Dvije izložbe u JUK-u Zvonimir Solin

Kolorističko pulsiranje slikovne epiderme i svečana atmosfera koja se postiže posebno na slikama sakralne tematike

Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin osnovana je 1991. godine i središnja je kulturna ustanova u gradu Solinu koja priređuje glazbene, dramske, izložbene i književne programe. Osim što organizira bogatu kulturnu sezonu, Ustanova producira i ljetni festival 'Solinsko kulturno ljeto', koji je kroz protekle 24 godine ugostio čitav niz eminentnih hrvatskih i inozemnih umjetnika svih profila i estetika.

U sklopu Ustanove djeluje i Galerija s nekoliko stalnih postava, a jedan od njih je i zbirka slika hrvatskog slikara Vjekoslava Paraća, rodom Solinjanina, koju su tijekom obustave rada zbog pandemije koronavirusa, za sve ljubitelje umjetnosti priredili u video izdanju.

Vjekoslav Parać rođen je u Solinu, 2. veljače 1904. Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu 1926, a usavršavao se u Parizu 1929.-1931. Učio je fresko-slikarstvo na Akademiji u Rimu 1935. Od 1945. vodi Galeriju umjetnina u Splitu, o od 1950. do 1972. predaje na Akademiji u Zagrebu. Od 1973. član je JAZU-a (danas HAZU).

Prvo razdoblje Paraćeva slikarstva označavaju siguran crtež, blaga stilizacija, zagasita tonska skala i osjećaj za monumentalno (Crkva Sv. Blaža u Zagrebu, 'Seljaci', 'Proljeće', 'Veslači'. Slike 'Kavana La Coupole' i 'Pazar u Solinu' pokazuju utjecaj impresionista. Slijede mrtve prirode, prizori iz Dalmacije, figuralne skupine i pejzaži ('Cipal na tanjuru',' Kaštelanke', 'Mljekarice'). Crteži nastali 1943. – 1945. neposredni su prikazi ratnih zbivanja ('Izgubljena djeca', 'Partizanski leut'), dok je sklonost prema monumentalnosti i epskom komponiranju osobito izražena na freskama u Klisu i Solinu te na slikama i crtežima koji prikazuju hrvatsku pomorsku povijest ('Brodovlje Petra Krešimira IV'). Dosljedan motivima iz svakidašnjice, u djelima nastalim poslije 1955. pokazuje jednostavnost kompozicije, ekspresivnost likova i snagu boje ('Ručak pod maslinom', 'Dalmatinsko selo'). Bavio se crtežom, grafikom i scenografijom. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1929., 1932., 1960.), Splitu (1929., 1934., 1936.), Zadru (1969.) i Rijeci (1978.). Retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1984. Umro je u Zagrebu, 4. kolovoza 1986.

