Vratnice Andrije Buvine svojevrsna su ikona koju na prvi pogled dobro poznajemo. Iako obnovom 1908. godine bitno izmijenjene u skladu s pogledima vremena, izvedena je virtualna rekonstrukcija njihovog izgubljenog izgleda temeljem podataka iščitanih iz njihove strukture i na njihovim dijelovima koji su danas dio fundusa Muzeja grada Splita. Multimedijalnom izložbom Muzej grada Splita predstavlja rezultate niza istraživačkih slojeva i provedenih restauratorskih radova, složenih dokumentacijskih postupaka sabranih u obliku 3D projekcije, prikaze i arhivske fotografije vratnica, kao i povijesne alatke za obradu drva.
U Europskoj godini kulturne baštine, Hrvatski restauratorski zavod i Institut za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković organizirali su međunarodni znanstveno-stručni skup i izložbu „Drvene romaničke vratnice splitske katedrale – istraživanje, restauriranje, zaštita”. Skup i izložba zaključak su četverogodišnjeg programa Hrvatskog restauratorskog zavoda u koji su bila uključena multidisciplinarna istraživanja, konzerviranje, restauriranje i zaštita jednoga od iznimnih umjetničkih djela splitske, ali i europske srednjovjekovne baštine – drvenih vratnica splitske katedrale koje je izradio majstor Andrija Buvina 1214. godine.
Istraživanje je dovelo do niza novih spoznaja o vratnicama pri čemu je intrigantan podatak da se Andrija Buvina u spisima spominje kao slikar, no nikada nismo vidjeli kolorizam njegovih vratnica jer je 1908. uklonjen. No zahvaljujući suvremenim, gotovo forenzičkim tehnikama, restauratorica Žana Matulić Bilač je uspjela s raznih dijelova vrata izdvojiti sitne čestice pigmenata i virtualno rekonstruirati polikromiju uz pomoć slikara Mladena Čulića, odnosno razotkriti kako su vrata izgledala kada su postavljana prije 800 godina.
„Uz pomoć posebnih svjetala i povećala sam na tri reljefa uspjela detektirati dovoljno tih ostataka boje iz 13. stoljeća da bih mogla zaključiti kako su izvorno izgledali. Detektirani pigmenti su poslani na posebne rendgenske i kemijske analize u laboratorije Restauratorskog zavoda u Zagrebu i Tehnološkog fakulteta u Münchenu koje su potvrdile da je doista riječ o pigmentima koje je koristio Andrija Buvina. Na nekoliko mjesta je u literaturi bilo zapisano da su bile zlatne, a mi sada znamo da su bile obojane u zlatnu i cinober crvenu boju uz koje su za neke detalje korištene i indigo plava, azurit plava, zelena, smeđi i crveni oker, ugljeno crna, siva… Buvina je koristio zlatne listiće visoke čistoće. U to su se vrijeme neke boje uvozila iz Azije, neke iz Italije, a znamo da se plavi azurit nabavljao iz bosanskih rudnika bakra. Zelena boja je vrlo rijetka u dalmatinskom slikarstvu toga vremena. Kada smo saznali kojim je sve bojama oslikao svoje reljefne prikaze, napravili smo virtualnu sliku koja nam pokazuje kako su vratnice originalno izgledale“, kaže Žana Matulić Bilač.
Vratnice splitske katedrale romaničkog majstora Andrije Buvine svečano su postavljene 23. travnja 1214. godine. Visoke su 5,24 metra, a široke 3,51 metar. Nastale su po narudžbi nadbiskupa Bernarda koji je htio staviti naglasak na Kristovu ljudsku prirodu Krista i time se suprotstaviti hereticima koji su je negirali te približiti njihov sadržaj širokom krugu ljudi. Tako su i nepismeni slojevi mogli naučiti vjerske istine o Isusu Kristu. Dvokrilne vratnice izrađene su od orahovine na podlozi od hrastovih dasaka. Imaju 28 četvrtastih udubenih polja (kaseta) simetrično raspoređenih u parovima po sedam na svakom krilu. Na sjecištima zajedničkog im okvira, optočenog reljefnom viticom lozice, izvedene su plastične kuglice. U srcolikim svinućima lozice nižu se grozdovi s malim likovima berača plodova ili životinja koje trgaju, odnosno ptica koje zoblju grožđe. U drugoj varijanti iz kružnog prepleta grančica izviru polulikovi stvarnog ili maštovitog obličja koji drže pupove i lišće. Svaka je kaseta još omeđena skošenim daščicama optočenim motivom akantusove povijuše antičkog nadahnuća, a ritmički je izmjenjuje geometrizirani pleter nalik predromaničkim klesarijama. Gustoća pravilnog ukrasa i njegova duborezna razvedenost ostvaruju, igru svjetla i sjena, što je nekoć pojačavala bikromija dekora dok su kasete bile pozlaćene. Na lijevome krilu vratnica odozgo prema dolje složeni su prizori iz Kristova djetinjstva i djelovanja – od Navještenja do uskrsnuća Lazara, a na desnome su prizori muke i smrti do Uzašašća. Tako je u četverostrukom nizu, preglednom poput slikovnice za srednjovjekovne vjernike, ostvaren ključni program kršćanske ikonografije. Poredak prizora objašnjava simboliku novozavjetnog ciklusa u cjelini kakva nije dana ni na jednome srodnom ostvarenju evropske stare umjetnosti. Vjerojatno je nadbiskup Bernard iz Perugie, koji je tada stolovao u Splitu, programirao sadržaj i izgled spomenika.
