Umjetnički život u Splitu 1919. – 1941.

U splitskoj Galeriji umjetnina postavljena izložba "U sjeni diktature"

U splitskoj Galeriji umjetnina postavljena je izložba „Umjetnički život u Splitu 1919. – 1941. – U sjeni diktature“, koju su kustoski osmislili muzejski savjetnici Iris Slade i Božo Majstorović. Nakon što je 2010. godine realizirala rekonstrukciju Prve dalmatinske umjetničke izložbe (1908.), Galerija umjetnina odlučila je učiniti vremenski korak dalje i putem svojevrsnog izložbenog diptiha obraditi međuratnu splitsku umjetničku scenu. Izložba 'U sjeni diktature' drugi je dio izložbenog projekta Umjetnički život u Splitu 1919. – 1941., a obuhvaća vrijeme od postavljanja spomenika Grguru Ninskom na Peristilu 1929. do izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. godine. Na izložbi će biti prezentirano preko 300 radova (slike, crteži, grafike, skulpture) od 93 autora koji se nalaze u fundusu Galerije umjetnina. Na prvoj izložbi, pod nazivomU raskoraku između mita i zbilje, realiziranoj 2016. godine predstavljeno je prvo međuratno desetljeće.

Pripajanjem Zadra i Rijeke Kraljevini Italiji, Split je postao glavni administrativni, gospodarski i kulturni centar nove države na jadranskoj obali, što je snažno utjecalo na njegov demografski i prostorni rast (od 25.000 koliko je imao 1921. na 46.000 stanovnika 1940.). Preustrojem države 1929. godine Split postaje sjedištem Primorske banovine. Zahvaljujući nastojanju režima da se pokaže efikasnijim od plemenskihpolitičara, do početka četrdesetih godina izgrađeno je više objekata od javnog značaja. Sveukupno gledajući, unatoč odanosti lokalnih vlastodržaca vladajućem režimu i tituli najjugoslavenskijeg grada, koja se istini za volju nije potvrdila ni na jednim izborima, rezultati nisu bili na razini očekivanja.

Nove okolnosti poticajno su djelovale i na umjetnički život. Broj izložbi neusporediv je s prijeratnim razdobljem, a aktiviralo se je i umjetničko tržište. U međuratnom razdoblju u gradu je stalno ili neko vrijeme djelovalo pedesetak slikara i kipara. Veteranima Emanuelu Vidoviću, Virgilu Meneghellu-Dinčiću, Anti Katunariću, Angjelu Uvodiću i Branislavu Deškoviću pridružili su se u prvim poratnim godinama Ivan Mirković, Silvije Bonacci Čiko, Mate Meneghello, Radovan Tommaseo, Antun Zuppa, Milan Tolić, Stjepan Baković, Petar Bibić, … Krajem trećeg desetljeća javlja se Vjekoslav Parać, a tijekom četvrtog Petar Smajić, Ante Kaštelančić, Joko Knežević, Andrija Krstulović… Za lokalnu umjetničku scenu osobito značajne su bile izložbe Ignjata Joba i Jurja Plančića, a veze sa zavičajem su održavali Jerolim Miše, Marin Tartaglia, Cata Gattin-Dujšin…

Premda relativno mnogobrojna, međuratna umjetnička scena bila je nestalna. Umjetnici su iz Splita odlazili, ponekad za stalno, a pojedini mladi talenti nakon školovanja se nisu vraćali. Razlozi su bili egzistencijalne i umjetničke naravi. Unatoč vidljivim pomacima nedostajalo je svega, od izložbenih i radnih prostora, do kupaca i namještenja. Osim kratkotrajnog boravka Marina Tartaglie, Split nije privukao i zadržao niti jednog značajnijeg umjetnika. Stoga ne čudi da međuratni Split nije bio pozornica gdje se artikuliraju i promoviraju suvremene umjetničke tendencije. Produkcija lokalnih umjetnika nadaje se kao izraz konzervativizma sredine, koja je utjecala na njihove mladalačke umjetničke predodžbe i kasniju umjetničku praksu. Zato ne čudi da na tematskoj razini slikari rijetko posežu za aktualnim motivima, a o prihvaćanju radikalnijih stilskih invencija da i ne govorimo.

