Krleža o V. Lisinskom: »Otac mu je bio Slovenac, Andrija Fuchs, a majka Hrvatica«!
LAGINJA MATKO
Ů (Rojnić)
Ime iz davne naše političke historije, iz Zemaljskog sabora istarskog u Poreču devedesetih godina, sasvim staromodno naftalinizirano ime, o kome govoriti danas u enciklopediji, znači bez poznavanja pozadine, govoriti potpuno apstraktno. O toj pozadini političkoj kod nas u našim edicijama se uopće ne govori.
Istina je da je Laginja još u mladosti prihvatio političke ideje i program Ante Starčevića, što je onda za »siroticu Istru« predstavljalo političke iluzije Ujedinjenja sa Trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem i Laginja je u politički život Istre ušao, ogromnom talijanskom (austrotalijanskom) otporu uprkos sa programatskim nacionalnim stavom ujedinjenja Istre sa Hrvatskom, a na tome programu on je 1883 izabran u pokrajinski sabor Istre gdje je (u Poreču) održao svoj prvi govor na hrvatskom jeziku. To je u ono vrijeme značilo neku vrstu revolucionarnog bunta, a danas, iz naše perspektive, trebalo bi o tome govoriti instruktivno, jer se u ovoj zemlji sve zaboravlja, a bez onog dugotrajnog i mučnog procesa istarske emancipacije i borbe za oslobođenje Istre, sve ono što se odigravalo u Istri za vrijeme ovoga rata, ne bi imalo rezona. Trebalo bi, dakle, organski logično povezati te procese da se vidi da u Istri već gotovo osamdeset do sto godina traje ta borba za ujedinjenje s Hrvatskom u neprekinutom kontinuitetu. Tu borbu nastavili su istarski zastupnici u ime svog nacionalnog opredjeljenja u svakom slučaju hrvatskog i u Beču, ta borba predstavlja u predvečerje 1. svjetskog rata iz godine u godinu sve otvoreniji porast, tako da su u okviru svjetskoga rata njihove parole u Beču za »samoopredjeljenje Južnih Slavena u okviru Austrougarske monarhije« predstavljale zapravo podlogu za Wilsonovu koncepciju (antiaustrijsku).
Matko Laginja
LIRIKA HRVATSKA
(Frangeš)
II/
Sve ove teze o kajkavskom jeziku mogu se primijeniti isključivo na Stanka Vraza kao Slovenca, na ostale kajkavce nikako. Primjer Šenoa, Matoš kasnije. Ne mislim da se mijenja, jer hvala bogu svevišnjem i ovaj je posao završen više–manje tako kako smo mogli da ga svršimo, i sve je već rečeno u okviru naših napomena, ali pitanje pjesničkog izraza, pitanje je dara, a nije ambijenta. Ništa nije spriječilo ni jednoga došljaka iz štokavskih krajeva da se ne bi pjesnički objavio. Što se tiče izražajnih mogućnosti, Dubrovnik, na primjer, osim Meda Pucića, koga smo ovdje zaboravili, nije dao ni jedno vrednije ime u onom periodu, a faktura bila im je na dispoziciju svima.
LIRIKA SLOVENSKA
Ů (Slodnjak)
Šta radi Slodnjak? On od jednog lirskog Almanaha, od jednog pjesničkog almanaha kao što je bio »Pisanice« stvara adjektive, na primjer: »pisaničkih baroknih predromantičkih pokušaja«, i bez obzira na to što »pisanice« znače uskršnja farbana jajca, time se nije reklo mnogo, i sve to spada više Pavlihu i tamo bi trebalo ilustrirati, i kad bi netko imao duha da posveti analizi naših tekstova nešto malo više pozornosti nego što se to čini, mogao bi da izvrgne grdnoj blamaži naše leksikografsko dostojanstvo.
Čitajući Slodnjaka čovjek uza svu svoju najbolju volju prosto ne razabira upravo ne zna da li je Slodnjakova nezgrapnost u izrazu rezultat Slodnjakove nevještine pojačane suradnjom našeg slabog prevodioca ili obratno, da li su ovi Slodnjakovi tekstovi ipak u prijevodu manje glupi nego u originalu.
