Za pravdu sam spreman izgubiti glavu

Károly Hartmath: Tko ne cijeni starost, ne će imati lijepu starost

 

 

USKRS U NOVOME SADU

U situaciji izvanrednog stanja zbog virusa Corona svoj osobni stav oko toga iznijet ću u ovom otvorenom pismu, koja inače pišem povodom stanja u hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji i šaljem ih na adrese za koje mislim da bi to stanje mogle popraviti. Neobično je, ali ima veze. Prvo, na svoj 65-i rođendan, odmah ujutro, u svom uredu u poduzeću u kojem sam radio na stolu sam zatekao rješenje o odlasku u prijevremenu mirovinu. Bio je to rezultat dugogodišnjeg neuspjelog pritiska na mene raznim šikaniranjima da samovoljno napustim radno mjesto i jedva je dočakan taj dan, kada mi je po zakonu mogao biti dat otkaz, kao rođendanska čestitka! Drugo, bio je to rezultat i toga što smo prethodno moja mati i ja, u idealnoj polovici vlasništva cjelokupne imovine u Hrtkovcima, istu zamjenili za kuću u Osijeku, u koju se, pored moje majke, iz Novog Sada preselilo i moje dvoje djece,  a ja nikako nisam htio napustiti svoju Vojvodinu.

Danas sam u Novom Sadu u izvanrednoj situaciji u skupini osoba starostne dobi za čiji život se toliko brinu ti isti zbog kojih sam doživio ono prvo i ono drugo! I prvi put sam u potpuno ravnopravnom položaju, pa govorim u ime svih. Svi smo stavljeni u 24-satnu izolaciju i praktično nam je oduzeta sloboda kretanja. Prije svega onima koji žive u gradu u stanovima, što je slučaj u mom primjeru, jer nema više velikog dvorišta u Hrtkovcima. U zatvorima zatvorenici idu bar jednom na dan u šetnju, a mi možemo samo subotom od 4 do 7 sati ujutro ići u nabavku onoga što nam je potrebno za sljedećih sedam dana! Druga varijanta je da nikako ne idemo van te da nam netko to što nam treba donosi na vrata stana. Kućni ljubimci mogu dva puta na dan izići iz stana u šetnju, a mi nismo dostojni niti tih kerova.

 

Oduzimanje slobode kretanja je jedna od najtežih kazni za one koji su nešto skrivili, a mi smo krivi samo zato što smo još živi. Apsurdnost ovakvih mjera očituje se već u tomu što sedam dana sjedimo u stanu i onda upadamo u najveće gužve, gdje je velika opsnost da se zarazimo! Isto je i ako nikako ne idemo van, a netko nam na vrata donese virus! O tome koliko je štetno da se ne krećemo i da ne boravimo u prirodi, čime se samo slabi imunitet, te da ne možemo liječniku i praktično se ne možemo liječiti od „običnih“ bolesti, da ne govorim. Poseban aspekt je napad na mentalno zdravlje starih osoba! Tako su najsavjesniji građani ovog društva optuženi da nisu u stanju brinuti o sebi i drugima pa moraju u zatvor. Možda uskoro budu primjenjeni i kineski metodi  stavljanja rešetaka na vrata i prozore stana!

 