Postavlja se pitanje zašto Galerija umjetnina Primorske banovine, koja je otvorena 1931. godine, nije osobito utjecala ni na umjetnički standard ni standard umjetnika u Splitu? Galerija nije priređivala izložbe, samim tim ni pružala umjetnicima mogućnost zarade. Raspolagala je s manje od 40.000 dinara godišnje za otkupe, a skoro polovicu tog novca trošila je na slike nepoznatih mrtvih umjetnika iz minulih stoljeća, uglavnom ne osobite umjetničke vrijednosti. Umjesto da bude mjesto promocije likovne izvrsnosti i kao takva orijentir provincijskoj sredini, ona je postala zrcalo te sredine, još jedna ekspozitura „stola mudraca“, koja je mudracima priskrbila trajne pionirske zasluge, namještenja, utjecaj i otkupe.

Međuratni Split posebno je obilježilo prijateljstvo načelnika, bana, senatora, odvjetnika, bankara, poduzetnika i vlasnika najveće umjetničke zbirke u Dalmaciji (preko 700 radova), dr. Ive Tartaglie i svjetski poznatog umjetnika Ivana Meštrovića. Primorska metropola s carskom palačom bila je idealna pozornica za njihove umjetničke i političke ambicije. Postavljanjem spomenika Grguru Ninskom na Peristil, unatoč oštrom protivljenju struke i većeg dijela javnosti, demonstrirali su moć i utjecaj. Meštrović nije bio samo umjetnik i nije dijelio sudbinu splitske umjetničke svakodnevice, kao što ni Tartaglia nije bio puki bezinteresni zanesenjak kojega je obuzela kolekcionarska strast. Iza stvaralačke i sakupljačke ognjice razaznaje se pragmatični projekt u čijoj je realizaciji simbolički i ideološki značaj umjetnosti igrao važnu ulogu.

U sjeni Meštrovića i Tartaglije odvijao se splitski likovni život, u kojemu je posebno mjesto zauzimao Umjetnički salon Ivana Galića, čija se djelatnost protegla na tri četvrtine međuratnog razdoblja, a u njemu je priređeno više od dvije trećine onodobnih izložbi. Od sredine 1924. do kraja 1929. godine na 31 izložbi u Salonu prodano je preko 1.100 radova za skoro 650.000 dinara. Od početka 1930. do proljeća 1941. godine u Salonu je postavljeno 56 izložbi, a zabilježena je prodaja 938 radova za 510.000 dinara. Po broju izložbi i prodanih radova scenom je i 30-ih godina dominirao sveprisutni Uvodić, iako je i njemu kriza prepolovila prodaju i zaradu. Gledajući cijene pojedinih radova, primat je zadržao Miše čije su se slike znale prodavati i za 8.000 dinara. Dvije slike već pokojnog Plančića kupljene su po cijeni od 5.000 dinara, Vidović je dosezao 6.000, dok su Jobu plafon bile 3.000 dinara.

Kupci umjetničkih radova u Salonu Galić uglavnom su bili iz redova fakultetski obrazovanog i financijski potkoženog građanstva. Po broju kupljenih radova prednjače inženjeri/arhitekti (194) i poduzetnici (170), slijede pravnici/advokati (156), trgovci (145) i liječnici (113). Najviše novca u umjetnost uložili su pravnici/advokati (113.670), pa inženjeri/arhitekti (101.790) i poduzetnici (100,210). Trgovci su kupili umjetniče robe u vrijednosti od 91.840 dinara, dok su liječnici izdvojili 53.140 dinara. Najizdašniji kupci bile su političke osobe (11 političara kupilo 119 radova za 89.650 dinara). Premda se radilo o skromnijim iznosima (63 rada za 18.100 dinara), posebno treba istaknuti pojavu žena, njih četrdeset, kao kupaca umjetničkih djela. Osim Tartaglie s 45 akvizicija, deset i više radova na izložbama u Salonu Galić kupilo je 15 ljubitelja umjetnosti. Skoro polovica od 208 radova koja su kupili, djela su Uvodića (61) i Bibića (32). Također ne računajući Tartagliu, dvadeset i troje kupaca uložilo je u umjetničke radove više od 5.000 dinara (najviše 18.600), odnosno jednu visoku činovničku plaću ili trećinu ministarske i banske.

Izložba se može razgledati virtualno na Facebook i Instagram stranicama Galerije umjetnina Split.

Nives Matijević