Bombast je roba koja se može kupiti u svakom provincijalnom bazaru, ali kada recenzenti za panoramski prikaz jedne lirike lijepe te drangulije na svoje tekstove (koji bi trebali da budu egzaktni) kao seljakinje kad se dopisuju sa svojim regrutima papirnate golubove onda stvar postaje u svakome slučaju otužna. Reci ma što: »Ličnost koja je stremila apolonskoj ljepoti i skladnosti«, a zatim »najčišći impresionista, u suštini pun groze nad životom«, kao na primjer Župančič, čija poezija predstavlja »svijetli lirski svijet vitalnog i optimističkog intelektualca« itd. Prestilizirali mi ovako ili onako, svejedno, ovaj pjesnik za koga hoćemo da kažemo da propovijeda životnu radost, u suštini je — pun groze nad životom, a stremi apolonskoj ljepoti, i sad nam je jasno šta smo htjeli reći.
LISINSKI, VATROSLAV
(Andreis)
I/2.
»Otac mu je bio Slovenac, Andrija Fuchs, a majka Hrvatica«.
Kad mu je otac već Slovenac, sa tipičnim slovenskim imenom Fuchs (dobar humor, op., T.T.)
LLOYD, GEORGE DAVID
Jedan od postojanih i tvrdoglavih protivnika južnoslovjenskog ujedinjenja. Nije vladao materijom. Nije imao pojma o problematici Jadranskoga mora. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu on misli da je Šlezija jedna pokrajina u Maloj Aziji. Bilo bi dobro da ostane, ali ovaj prikaz ne vrijedi ni pišiva boba.
LÖHR, ALEXANDER
Vidi napomenu o njemačkim generalima.
Motivacija smrtne osude koja je izvršena, dala je poraznu sliku njegovog aktiviteta na našem terenu. Trebalo bi, u najmanju ruku, numerički utvrditi za koliko je desetaka hiljada glava odgovarao lično. (Gospon Krleža, je li Tito odgovarao "lično" za koju glavu?, op., T.T.)
LOISEAU, CHARLES
Poznato lice iz naše političke (nazovimo je tako) publicistike. Na marginama, doduše, ali ipak. Dolazi iz kruga Strossmayerovog, a bio je zet knezova Užičkih, Luje i Ive. (Vojnovića)Nije se bavio »publicističkim radom posvećenim najvećim delom južnoslovenskim problemima«, jer je bio agenat Quai d’ Orsaya, što se tu i tvrdi indirektno (I/5–6) »francuska vlada povjerila mu je nekoliko misija u Austriji«.
Bio je reakcionaran, stopercentni katolički combattent, (bojovnik, op., T.T.).
LOVRIĆ, BOŽO
Sasvim smo ga slistili na najništavniju ništicu od ništavnog ništavila, što nije tačno, a opet, u načelu, ne grdimo nikoga, pak tako predlažem da pomilujemo našega Božu Lovrića, to više, što je godinama škrabao pamflete o piscu ovih redaka! Ovo je jedan od mojih najgenioznijih pardona. (odvratno, op., T.T.)
LUKAREVIĆ, JAKOV
I/5–6.
»Historija pisana bez dovoljne kritičnosti«. Pitamo se koja je historija Dubrovnika do danas pisana sa »dovoljnom kritičnošću«? Zar one, autora ovoga prikaza, Vinka Foretića? A kada se već to konstatuje kao nedostatak djela, koje prikazujemo, trebalo bi i motivirati.
(Foretić je bio bolesno pedantan čovjek,i njega kritizirati ej znak Krležine poremećene megalomanije, zlobe ili obojega, op., T.T)
LUNAČEK, VLADIMIR
? Kad je Dežman poslije njegove smrti htio, da izda jednu jedinu knjigu njegovih sabranih članaka, gospoda u Obzoru, po vlastitom kriteriju, nisu uspjela da saberu ništa, što bi se moglo preštampati kao trajnija vrijednost. Ex nihilo nihil.(vidi moj komentar pod Lukarević Jakov)
MADŽARSKA KNJIŽEVNOST KOD JUŽNIH SLAVENA
Što se tiče recenzija, a naročito prevođenja samostalnih djela, iz ovog popisa slijedi samo to da gotovo ni jedno veliko književno ime madžarsko za posljednjih sto godina nije naišlo na naročito razumijevanje kod Južnih Slovena.
Od 853 madžarska književna djela, ima ih maksimalno 20 koja su zavrijedila da budu prevedena. Žalosno!