Osim radova Vjekoslava Paraća, Galerija predstavlja i video-izložbu „Odbijanje kompromisa“ još jednog značajnog solinskog slikara Josipa Ade Podruga. Tonči Šitin u katologu izložbe piše da je stalna briga za dohvatanjem autentičnog pikturalnog izraza odredila umjetničku sudbinu Josipa Podruga. Kao da je desetljeća slikarske avanture posvetio principu 'unutrašnje nužnosti' (Kandinski) koja ne će zavisiti od mimezisa, već će se okretati čovjekovu duhovnom aspektu, tragati za univerzalnim temama, koje nadživljuju konkretne povode i lokalni kolorit. Slikom je Podrug već sedamdesetih godina 20. stoljeća premda na tragu velikih pravaca europskog slikarstva, započeo svojevrsni revolt gradeći zatvoreni i autorski definiran  likovni sustav unutar kojega se pomaci ne događaju drastično, nego logično i po diktatu nekog unutrašnjeg zova. Više od strukturalnih i kolorističkih elemenata slike obuzima ga misao da samo u najneposrednijem dijalogu s prirodom, salonitanskim agerom, tradicijom koja je u njegovim očima živjela ne više tamnim kolorističkim masama već prozračnim nemirom i vedrinom nove deskripcije može doprijeti do simbola i poruke. Atmosfera na slikama koje nastaju jedna za drugom nije više samo evokacija konkretnog pejzaža i akta, već je riječ o preobrazbi, o nekom dijalogu s dramom koja se zbiva oko nas, prisiljava nas na istraživanje prostora svijesti, vidova onog 'unutrašnjeg života'. Ljudske figure u širem prostoru iskazuju nerijetko tjeskobu i moć, na konceptualnoj razini progovaraju o svijetu koji ih okružuje i određene su onim što ostaje od Solina kao slikarova genius loci, još više konkretnog povijesnog lokaliteta koji je urušen i u moći nepouzdanih rekonstrukcija. Sinteza Podrugovih umjetničkih iskustava crpi svoja nadahnuća, podjednako iz prošlosti i sadašnjosti, uz neprestano ispitivanje slikarskih postupaka, uključivanje vizualnih metafora i gradnju višeslojnih sadržaja. On smješta svoje likove u bestežinska stanja gdje lebde ili otkriva krvavu dramu ideoloških sukoba, najčešće odbija ono što nema simbolične i metaforičke konotacije. Svako opažanje ovdje se pretvara u mišljenje, svako rasuđivanje je i intuicija, Podrug je ukopan u veliku kolonu hrvatskih likovnih samotnjaka koji za marginalnost svojega krika nije krivio nikoga do sebe. Kada su se povukle tamne uspomene djetinjstva, relativno brzo se otvara svjetlu i boji koji postaju glavni elementi osjećajnosti. Njegov je impresionizam uvijek analitičan i oprezan, a poetska narav utjecala je na to da se uvijek isti pejzaž mimetički obnovi i rekonstruira. Rezultat je a. Gotovo pastelni i blagi tonaliteti uspostavljaju psihološku razinu duboke kontemplativne vedrine, nježnosti i usklađenih senzorskih skala.

Podrugovo slikarstvo u današnjem vremenu apsolutnog pluralizma jezika, postupaka i medija, bez prepreka afirmira svoju neospornu legitimnost oslonjenu na poštivanju kontinuiteta vlastita izraza. Njegovi recentni radovi, ma koliko nastavljaju na ranija pikturalna iskustva, ostvaruju kompleksnije odnose u skladu s umjetnikovim sadašnjim spoznajama. Izbor motiva kreće se od pejzaža preko sakralne tematike do zaokupljenosti različitim socijalnim motivima, ali njih slikar ne doživljava kao slikarske žanrove, nego više kao činjenice svakodnevnog života. Sve je rezultat zapamćenja, pa je i deskriptivna istina gubila vrijednost prema onom asocijativnom. Ništa bitno u Podrugovu slikarstvu neće kazati podatak da je prolazio kroz različite slikarske etape, kao što nije težio izgradnji zasebnog i homogenog slikarskog jezika, nego mu je on služio da izrazi brojne dojmove, susrete, iskušenja… Kako od onih dramatskih „proljećarskih“ tema ili simboličnog odisejskog traganja za domovinom, tihih i poetičnih pohoda sv. Jerolima Solinu, časnih sestara i procesija koje sugeriraju duhovnu komunikaciju sa Svevišnjim, do geometrijskih sugestija Crnog i bijelog puta, Valerijina rublja ili autobiografskog Vagabunda. Niz minijatura, crteža, slika na staklu imaju neprijepornu magnetizirajuću privlačnost, upravo kao i serija monolitnih nadgrobnih stela u oniričkom prostoru s univerzalnim značenjem. Najnovije slike Josipa Podruga dobile su dostatnu mjeru zrelosti, slobode, ispunjene su iskrenom duhovnosti, domoljubljem, ostajući jednako tajanstvene, suzdržane i koloristički profinjene. Konačno, Podrug nikad nije pristao da naruši prvobitnu vokaciju, da pokoleba vjeru za promjenama, da pristane na kompromise. Po mjeri osobnog izbora pronalazio je u svijetu, koji mu nije uvijek bio sklon, ne samo zasebnu etiku življenja već i povode, načine i znakove iskazivanja svoje umjetničke svijesti kroz intimnu formu dijaloga s vremenom prošlim i sadašnjim.

Nives Matijević