Na vratnicama je moguće utvrditi nekoliko izvora majstorova nadahnuća: antiknu dekorativnu plastiku Dioklecijanove palače, poglavito okvire ulaza u Jupitrov hram-srednjovjekovnu krstionicu, i sam mauzolej, te poznavanje reljefa s rimskih sarkofaga u Dalmaciji. Otud potječe mjestimično odijevanje likova u legionarske oklope koji se izmjenjuju sa suvremenim srednjovjekovnim nošnjama. Slično je Buvina obogatio svoj arhaizirajući izraz predromaničkim motivom pletera. Time je dokazao živo poniranje u nasljeđe sredine, a ujedno i samostalno proširivanje iskustava romaničke umjetnosti na našem primorju. Podrobniji uvid u Buvinino umijeće pružaju cjelovite kompozicije figuralnih prikaza. Na njima se očituje dvojnost ikonografskih predložaka bizantske umjetnosti s primjerenom statičnošću u prikazivanju, te zapadnjačke narativnosti i razvijenije slikovitosti, što ukazuje da je Buvina sudjelovao u preobrazbi romanike na Jadranu koja se u XIII st. sve smjelije odricala bizantskih predaja. Njegov se rad u znanosti tumači pojmom pokrajinskog oblikovanja i činjenicom da je Buvina kao slikar na specifičan način shvaćao plastiku. Stoga su svi reljefi uz pojednostavnjenje sitnoplastičkih formi rezani u duhu dvodimenzionalnog uplošćivanja, a uz linearnu stilizaciju koja je oznaka ranoromaničkog kiparstva.
Poštivao je zakon kadra pri gustom popunjavanju zadane površine, primjenjujući k tome tzv. hijeratsku perspektivu više negoli je pazio da likovi budu u stvarnim međusobnim razmjerima. Pozadine su plošne i uglavnom prazne, dok likovi izbijaju u prvi plan zaobljenom modelacijom. Mjestimično nužna arhitektura – dana u vidu pokućstva – naivno upućuje na zatvorenost prostora, a krajolici su svedeni na puke oznake kako se to i običavalo u ondašnjem prikazivanju okolice događaja iz vjerske povijesti. Buvina je, kao slikar po odgoju, neke prizore lišio ikonografski prilično važnih pojedinosti. Ne može se sa sigurnošću reći koliko je u tome bila odlučna riječ crkvenih glavara kojima se pripisuje zamisao cjeline, a koliko razina majstorova razumijevanja propisanih sadržaja. Čini se da on pri izvedbi nije imao predložaka, nego se osobnim iskustvom, što uključuje samosvojan odnos prema stvaralačkom poslu, upustio u izvršenje zadatka.
Njegovo je djelo vrhunski domet našega srednjovjekovnog kiparstva iz početka XIII st. Uz osobni rezbarski rukopis Buvina je stvorio oblikovno uravnoteženu i plastički skladnu te vizualno nadasve efektnu cjelinu, zbog čega se vratnice splitske katedrale opravdano drže remek-djelom evropske romanike. Za nas su one dragocjene utoliko više što se na svijetu sačuvao posve malen broj sličnih spomenika. Drvena građa suodredila je uz ostalo likovni, pa u užem smislu riječi i stilski oblik vratnica kako u cjelini tako i u pojedinostima, ali su one prvenstveno ogledalo sposobnosti majstora. O njegovoj likovnoj moći svjedoči i činjenica da je utjecao na izraz suvremenih umjetnika u zavičaju. Na kamenoj plastici zvonika splitske katedrale, kao i na rezbarijama drvene ograde oltara iste crkve (poslije ugrađenih u korska sjedala), prepoznaje se njegov utjecaj. Po svemu tome Buvina se opravdano ubraja među vodeće umjetnike u srednjovjekovnoj Dalmaciji.
Ova izložba ne priča samo o Buvininu velebnom djelu, nego i o kompleksnim restauratorskim radovima koje je proveo restaurator Švimberský 1908. godine pod paskom konzervatora Centralne komisije u Beču i don Frane Bulića, njihova povjerenika u Splitu. Danas, nakon „restauracije restauracije“ koje se prihvatila Žana Matulić Bilač, možemo razumjeti po čemu je taj zahvat bio istinski međaš suvremene restauratorske prakse, ali i u kolikoj mjeri nam je ograničio mogućnost doživljaja originalne polikromije koja je cjelini vratnica i svakom figuralnom polju davala karakter monumentalnog reljefnog tepiha, te koliko nam je umanjio osjećaj izvornog plasticiteta Buvinina kiparskog duktusa. Današnje restauratorske metode omogućavaju da dođemo do vjerodostojnih virtualnih rekonstrukcija i da shvatimo stvarne zanatske i umjetničke domete Andrije Buvine. Cijeli kaleidoskop novih spoznaja koje se podastiru ovom izložbom potvrđuju davno izrečenu tvrdnju Maxa Dvořáka da su Buvinine vratnice u europskoj romaničkoj umjetnosti unikum i jedan od najvažnijih dokumenata za povijest srednjovjekovne plastike uopće.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više