MADŽARSKO–HRVATSKI KULTURNI ODNOSI
Šta su nam ostavili Madžari poslije 1918, nakon osamstotina godina? Poštanske kutije sa dva madžarska anđela, i nekoliko stotina razbitih vagona sa MAV. To je kulturna bilanca od osamstotina godina. Pa ipak bi o tome već trebalo govoriti kritički. Ova »državna zajednica« nije bila nikakva zajednica, nego stanje fakata, koje Hrvati smatraju negacijom svoje vlastite volje, može se reći već od XI. st. pa sve do Mohača! Ne treba to specijalno dokazivati. Osim toga ne može se krug hrvatsko–madžarske kulturne povezanosti reducirati isključivo samo na onaj uski geografski pojam, koji predstavlja Hrvatska sa Slavonijom ili bez Slavonije. Što je sa Bosnom, što je sa imenima hrvatskih feudalaca od Kotromanića, Paližne i mnogih drugih sve do Dobora? Šta je sa manihejskom Bosnom?
I/5–6.
»U odbrani vlastitih interesa« i t.d. A što znače trajno anarhoidna stanja uz neprestani zveket oružja od nestanka Arpadovića pa preko Anžuvinaca i Luxenburga do Mohača, za vrijeme turskih ratova, sve do Zrinskih? Može li se dati bilo kakav panneau pa bio on i dekorativne naravi, bez Dunava, bez ostalih narodnosti na Dunavu kojima smo okruženi, a naročito bez Beča i bez Habsburga? Upravo ova vjekovna igra oko Habsburške dinastije dokazuje nam kako hrvatsko–madžarski interesi nikada nisu bili paralelni. A ako je već riječ o kulturnoj izmjeni, jedino što bi se moglo da istakne kao magistrala ovih kulturnih izmjena, jeste mediteranski uticaj (talijanski) preko hrvatskoga medija na istočnoj obali Jadrana, od Anžuvinaca do Korvina i sve do Turaka. To bi bilo jedino interesantno, ali tu je hrvatski uticaj, nesumnjivo, preponderantniji.
VIII/5–6.
Da hrvatske historičare nisu zanimali problemi madžarske historije to je tačno. Ne razumijem samo, zašto je ovdje interpolirano »čak ni one koji su dobro znali madžarski«. A koji su to? Koliko je meni poznato osim Nikole Tomašića nijedan od tih ljudi nije znao madžarski. Šišić je samo natucao madžarski.
VIII/13.
O uskoj povezanosti Šuflajevoj s madžarskim historičarima bolje je ne govoriti. Bio je Šuflaj povezan usko s raznim madžarskim elementima, a sa policijom i sa agentprovokatorima ponajviše.
[…]
XIV/20–25.
Sva imena važna u Korvini uglavnom su Dalmatinci. Prema tome o obostranim uticajima nema govora, što Šeper ističe sam, da madžarskog uticaja u Dalmaciji nije bilo, ali za dalmatinski uticaj na Madžare ne bi se moglo reći da ga nije bilo. Dalmacija igra preponderantno važnu ulogu od Riječke rezolucije pa sve do Friedjungova procesa. (!!!, op., T.T.)
MAKEDONIJA
X/18–20
Uticaj austromarksizma na balkansku socijalističku demokraciju bio je od presudne važnosti tako, da se mnogobrojne »idejne slabosti« ili »pogrešna stanovišta« vuku još od Basela pa preko lenjinskog perioda sve do sloma Jugoslavije, a u slučaju makedonskog pitanja i u okviru KPJ i KPB sve do Jajca. (zasjedanje komunističkoga parlamenta 29-XI 1943., op., T.T.)
MAKEDONIJA (KNJIŽEVNOST)
Harelampije Polenaković
Sve kada o ovoj problematici o prvim danima južnoslovjenske pismenosti u Makedoniji i na Jadranu, o našoj ćirilovsko–glagoljaškoj bijedi i ne bi postojali t.zv. klasični modeli i već davno poznate formule od Jagića do danas, čovjek, premda sklon rezignaciji, ne bi se smio pomiriti sa takvim slabim sastavcima kao što je ovaj o makedonskoj književnosti i u onom slučaju kad bi ta tema trebala da bude obrađena isključivo samo kao panorama.
MAKSIMOVIĆ, BOŽIDAR
Boža Kundak. Evo ga na što je sveden. Mjesto profila o ovakvoj krupnoj političkoj ličnosti, koja je godinama igrala fatalnu, više od toga katastrofalnu ulogu, gotovo ništa. (u vrijeme najžešćega nasrtaja režima na HSS i hrvatski narod bio je ministar unutarnjih poslova ZBOG BRUTALNOSTI ZVAN KUNDAK, op., T.T.)
MAKSIMOVIĆ, DESANKA
Na napomenu da se bibliografija znatno skrati, M.U. predlaže da ostane u cijelosti. 44 reda bibliografije, mislim da je mnogo. Nije sve zlato čime su ove knjige pisane.
