoğan i oživio. Raspada se u Siriji, komadaju ga Kurdi, ograničava Putin, na grčkoj granici zaustavlja ga, zajedno sa islamskim invazionistima, Europska unija, u Bosni i Hercegovini pobjeđuje Dodik, u Srbiji Vučić, u Bugarskoj bugarski patriotizam demonstriran izgonom nekoliko tisuća radikalnih ostalih osmanlijskih potomaka, Amerika i neke zapadne zemlje ruše ga time što njegov zločin nazivaju pravim imenom, genocid. Dolazi vrijeme turskog plaćanja počinjenih zločina nad okupiranim narodima u vrijeme osmanskog danka u krvi. Dolazi vrijeme dijaloga, snošljivosti, jednakosti, ravnopravnosti, demokracije, entitetizacije, te iznad svega slobode Bosne i Hercegovine od turske čizme i bošnjačkog vjerskog i političkog radikalizma.

Vinko Đotlo