O, Bože dragi, Bože dragi, kakve su to bile svetkovine!
I zato svaki
Pa i najmanji tračak Nade
U svoju dušu odlažem
I u svoj svijet
Ostavljam
Za crne dane
Nedjeljno je jutro. Oduvijek obožavam ovaj dio dana. I svaki put, nanovo, oduševljava me to jutarnje nedjeljno ozračje. Taj mir kojega nitko i ništa ne remeti.
A onda, odjedanput, tišinu mi prekida jeka zvonjave crkvenog zvona koji, unatoč svemu, poziva vjernike na Misu. Jer, danas je Uskrs.
Zato i uživam u njegovom oglašavanju, osluškujem njegov daleki odjek i prizivam žagor ljudi koji su, ne tako davno, žurili ulicom, u strahu da ne zakasne na slavlje u Hram Božji.
I sve mi to skupa, taj zvuk crkvenog zvona i ta zvonjava, unosi sada neki mir u moju dušu. Snaži me. I vraća mi, unatoč svemu, i Vjeru i Nadu u naše postojanje.
Vraća mi i sjećanja na moje djetinjstvo. I na sva ona naša svetkovanja, naših kršćanskih blagdana. Na moje odlaske na Svetu misu i na moju ruku u majčinoj ruci.
I na onu uzvišenu atmosferu koja ju prati, atmosferu nabijenu nekom čudesnom magijom i nekom sinergijom ovozemaljskog i božanskog. Koja unosi u čovjeka i mir i blaženstvo.
Zato se često, a najčešće uz naše blagdane, kao i uz ovaj današnji, svjesno vraćam sjećanjima u te dane moga djetinjstva.
Sjećam se, tako, i blagovanja uz svaki Uskrs. I u našoj kući i u kući naših susjeda.
Zajedničko. Toplo. Ljudsko.
Pa ona predivna sjećanja na odlaske u našu Franjevačku crkvu Sv. Petra i Pavla! Doduše, nisam o njoj ništa znala niti mi je itko išta o njoj pričao. Tek sam kasnije saznala da je sagrađena daleke 1866. godine, jednim dijelom u duhu ranobarokne, a drugim dijelom u duhu neoromantičarske gradnje. Ali, ma kako da je građena i sagrađena, u meni je uvijek izazivala ogromno divljenje i neko neobjašnjivo strahopoštovanje.
Jer, čim uđeš, dočeka te, s tvoje desne strane, velika kamena isklesana posuda- škropionica, u kojoj se nalazila blagoslovljena voda kojom se vjernici križaju, pri ulasku i izlasku iz crkve, dok je s lijeve strane od ulaza, postavljena i krstionica. U pročelju, na samom kraju lađe (prostora za vjernike), grandiozan veliki oltar, ukrašen slikama i kipovima svetaca, i s raspelom u središnjem dijelu.
U lađi crkve postavljene klupe, a sa strane smještene, naravno na određenoj udaljenosti, prelijepe izrezbarene ispovjedaonice.
Uz sam zid, s lijeve strane, na samoj sredini crkvenog prostora- lađe, uzdizala se, polukružno postavljena i propovjedaonica, u koju se dolazilo kružnim stubama, a s koje su svećenici, svake nedjelje, držali propovijedi.
Dok su zidovi, sa svake strane, ukrašeni prekrasnim slikama svetaca te slikama Križnog puta i njegovih četrnaest postaja.
I sve je skupa odisalo nekom mistikom i nečim božanskim, pred čime se čovjek osjeća skrušen i ponizan. Malen i beznačajan.
Ali, u duši ispunjen… I blaženstvom i ljepotom.
A kada se, ispod samoga svoda, iznad ulaza u crkvu, još razlije i prekrasna glazba i odjeknu crkvene zborne pjesme, čovjek pomisli da je u raju.
Bože moj dragi, kako ih je lijepo bilo slušati!
Najprije orgulje, pa zbor, pa onda „Do nebesa nek' se ori“, onda „Zdravo djevo“, a onda i „Ave Maria“. Odjekuje tako, i unutar crkve i napolju, njihov božanski, kristalno čist i moćan glas. Čini nam se tada, kao da glasovi dolaze iz nekoga drugog svijeta.
Kao da pjeva cijeli zbor anđela.