MARAKOVIĆ, LJUBOMIR
Ujeviću poruka: Sine ira! Ne vidim razloga da mu se odaje naročita počast, u obliku naročitih priznanja, da mu nema premca kod nas između dva rata i t.d. Ne znam što znači ovo »kod nas između dva rata«.
I/8–9
»On je iako ideološki katolički konzervativac, nastojao da u svojim ocjenama promatra književno djelo sa razumijevanjem bez obzira na ideološku orijentaciju prikazanih autora«.
»Iako« je to bio, naime »katolički konzervativac« (što ne znam što bi trebalo da znači), on je nastojao i t.d., bez obzira na ideološku orijentaciju, što nije nastojao, jer neka se pregleda njegov posao u »Straži« (i ne samo njegov, nego čitave bulumente pod njegovim vodstvom), dalo bi se dokazati protivno. A da mu »nema premca« itd. isto tako nije tačno. Ne zaboravite, dragi i poštovani Ujeviću, da ste Vi lično preko Julija Benešića 1941 poslali meni tekst tog istog »književnog kritičara« o piscu ovih redaka iz Vaših »Brazda«, tekst, koji niste htjeli da uvrstite, jer je bio izrazito denuncijantski! Prema tome, budimo ljudi! Ja sam zato da bude registriran, kao što jeste, ali bez naročitog iskazivanja superlativnih počasti, kao »nema mu premca« i t.d.
(bio je 1941 urednik za film,poredbenu književnost i teoriju književnosti Hrvatske enciklopedije.1945. suspendiran,1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom građanskih prava. Nakon isusovačke gimnazije u Travniku studira filologiju(slavistiku i germanistiku) u Beču,gdje i doktorira. Krleža,iako veliki književnik i još značajniji intelekt je formalno školski imao značajno nižu spremu op., T.T.)
MARJANOVIĆ, MILAN
Autor nepoznat. 175 redaka. Suviše.
I/2–6.
Kad je netko rođen u Kastvu, a »po djedu podrijetlom iz Segeta kod Trogira«, onda postaje »tipičan predstavnik nemirnoga, pronicljivog i svestranog Mediteranca« i t.d. Zašto? Jer je po djedu podrijetlom iz Segeta, a ne zato, jer je rođen u Kastvu. A kako Milan Marjanović, kao svi živi ljudi, ima dva djeda, pitanje je odakle je podrijetlom po svom drugom djedu, ako mu je taj na pr. bio Kranjac, i prema tome čovjek nije Mediteranac, nego je alpinsko–gotski tip i t.d.?
I/9.
»U isti mah sluša predavanje Tomaša Masaryka«. Zašto je to tako historijski važno i kakva su to predavanja bila koja je »u isti mah slušao?«(zato jer su i Marjanović i Masaryk utjecajni masoni,op.,T.T)
I/10–25, II/1–19. Radio po redakcijama itd. »Svijetlo« karlovačko i t.d. i sve ono o Jozui Franku, to su zaista neznatne efemeride, i savršeno je nevažno da se to ovdje ističe, kao biva, bio je stipendista Jozuin. Radilo se o dvije bijele kave, mizerija. Jedino konkretno bilo bi (I/18–20), da se kaže šta je radio god. 1903, jer je tada zaista nešto radio, u obaranju khuenovštine.
I/20.
»Centar za informacije« — u Beču — o prilikama u Hrvatskoj??
Kakav Centar, kakvih informacija?
I/24–25.
»Uvjerava W. Steada i S. Watsona u opravdanost jugoslavenskih teza u odnosu na Jadran«.
Obojica su te teze sistematski i metodički razradili već davno prije M.M., tako da je bilo potpuno suvišno da ih on »uvjerava u opravdanost jugoslavenskih teza«.
III/2.
SAD ,»gdje razvija veliku političku aktivnost«? Kakvu?
II/17.
»Književne novosti« štampale su se u Zagrebu, štampao ih je M.M. u Demetrovićevoj tiskari, izlazile su svega šest mjeseci, a knjižara Trbojević ih je samo signirala. Plaćao ih je Dispozicioni fond kraljevske radikalske vlade iz Beograda. Trbojević je bio kamuflaža.
III/19.
»Tražeći vječno nove puteve« i t.d. Savršeno netačno, nikada nije tražio nikakav novi put, jer je pisao uvijek jedno te isto, kao Švaba tralala. Pisao je postojano loše, magleno, drugorazredno, brbljavo i pumpao sve fondove gdje je mogao.
IV/15.
»U Savremenoj Hrvatskoj dao je vrlo mnogo tačnih opažanja i t.d.«
Mnogo više netačnih!
