Moja unuka dva

Tutnji tresak, prašina se diže

 

 

Bit ću skroman, hvalit se ne ću,

ni pisati roman, samo ću reći

na radost veću, što istini milo,

komu krivo, komu pravo bilo,

ne kažem ja, cijelo selo već zna,

ni pameti ni ljepote na svijetu,

kao što su moja unuka dva

Oko podne meni se drijema,

san me zove na trosjed meki,

ispred kuće glasovi neki,

buka silna huči kao more,

tutnji tresak, prašina se diže,

vrata sobe naglo se otvore,

možda bura u posjet stiže?

 

Stvore se tu moja unuka dva,

k meni jure, trese se soba sva,   

svaki knjigu jednu u ruci drži,

dide naš, priču ovu ti ne znaš!

guraju se, ne ti, ja sam brži,

tko će prije do svog dida Mije,

od smijeha sve grmi i sijeva,

uz mene se napokon skrase

jedan s desna, drugi s lijeva

 

Čitam im bajke i čarobne priče,

o lukavoj liji i dvije male patke, 

pozorno slušaju, u sobi je muk,

ne miču, samo okice trepću,

ni muhe ne čuje se zvuk,

zlobna lija stara, svoju vreću,

kakva klopka! – već otvara

 

U tom trenu svi se naglo prenu,

iz kuhinje gromki bakin glas:

unuci dragi, slatkice moje male,

dođite amo, sigurno ste gladni?

savijaču sa sirom ispekla sam

za vas, neka vam bude u slast!

 

Gladni smo bako, uglas kažu,

cijeli dan ništa jeli nismo,

(vidi! – tako mali a već lažu),

baku svoju grle, s kauča skoče,

usta im puna od pite slatkoće,

sretna baka milo ih gleda, 

možda se još negdje nađe

i koja kuglica sladoleda.

 

Mijo Arapović