Bilo je to, zaista, svaki put, nešto veliko i nešto za pamćenje.
Ali, nema više one predivne Franjevačke crkve Sv. Petra i Pavla. U svom rušilačkom bijesu i mržnji, i u svom bjesomučnom raketiranju, agresorski zlotvori pretvorili su je 9. svibnja 1992. u prah i pepeo. Na njenim ruševinama sagrađena je nova crkva.
Ali, neka mi dragi Bog oprosti, ova nova mi ne će nikada moći zamijeniti onu staru, Franjevačku crkvu.
Ona je imala božansku dušu!!! Takvu je pamtim, takvu ću je i pamtiti. Zauvijek.
Pamtim tako ja i našega fra Luku, tadašnjeg svećenika koji je svakim svojim propovijedima oduševljavao sve vjernike, a nakon kojih su, po povratka kući, moja mama i sestre, propovijed uvijek komentirale i prepričavale. No, fra Luka je bio i dobar pastir svoga puka. Jer je svakoga Božića i Uskrsa, donosio poklone i obilazio svoje vjernike. Posebice nas, od kada smo ostali bez naše mame.
Ipak moram priznati, kako su sva ta sjećanja, ostavila duboki trag u meni, trag koji traje i dandanas. Doduše, neki je lijep, neki tužan, a neki manje lijep i ružan.
No, najljepša sjećanja su mi, ipak bila vezana za Božić i za Uskrs.
Jer, Uskrsno doba najljepše je doba godine, kada se sva priroda budi, obnavlja. Kada i Uskrs u našu dušu udahnjuje dah i duh proljeća i navještava nam rađanje nečega novog i ljepšeg.
Zato Uskrs i jest blagdan duhovnog čišćenja, bujanja novog života i blagdan preporoda i obnavljanja.
Svega se, svega sjećam. Kao da je sve bilo jučer. Sjećam se i osjećam mirise propupalih voćaka, mirisa ljubičica… I mirisa proljeća u Mostaru.
Sjećam se i onoga vremena Korizme kada je u našoj kući vladala tišina, širila se pobožnost i kada smo, mi djeca, hodali na prstima, tiho se došaptavajući. Jer smo tada nastojali biti u svemu dobri, i u svemu biti uzorni.
Pa činiti dobro i drugima.
I nije nam bilo lako sve to izdržati. Niti nam je bilo lako držati se cijelo vrijeme maminih uputa i lekcija o pristojnom i lijepom ponašanju.
Zato smo s nestrpljenjem i čekali na dolazak Cvjetnice. Da se malo opustimo. Ispušemo. Jer smo znali da nas djecu, sve skupa, čeka berba cvijeća i utrka za svakim pupoljkom.
Istina, nisam baš tada znala puno o pravom značenju ni Cvjetnice, ni Velikog četvrtka, ni Velikog petka, osim da je Isus na taj dan preminuo , te da smo na Veliki petak svi postili i jeli bakalar kojega nam je poslao iz Dubrovnika naš kum Jure, a pripremio naš tata.
No, moram priznati, da mi je Cvjetnica, pored Uskrsa, zbog onoga što nas je čekalo, bila najdraži dio svih ovih blagdanskih dana.
Zato bismo se svi, po prethodnom dogovoru, skupili u rano jutro-jedan dan prije Cvjetnice-na napuštenoj livadi iznad naše kuće. Da bismo, onda, svi zajedno išli u branje svježega cvijeća za naše jutarnje umivanje.
I svatko je od nas, želio nabrati što više različitoga cvijeća. Ali najžešća potraga i potražnja, svakoga od nas, bila je za mirisnim ljubičicama.
Kakva je frka i utrka tada nastajala, mili moj Bože!? Guranje, cika, vika, dozivanje, utrkivanje…
Pa se, u toj gunguli i naguravanju, nije znalo ni što bereš ni kako slažeš. Zato je, nakon nasumičnoga branja, nastajala selekcija ubranog i izdvajanje cvijeća od trave i od korova.
Ipak, najdraže od svega, nama djevojčicama, bilo je pravljene vijenaca od tratinčica za glavu i za vijenac oko vrata.
I eto, tako, dan po dan, vrijeme nam je brzo prošlo. Stigla je i subota. A u subotu su uvijek bile na redu, posljednje pripreme za Uskrs.