IV/18–19.
»Međutim, u hrvatsku kulturnu baštinu, M. je ušao u prvom redu kao književni kritičar«.
»…kritičku funkciju bez izgrađenih estetskih pogleda, ali sa sustavnom težnjom da se bori za angažiranje« i t.d. Ako je neka težnja »sustavna«, onda je izgrađena. A što je radio? Tražio da se književnost angažira u konkretnoj nacionalističkoj propagandi. »Buđenje narodnih energija«, prevedi to na konkretan jezik, značilo je tačno ono šta je M.M. radio, a što nije imalo nikakve veze sa književnošću, nego sa etatističkom propagandom raznih fondova, čas Pašićevog a čas Meštrovićevog i t.d. Kakav je to književni kritičar koji ulazi u hrvatsku kulturnu baštinu koji je (V/3–4) dao »vrlo malo tačnih sudova« o književnim djelima?
V/4–5.
»djelujući dakle više naprednošću svojih ideja, nego umjetničkom analizom«.
Njegove ideje uopće nisu bile »napredne«, prije svega, a kada se u vezi s njime govori o Taineu ili Brandesu i t.d. ili Masaryku, sve to nema nikakve veze sa M.M.
V/15–16.
»Duel s Matošem«. Trebalo bi reći o čemu se radi. (!!!!!!, op., T.T.)
Prema tome nije bio ni to što se tvrdi da je bio, naime »napredan građanski liberal«. Šta je na kraju bio?(mason koji je Krleži dao prvi angažman,op., T.T.)
Konkretno 175 redaka da se skrati na 70 maksimum, da se njegova publicistička i novinarska karijera svede na kronološka fakta, a bibliografija skrati isto tako sa 45 redaka na najviše deset. Neka se tu pobroje njegove najvažnije stvari.
MARKOVIĆ, SVETOZAR
Ů Ne znam kakve atribute da mu priznamo za oznaku građanskog poziva, ali da je bio »socijalističkih teoretičar i političar« ne zvuči ni u kom slučaju dobro. Umro je na početku puta, pod tragičnim okolnostima, pa i njegova biografija kao tolike druge srbijanskih političara i poeta govori sama po sebi poglavlja o bijednoj zaostalosti prilika. Sintetična formula da je »imao velik uticaj na srpske socijaliste« zvuči prije svega kao prazna fraza, jer trebalo bi stvarno odrediti tko su i kakvi su to bili »socijalisti« — na koje je imao uticaj, i u čemu se manifestira taj Markovićev »veliki uticaj na srpske socijaliste«, kad je poznato da je bio preteča i ideolog radikalije […].da su političke dijagnoze Svetozara Markovića bile i ostale sociološki i politički egzaktne do tog stupnja da bi i danas što se tiče njegove »Srbije na istoku« bilo teško otkriti neke nove formule. Što je sve to Svetozar Marković zbrkao, što je sve to »shvatio«, u kakvim se »ocenama prevario«, a u kojima ne to su otvorena pitanja, međutim kako stvari danas stoje S.M. sa svojim sintetičnim prikazom socioloških elemenata od prvoga ustanka pa preko Hatišerifa do stvaranja takozvanog modernog građanskog društva u Srbiji ostaje još uvijek neoboriv.
MARTIĆ, GRGA
I/1 »bosanski franjevac«? Kakav je to poziv? Kakav je to specifikum?
»Politički i književni radnik«! Da je Martić Grga vjerovao da će spas za raju bosansku stići iz Beča preko Save, to je istina, a nije zato zavrijedio »konop« kao što to misli Strossmayer u jednom trenutku kad su on i Rački bili outsideri u okviru one svoje jalove igre oko Nagodbe. Na kraju taj isti Martić »lavirajući u životu« ipak je rezignirao i povukao se iz političkog života.
MARUN, LUJO
I/1 Fra Marun bio je franjevac, a poznat je u literaturi kao fra Marun. Arheolog je bio po svojim sklonostima, više amateur.
I/7 »Prisustvovao radovima na gradnji željezničke pruge Siverić–Knin«. Izgleda kao da je radio na toj pruzi. O atmosferi, političko intelektualnoj onoga perioda, koja je zapravo inspirirala fra Maruna da traži Zvonimirovu krunu, o toj romantičnoj atmosferi trebalo bi nešto reći. Sve je to vjetar odnio, i danas pojma nitko nema o tim davnim iluzijama.
MAŠIĆ, BRANKO
Bio je urednik »Slavenskog juga« 1917–21. To se ovdje ne spominje. Bio je četnik. Kao takav je emigrirao. Predlažem da se briše.
