Hrvatski Fokus
Povijest

Lubomir Michał Rogowski u Dubrovniku (2)

Zapazio je da u Dubrovniku nema zapuštenih ili mršavih mačaka, često su previše uhranjene i nalik na praščiće

 
 
"Put svetoga Jakova. Početak je toga puta sama razboritost: lijevo gimnazija sa pogledom na klaonicu. (ima pravo poljski slikar Lubomir Michał Rogowski, pa i iza Drugoga svjetskog rata su plivali u moru ispred Komarde komadi mesa koji nisu pogodni mesarima, a gosti hotela su se žalili na zvukove živina op., T.T.). Dalje velika ružna zgrada (hotel Bančev) i niz kuća što gledaju na gradsko kupalište i hotel… zdesna krasna vrata i vratnice od kovana željeza – to je  ulaz u vilu koju je sagradio čovjek koji nije znao na što spiskati novac. Ne gledajmo dalje od vrata – tamo se šepuri vila u njemačko maurskom stilu, završena kupolom u boji tako pažljivo odabranoj da ne bude u harmoniji ni sa nebom ni sa morem, ni sa stijenama ni u jedno godišnje doba, doba dana ili noći. (nepravedan je duhoviti R. prema američkom biznismenu Zimdinu, još više prema bečkom arhitektu Alfredu Kelleru. Građevina iako ima elemenata kiča uklopila se u zelenilo,obalu i pogled na Dubrovnik,za razliku od kockastoga Excelsiora, betonjare Belvederea ili imperijalnoga kolonijalnoga Imperiala. Više nemam snage ni volje boriti se sa GUP-ovima, supovima i pupovima, neka narod kusa urbanističkoga kupusa op., T.T.) To more, Lokrum i Grad što se vidi kroz masline, čemprese, rogače, lovor, agave i narove, svaki put u drugom osvjetljenju, svaki put uz drugi vjetar, ni za trenutak ne budu isti – uvijek je čudo i nanovo viđeno čudo)
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/03/koncert-izabela-kopec-filharmonia-lubelska-2017-5.jpg
O odnosu Lubomira Michała Rogowskog prema životinjama mogla bi se napisati posebna studija;hranio je i proučavao mrave (njihov rad, svadbene pirove i čudesnu organizaciju), bio je tako dobar da su lastavice savijale gnijezdo u njegovoj sobi, isprva poviše kreveta. Dirljiv je prikaz života tih ptica, vrlo poetičan i detaljan. Vjerojatno se radilo o čiopama jer lastavice ne cvrkuću lijepo. On razgaljen sluša njihov cvrkut u 3 ujutro; pušta ih da kakaju po sobici. Kao sv. Franjo Asiški. Čak se snebiva što je smetao pticama noćnom lampom i kuhanjem karfiola. Bilo mu je žao da djevojčice koriste puževe za udice, pa ih je mitio šećerom/tada skupim/ da organiziraju utrke puževa i poštede im život. Za mačke zapaža da u Dubrovniku nema zapuštenih ili mršavih mačaka, često su previše uhranjene nalik na praščiće.
 
U sobi je držao crtež Dubrovnika genijalnog poljskoga postsecesijskoga slikara Edwarda Okuna. (vidi moj rad o Okunu u Hrvatskom fokusu) Opisuje svoje veliko bogatstvo, pogled sa prozora na more kroz pinije na Lokrum. "Često kada pirka slab maestral more i nebo poprimaju tamnoplavu boju. Tada mi je teško raditi. Oči se ne žele odvojiti od toga plavetnila koje prodire kroz raznoliko zelenilo lišća. Osjećam se tada neizmjerno bogatim i stidim se što svoje bogatstvo ne mogu podijeliti sa svima "svojima" – bliskima, prijateljima,neprijateljima i dušmanima".
 