Pripremalo se i jelo i piće. Kao i cijela kuća kojoj se tada dodavao i posljednji „ sjaj i ugođaj“.
Peglala se i svečana odjeća za sutrašnji dan, pa onda stavljala na vješalice. Da se, ne daj Bože, samo odložena, ne bi zgužvala.
A ja cijelu tu cjelcatu noć, od uzbuđenja, nisam mogla ni oka sklopiti. Ustajala bih se u rano jutro, te bi se onda, sva ustreptala od čekanja i iščekivanja, trkom uputila do tete Štefice, mamine velike prijateljice, po svoju „novu“ haljinu koju mi je ona sašila.
Haljina me je tada oduševila. A ja sam ju, sva trepereći od uzbuđenja i ushićenja, držala čvrsto u rukama, vrišteći od sreće i vrteći se u krug oko tete Štefice.
„Moja nova haljina, moja nova haljina!“, kliktalo je moje srce.
A haljina je bila sašivena od samo jednog-jedinog komadića novog platna i dvije okraćale haljine mojih starijih sestara.
Tako je to kod nas išlo. Najprije se napravilo nešto novo za najstariju sestru, a onda se redalo…sa starije na mlađu. Sve dok se ne dođe do mene.
Ali, na moju sreću, ja za to tada još nisam znala. Pa se, eto tako, tradicija i dalje nastavljala, sve dok nisam završila osmi razred osnovne škole, tj. išla na polaganje tadašnje male mature.
Ali, stalna smjena generacijske odjeće iliti prepravka starog u novo, bila je, istini za volju, još neko vrijeme na snazi.
Sredina je mjeseca lipnja i kraj školske godine. Polaže se mala matura. Učionica spremna, učenici u klupama, a profesori- ispitivači, poredani za katedrom. Ozbiljni, daleki. I sa strogim izrazom lica. Pomno pregledavaju dnevnike. A tek, s vremena na vrijeme, bace i pokoji pogled na nas.
Jadne, prestrašene i ukočene od straha.
U grupi je nas petoro. Svi smo iz istoga razreda. Na ispit izlazimo po abecednom redu. Jedno po jedno.
Meni su se od nervoze, dlanovi počeli odmah znojiti. Činilo mi se da sam sve ono što sam bila naučila, od straha već zaboravila.
Tko će izdržati ovo čekanje, Bože moj dragi?!
Jedan, dva, tri… Ostao je još samo jedan. Uskoro sam i ja na redu.
Prozivaju me. Jedva se dižem jer mi noge klecaju. I brada mi se trese. Sam Bog zna hoću li moći izustiti i jednu jedinu riječ.
Prilazim stolu pa iz kutije biram i izvlačim listić sa zadatcima
•Prvi – prepričavanje jednog dijela teksta,
•Drugi- opis jednog lika iz pročitane lektire(po izboru),
•Treće je pitanje iz gramatike-posvojne zamjenice.
Na prva dva zadatka odgovorila sam bez ikakvih problema, ali kada su došle na red zamjenice, meni kao da je nastupila amnezija. Kao da mi se sve iz pamćenja izbrisalo.
Najedanput nisam ništa znala.
Osjećam kako sva drhtim. Profesor me pogledava.
Ja nešto zamuckujem…
„Reci ti nama čije ti je to?“, pita me moj profesor, pokazujući prstom pojas na mojoj suknji.
A ja, sva zbunjena, ni ne sluteći zbog čega me to on pita, bubnem kao iz topa: „ Štefičin“.
Štefica je bila moja srednja sestra, u čijoj sam se garderobi, taj dan ja i pojavila.
I tako je, iako je sve na kraju dobro ispalo, ovaj moj odgovor postao među nama, a i među mojim profesorima, nešto kao priča iz školskih klupa. Priča koju dandanas i ja rado prepričavam.
I prošao je taj, za nas dugi, predugi tjedan do Uskrsa. Stigla je i Uskrsna nedjelja.
Kuća nam sva blista. Stol pripremljen, ukrašen i svečano postavljen.
Svi smo se okupili, lijepo obukli i svi sjeli na svoja mjesta. Najprije smo se pomolili, zahvalili Bogu na jelu, piću i svim Božjim darovima, popili bijelu kavu sa cikorijom, a onda za tren oka, prešli na spremanje i uređivanje… za Misno slavlje u našoj crkvi.