MATAVULJ, SIMO
II/17–19.
I Bakonja ne vrijedi ni boba. Nijesu, brate, ovi fratri Mala Braća, nego više kaluđeri iz manastira Krupe, gdje je čovjek trebao da se zakaluđeri, a eto, nije, nego je opisao svoga strica igumana i prerušio ga u Latina. Prenio sve svoje invektive u latinluk, što je na kraju svejedno, jer se bratija nije mnogo razlikovala, po svoj prilici, a sada budi pjesnik ovome narodu, kada te buduća pokoljenja dohvate u svoje šake, u svoje grube šake, i eto što je od tebe ostalo, da »realno pripovijedaš zanimljive susrete, da si revnostan hroničar, da si pisac protkan humorom, i da se iza jasno uočenih pripovedanih povesti naziru tadašnji, nacionalni, politički, socijalni i ekonomski problemi Dalmacije«. Ovo potonje ulazi, kao biva, dijalektički biber da se Vlasi ne dosjete, a osim toga sami po sebi ne umijemo da kažemo ništa, nego to da je manastir parazitsko gnezdo itd. Nema Matavulja u ovom prikazu.
MATICA SRPSKA
.II. SVE TRI MATICE SHS. Sumnjam temeljito da će našu redakciju, naše izmjene i naša skraćivanja autori Matice srpske i slovenske primiti. Primjera radi, kako bi doista trebalo redigirati i skratiti ove tekstove, uzimam slučaj Matice hrvatske.
Prvih trideset redaka izraženih i stiliziranih na približno enciklopedijski način moglo bi se svesti na ovaj minimum.
U eri buđenja nacionalne svijesti slavenskih naroda u Austriji sve su Matice formirane polovinom XIX st.: Srpska 1826, Hrvatska 1842, Lužičkih Srba 1847, Slovačka 1861, Slovenačka 1864 i na kraju Poljska 1882. Na sjednici zagrebačke Ilirske čitaonice (osnovane 1838), 10. i 11. IV. 1842 osnovana je Matica Ilirska, na prijedlog grofa Janka Draškovića i pristupilo se sakupljanju novčanih sredstava. Do kraja 1842 sakupljeno je oko 5.000 forinti.
V/19–24.
Ne znam koji su to »svi istaknuti književnici« koje je Matica uspjela okupiti oko časopisa Hrvatska revija? Bilo je to za vrijeme diktature, a osim nekoliko mojih priloga i jednoga A. Cesarca nitko se nije tu našao od »istaknutih književnika«. Ja sam surađivao u Hrvatskoj reviji iz demonstracije, da je tako nazovem, antišestojanuarske. […]
MATOŠ, ANTUN GUSTAV
Frangeš. Treba preraditi ab ovo.
»Ne podnoseći vojnu disciplinu« i t.d.
Trebalo bi ipak jedanput odrediti koji su konkretni motivi bili, da je dezertirao u Srbiju? On to sam nikada nije stvarno motivirao ni politički ni bilo kako. Pubertetsko neraspoloženje trenutka, po svoj prilici. U ovoj vrsti biografija, gdje se zagomilavamo zaista nevažnim detaljima, da li je bio imenovan ili ne »nastavnikom« i t.d., nije važno. Bilo bi mnogo važnije, eventualno, da se ispita, kako je to bilo s njegovim povratkom u domovinu uopće, pod Rauchom i te njegove stipendije? Tamo je nešto sprčkao.
Te riječi je sam lansirao kao neku vrstu vigneta za ispriku. Međutim sve su njegove sklonosti od početka do kraja bile publicističke!
Generalna napomena:
Kao tolika druga (veća ili manja, glasnija ili manje markantna) imena naše književne historije, eto, ni A.G.M. nema sreće. Prvome recenzentu nije se posrećilo da nam prikaže pojavu ovoga čovjeka u prilikama ili u neprilikama naše književne mizerije na prijelazu Stoljeća, a drugi recenzent, mora se priznati, nije bio mnogo sretnije ruke.
Šta da se radi? Varijanta broj 2. (Ladan) manje je rogobatna od prve, ali je strukturalno takva te bi je veoma teško bilo preraditi od početka, red po red, i tako nam ne preostaje nego da je štampamo s nekim manjim dopunama samoga teksta, navedenima kasnije u napomeni.