Ovaj opis dajem samo radi slušnih efekata: "vihor huči i plače u svim pukotinama, kiše pljušte u prolazu i daleko udaraju gromovi i sijeva; neki sjajan dirigent daje tempo neznanoj, snažnoj glazbi stihije. Kakva je raskoš po takvom vremenu vraćati se kući! Moj se put pretvara u blještave a srdite potoke,sa strana bljeskaju listovi agava poput isukanih mačeva, a čempresi pri svakoj munji prijeteći iskaču crnilom. Masline pokorno sagibaju glave pred olujom, pokrivajući ih bisernom maramom, poput seoskih žena koje se suknjom brane od kiše. Kako sam tada smiješan pognut,boreći se s vjetrom, promočen i nezgrapan, s oduševljenjem u duši i stalnim nastojanjem da mi vjetar ne otpuše naočale s nosa! Šešir na sreću ne posjedujem."
I ovo je slušno: "cijeli zbor cvrčaka zvuči tako kao da se brzo potresa praznom bocom u kojoj je nekoliko sitnih kamenčića. Nekad, ne zna se zašto, svi u isti čas prekidaju svoju pjesmu. Tada se stvar bezdana dubina tišine, samo voda lagano cmokne ili se sneno osipaju kamenčići, uznemireni valom."
Tu je Nazor najjači; cvrčak Poljaku zvuči kao liči, liči, liči, liči, čiči, lili, čiči, lili. (zvuči kao tal. "čikarela") Meni je više kao ziga zaga, ali nemam sluha.
"Izdaleka se čuje pjesma. To neki brod plovi od Dubrovnika. Za trenutak se pojavljuje iza stijene. Putnici me pozdravljaju i plove dalje, pjevajući višeglasno. Te stare dubrovačke kanconete, pjesme pola talijanske, pola slavenske imaju čar i sjajno se stapaju sa morem, stijenama i suncem. Naivne su i slatke, često raspojasane, često sentimentalno šaljive, nikad dosadne."
"U Gradu sat na kuli počinje otkucavati podne. Svečanost sunčeva zatišja počinje. Odazivaju se zvona jedna za drugim: i ono kod franjevaca, i kod sv Vlaha i na katedrali i još negdje dalje, konačno se bude i zvona dominikanaca, brodić u luci triput trubne. Koncert traje i polako utihne. Nastaje velika koncentrirana tišina. Prekida je gradski sat koji ponovno, činovničkim tonom konstatira: da, to je podne."
Zanimljivo je opažanje da nakon lijepoga druženja djevojke odlazile doma u 9 sati navečer, dobro je to bilo.
U svakome Rogowski nastoji pronaći pozitivne strane, ali ljeti ga malo umaraju gosti. Zapaža: "ponekada dolaze dobrodušne kumice koje more promatraju iz ugla ukusnosti riba, koje kritiziraju postojanje "ružnih" agava, ljute se na lijenost ovdašnjih ljudi koji palme i kaktuse siju u zemlju umjesto u tegle… dolaze i stare namazane lutke koje glume vampa (zavodnicu, ženski vampir op., T.T.) ili naivnu djevojčicu iz kina. Prazne, tašte i bučne. Ali dolaze i pravi ljudi sa kojima  su i razgovor i šutnja puni sadržaja. Često vidim izmučene ljude kojima naprosto staje dah od ludoga tempa u kojem žive. U Dubrovniku se odjednom nađu izvan vremena. Začuđeni prepuštaju se novom dojmu, iako ih uskoro izbezumljuje dubina tišine i žure se svojoj trci, jurnjavi za vlastitom sjenom. Nesretnici!
 
Dolaze mi ponekad bogataši. Od njih uvijek slušam tradicionalnu izreku kako umjetnik mora biti siromašan i mora trpjeti da bi mogao stvarati, iako od njih ništa ne tražim niti trebam. Slušajući to mišljenje uvijek imam potrebu nabiti sugovorniku lijepu modricu, dobro izvedenu tintarnicom ili nečim težim. To mišljenje ljudi stjenica strašno me ljuti jer predstavlja formulu koja služi umirenju savjesti i mirnom promatranju tragičnih napora, grozne životne borbe tvorca kulture,umjetnika ili znanstvenika" (zašto ga smeta to? op., T.T.)
Događanja u Dubrovniku R. vidi ovako: "Ako za vrijeme karnevala ispadne lijepa večer, odmah cijela ulica vrvi od maski i kostima, zadirkivanja, intriga, smijeha. Spontano se organiziraju karnevalska vozila i procesije; sve je to utoliko veselije i zanimljivije, premda znatno siromašnije nego u Nici, jer je sračunato na vlastitu zabavu, a ne na zabavu stranaca. Događaju se ovdje razni kongresi, seminari, proslave. Uvijek, uz malen napor, Dubrovnik postaje prekrasan salon, tim više što gradski stanovnici kao da imaju u krvi osjećaj ljepote tih starih zidina i umiju ih istaknuti osvjetljenjem, reflektorima, zelenilom itd."
 
(Nastavak slijedi)
 

Teo Trostmann

Povezane objave

Dva stoljeća od smrti Napoleonove

hrvatski-fokus

Frano Supilo i bošnjačko pitanje

HF

Promet u Dubrovniku nekada  

hrvatski-fokus

Potraga za blagom Epidaura

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više