A za nas najsavjesnije građane dovoljno bi bilo upozorenje da ne napuštamo stan, osim u krajnjoj nuždi, da držimo propisani razmak od drugih i nosimo masku i rukavice. Ništa drugo, i to je najbolje što se da učiniti bez problema u situaciji virusne epidemije za koju ne postoji lijek. Nismo nikako zaslužili ovo poniženje i šikaniranje! U rubrici „Intervju“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 886. od 10. travnja 2020. godine na pitanje Marka Tucakova: „Inače skrajnute, starije osobe su, čini se, postale najveći neprijatelj cijeloga društva u vrijeme aktualne pandemije. Hoće li ih odredbe vlasti o zatvorenosti u kuću definitivno izolirati od svijeta? Čime stariji kršćani mogu doprinjeti zajednici i društvu i kako ih više cijeniti?“, predstojnik i jedini stanovnik franjevačkog samostana sv. Ivana Kapistranskog u Novom Sadu fra Károly Hartmath kaže: »To je nepravedni udarac na starije osobe pod krinkom brige o njima. Ne bih se lustručavao kazati da je to šikaniranje. Nije ni čudo, jer je obitelj izgubila svoje lice i morala je svoje mjesto ustupiti kapitalu. Svi trče za novcem i materijalnim dobrima. U ljudima je nemir. Potrošačko društvo izluđuje. Stvara u nama potrebu za onim bez čega bismo mogli bez problema živjeti. Hektički trčimo za materijalnim blagostanjem i isključujemo iz života sve što nije profitabilno, od čega nema zarade. Nažalost, stradaju i starije osobe, a i djeca, jer društvo za njih nema vremena i od njih nema profita, štoviše „besplatno“ se moramo brinuti o njima. Svi vidimo: koronavirus je najopasniji za one „koji imaju godine“, za organizam kojem je opao imunitet. Ova pandemija ponovno je pokazala kako ne cijenimo stare. Umjesto da dobiju dužnu pažnju i zahvalnost što su svojim radom, znanjem i poštenim životom ostvarili, i time i nama pripremili dosta kvalitetan život, oni su postali gubavci naših dana na koje se dere, koje se ponižava, kojima se pogoršava zdravstveno stanje prisilom na nepokretnost. Kao nečasni lopovi pod krinkom polumraka u ranu zoru moraju ići u kupovinu, skrivajući se od svijeta, izbjegavajući ljude, kao što je bilo naređeno gubavcima u Isusovo vrijeme. Da nije tužno, rekao bih: samo čekam kada će im narediti da nose i zvonce, da bi ih ljudi mogli zaobići u velikom krugu. Tako nešto je sramota za naše društvo. Tko ne cijeni starost, ne će imati lijepu starost. Za nas vjernike, koji imamo iskustvo snage molitve, stare osobe su između ostaloga i velevrijedna „molitvena pozadina“«.

 

Uz ove riječi dr. Hartmatha dodao bih da se upravo osobno osjećam poniženim iz dva razloga: prvo, što se smatra da poslije svega što sam proživio i preživio nisam u stanju čuvati sebe i druge i, drugo, što oni isti koji su mi do 65-e godine života željeli samo sve najgore, da ne kažem i smrt, sada brinu o mom zdravlju! I pri zdravoj pameti i ovako javno kažem: ako dođem do respiratora, nemojte trošiti vrijeme, novac i veliki trud liječnika za mene. Hvala vam na svemu do sada! Nemojte me vi priključiti na njega, neka bude kako Bog zapovijeda! Nadam se od srca.

Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

 

Od srca srcu

 

 

Kada se istanje sve te života niti,

od srca si želim da od srca mrem,

najljepšom smrću što može biti,

u trenu, bez boli i jauka, nijem.

Ja od srca jedino i mogu stradati,

jer sam ga na dlanu nosio svima,

mogli su ga vidjeti i mogli kidati,

nisam ga krio duboko u grudima.

 

Znam i da je čudno bilo srce moje,

često bez razloga tvrdo ko stijena,

previše meko kad dobar netko je,

ludo kada je u pitanju lijepa žena.

 

Ipak sam uvijek slušao srce svoje,

kada mi je reklo da sam u pravu,

išao sam i tamo gdje se svi boje,

za pravdu spreman izgubiti glavu.

 

Uvijek spreman mrijeti i za dom,

ostah živ jer nikog nisam upucao,

na sve neprijatelje u životu svom,

samo sam sa tastera računala pucao.

 

Sad hvala srcu za život dug i lijep,

iako možda i previše kalamburan,

i što nisam, kao mnogi, bio slijep,

pa živio kao čovjek, ne kao puran.

 

Branimir Miroslav Tomlekin