., jer je zapravo uz Ivu Vojnovića prvi hrvatski pisac koji je kod nas propisao prvu soigniranu (fr. njegovanu,brižljivu op., T.T.) poetsku, umjetničku prozu. Kao takav Matoš je veoma podesan za ispitivanje duhovne i intelektualne atmosfere svoga vremena, mnogo interesantniji po tome što je izricao mnogobrojne negativne sudove o negativnim pojavama svojih suvremenika, njihova stila i jezika, nego po tome što je propovijedao raznovrsne suvisle i nesuvisle misli i poglede. ("Dragi naši savremenici", pronicljivo,duhovito kultivirano djelo kojim je silno utjecao an Krležu, kako u književnom,tako i u polemičkom smislu, op., T.T.) Kao originalan beletrist stvaralac, jedva dolazi u obzir. Matoš je ispisao mnogo hartije, pa ipak, budimo objektivni, novelistika mu je papirnata igra riječima, igra, na momente, prividno sugestivna, u svakom slučaju vješta, više od toga, virtuozna, ali teško bi bilo, mislim, dokazati da nije bila i ostala čista verbalistika.
… i reagirajući na isto tako genre–slikarsku papazjaniju raznovrsnih srbijanskih mitomanija kosovskih u stilu Paje Jovanovića, i sam je postao genre–poeta hrvatskoga regionalizma, hrvatskoga nacionalizma, varijante hrvatske radikalije među austro–kroatima. Stigao je u Beograd kao naivna lirska duša, carthe blanche, i u Beogradu prerušio se i maskirao u Starčevićanca–stekliša, što je i ostao sve do svog frankovluka u najbanalnijem smislu ove riječi, kada se pod banovanjem bana Pavla Raucha vratio doma iz emigracije i tako postao neka vrsta stipendista u vrijeme veleizdajničkog procesa, kada je i grof Lujo Vojnović bio posvetio Banu Dimu svoju »Propast Dubrovnika« sa dedikacijom, koja predstavlja kulturnu sramotu prvoga reda. Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo stajao pred političkom likvidacijom i slomom, u vrijeme političkih bitaka, u svakom slučaju sudbonosnih, koje će potrajati još nekoliko decenija. Šta da radimo, prikazujući naše ljude u ovim neprilikama kada su(Argus je Šime Pjerotić,a može u nekim slučajevima biti i Lujo Vojnović,anagramArgus – Ragus(a)???)) Argus–Kršnjavi sa Dorotkom von Ehrenwallom i Kostom Hörmannom bili protektori naših muza. (Kršnjavi je velikan naše kulture i prosvjete, parvi kulturtreger, op., T.T.) Jedan B–H sekcionšef sa Ćemaluše i jedna martijanečka pijandura od švapskog baruna.
Do svoje, relativno veoma kasne antifrankovačke apostaze a i poslije nje, Matoš je kod nas važio kao naš barresovac,
Matoš je beskompromisno negirao sve što se u Hrvatskoj zvalo »naprednjaštvo«.(čitaj masonstvo,op.,T.T) Naprednjaci« za A.G.M. bili su kao stvarna lica–karikature: pan Wilder, ili Spermačević, ili Mjajce Badošević, ili Vilim Bukšeg, ili urednik »Zvona« M.M.(Milan Marjanović, op., T.T.); kao i Supilo antiradikal, po svojim simpatijama više obrenovićevac, on je Supila smatrao varalicom, hohštaplerom, raguzanerom, fijumanskom propalicom, austrijskim konfidentom, i ne imajući zapravo o praktičnom smislu politike od Riječke rezolucije do Friedjungova procesa ni pojma, on se gubio u apstraktnim negacijama. Negirajući vidovdance i čaršijsku beogradsku neoradikalsku inteligenciju sa Jovanom Skerlićem na čelu, Samozadovoljan u svom fiktivnom šljivarskom mandarinskom bunilu, on nije priznavao ni jedne vrijednosti nacionalne oko sebe osim francuske.