A ja, sva važna, u novoj, ispeglanoj i za mene najljepšoj haljini na svijetu, zajedno sa svim našim susjedima, u veseloj i raspjevanoj povorci, krećem slaviti Isusovo Uskrsnuće, s košaricama hrane koju smo nosili svi na blagoslov. Da bi po povratku, uz svečani doručak, a onda i ručak koji je naša mama pripremila dan prije, blagovali i slavili Uskrsnuće Isusa Krista.
Moram, ipak, nešto iskreno priznati! Mene su najviše privlačila predivna, u luku obojana šarena jaja, koja je moja mama uvijek radila s nama djecom, ali i „uskrsno janje“, kako smo zvali kolač koji je naša mama pekla u modli u obliku janjeta koji leži. Ne znam odakle to mojoj mami, ali pretpostavljam da ju je mama kupila u Dubrovniku, a onda donijela sa sobom, kada smo se doselili iz Dubrovnika u Mostar.
„Ma, nema toga što moja mama nije znala raditi i uraditi!“
A tek, kako je moja mama znala postaviti stol? Nije joj nitko u tome bio ravan.
Pa je, onako ukrašen proljetnim cvijećem-ljubičicama i đurđicama, u sredini sa svijećom i gnijezdom od mlade trave i pisanicama, te s „uskrsnim janjetom“ okolo kojega su bile rasute latice s procvalih voćaka, izgledao kao s kakve uskrsne razglednice.
Pravo malo umjetničko djelo.
Onda nam je došao i ponedjeljak, prvi dan nakon Uskrsa, kada smo svi, i susjedi i mi, zajedno slavili, išli na čestitanja, pa u goste rodbini ili prijateljima. Tada smo dijelili i primali sitne darove-najčešće pisanice, uskrsni kruh, neko pecivo ili kolače. Bilo je tada i veselja, i igre, i tucanja jaja…
Ali, prohujalo je i to vrijeme. Nestalo je i zajedničkog druženja, i zajedničkih odlazaka na Misu i zajedničkih dječjih igara.
Sve se izgubilo i sve nestalo… U vremenu. Zauvijek.
Jer, sve se promijenilo.
Sve se izokrenulo.
Na našu sreću, ostala su nam i sjećanja i uspomene. Uspomene i sjećanja na nevinost djetinjstva, na naše radosti, na naše stare prijatelje i naša stara prijateljstva.
–A sada? Gdje smo sada?
–A sada, gdje smo sada-pitaš, moja Monika!? Pa, sada smo u kućnom pritvoru.
Nema ni odlazaka u crkve. Nema ni druženja. Nema ni dječje cike ni vike. Sve utihnulo.
Zabranili i Mise. Zatvorili sve crkve. Zatvorili i nas u četiri zida.
Ali, ne znaju jadni da je CRKVA u svakome od nas. Da je Uskrs, Uskrsli Isus i naš Svevišnji u nama i s nama. Ma gdje mi bili.
A ja, ionako, volim biti sama s Bogom. Volim s Njim sama razgovarati.
Moliti mu se… Jadati…
Volim sjediti sama u tišini, zatvoriti oči.
Jer, tek tada moj razgovor može i poteći…
Tada Ga molim da nas čuva, da nas prosvijetli, da nam učvrsti Vjeru, da nam povrati Nadu i dadne nam snage da se odupremo ovome zlu koje se na nas sručilo, i koje nas vreba…
Istina, moj odnos s Bogom je poseban. I moja molitva koju Mu upućujem je posebna. Samo moja. I samo Njemu posvećena i samo Njemu upućena.
Ponekad sam i malo na Njega ljuta što je sve ovo dozvolio. I to Mu odmah i kažem. Jer sam sigurna kako će me On i razumjeti i kako će mi oprostiti.
Ponekad mi, dok s Njim razgovaram, poteku i suze… Skupi mi se neka tuga. Zbog svega što nam se sada događa. I zbog svih onih silnih propuštenih godina u kojima su vladale zabrane, a crkve se zaobilazile u širokom luku. Kao što je to i danas.
Ali, ja sam sigurna i čvrsto vjerujem, da će nam dragi Bog i Uskrsli Isus pomoći, i da će nas sačuvati od svakoga zla koji nam prijeti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više