Umorne noge Krećem se putanjom znanom A ne znam kamo ću stići. Hoću li dan za danom Samo ići, ići A nikada ne ću stići Željenom cilju? U mašte izobilju Uskrsnu i misli mnoge Na početak hoda Pa opet na put krećem A srce kucaje usporava I bole umorne noge. Od sumnji zaboli glava Pa više ne znam kamo Ni da li mogu stići Tamo daleko. Tamo… Krećem se tiho, polako Slijedeći putanju znanu. I čini se da nije lako Sve nevolje zaobići Pa zato treba i dalje Ići, samo ići Za svjetlom što Bog nam šalje, Pa na cilj moramo stići! Malkica Dugeč, 30. 7. 2017.