(a ti Pane Krleža se hvališ Ćengiću svojim makovečkim šljivarskim plemstvom, op., T.T.) . Jedan od najdalekovidnijih hrvatskih dijagnostika, a mnogobrojne njegove formule i danas su neoborive, Matoš je bio zapravo čovjek kratkovidan, zasljepljen, da, više od toga, upravo duhovno slijep. Živio je u Francuskoj godinama, a da o zemlji koju uzdiže do metafizičkih razmjera, nije zapravo progovorio ni jedne jedine stvarne riječi. Našao se u Francuskoj usred političkog meteža između Dreyfussovog procesa i Prvog svjetskog rata, kada je Treća Republika, uprkos svojoj laičkoj, antiklerikalnoj nasrtljivosti(VLAST MASONERIJE,op.,T.T) pokazivala već sve očite znakove staračke demencije, Matoš kao svjedok vremena o tim političkim agonijama nije ostavio ni jednog zanimljivog individualnog ni zapažanja ni svjedočanstva. Njemu Taine ne vrijedi mnogo, ali Bourget ili Barres ili Maurras, to su mu geniji, to su mu asovi u njegovoj partiji intelektualnog kartanja, ali ni o njima nije umio isto tako da progovori ni jedne originalne riječi. Dok prepisuje najbanalnije sudove o Lamartineu, o Baudelaireu ili o Chateaubriandu, imena kao Boutroux, Bergson, Sorell, Péguy ne govore mu ništa. Za njega je Gambetta mason, a mason mu je i Jaures, (socijalist,protivnik ulaska Francuske u Isvjetski rat,radi čega je umoren u atentatu organiziranom s "najvišeg mjesta", o.p., T.T.) a o Rusima nije ni beknuo. Rusija mu je terra incognita. U njegovom registru nema ni jednog jedinog socijalističkog imena ni pipca, (ajme grehote,nema komunjara, op., T.T.) i u tom pogledu, on je čista provincijalna landpomoranča, upravo kao i braća Radić i kompanija. Testimonlum paupertatis. (svjedočanstvo siromaštine,ima više podmuklih konotacija ova Krležina zamjedba, Matoš je poetska duša,leptir među krokodilima i vodenkonjima, op., T.T.)
Sve to ne bi bilo ni po čemu važno kod ocjene jednog književnika–kritičara, da se u našoj književnoj historiji ustrajno ne ističe njegova nadprosječna univerzalnost.
Trebalo bi Matoša prikazati kao polemičara, jer to je bio, i to mu je bila najjača strana. (kao i Krleži,kao i Šimiću, pa mi smo graničarski terijeri, op., T.T.) Proveo je desetak godina u ovom našem žabnjaku, u ovom provincijalnom svračjem zakutku kao strano lice. Kao publicista živio je životom gonjene zvjerke, za kojom se razliježe lavež hajke, da, upravo čitavih čopora mediokriteta samo zato, jer je po temperamentu i po fantaziji ipak bio visoko iznad prosjeka svoje sredine. Neka se pregleda galerija imena (kompaktne demokratske većine svih mogućih književnih tabora od klerikalaca do naprednjaka i socijalista), koji su jalovo mrčili hartiju da smanje značenje njegove pojave. Ovi nerazmjeri u odnosima snaga i kriterija govore poglavlja. Za takav portret čovjeka, ocrtanog ovdje u glavnim potezima, nedostaju nam, nažalost, snage, i prema tome predajući se rezignaciji, pomolimo se za dušu onoga koji će prvi opet jedanput jalovo napisati jedan od naših enciklopedijskih prikaza o nekom našem enciklopedijskom imenu prvoga reda.
Dok nije stvorio vlastite koterije, nitko ga nije priznavao, a kakve su mizerije njegovi adepti i učenici bili vidi se iz pamfleta Kreše Kovačića i Ujevića. (ni Ujevića Krleža nije podnosio, op., T.T.)
Vrvi čovjek protuslovljima, bio je sve prije na ovome svijetu nego principijelan. Moglo bi se dokazati da je bio antimodernist iz povrijeđene taštine. (Si vous voulez pane Krleža, to je ogledalo i Vas op., T.T.)
VIII/18.
Sama biografija A.G.M. kako je mi tretiramo, da je upravo njegov bohemski način izazvao ranu smrt, dokazuje da to nije bila ars vivendi.
MAUZOLEJ
Avala bi mogla da bude svrstana pod pojam mauzoleja, ali Njegošev grob nikako, jer se ne podudara ni sa našom vlastitom definicijom da je »mauzolej monumentalna grobnica«. Meštrovićev mauzolej Njegošu bit će mauzolej, ukoliko ga uopće bude, što bi svakako bilo bolje da ga ne bude, jer je jezivo glupav!! I mnogo košta! (zanimljiva tema,od crnogorske državnosti i hramske simbolike do suradnje dvojice Hrvata, masona Meštrovića i Broza zvanoga Tito, o kojem ne znamo puno, čak ni to je li bio Hrvat, op., T.T.)
MAŽURANIĆ, IVAN
[…]
VIII/11–17 i VIII/21–25.
Mislim da nije ni logično ni opravdano. Citat iz Franje Markovića govori o tome, da »deturcifikacija« naše književnosti, zapravo nije opravdana, jer da »turstvo« nije pokopano u narodnom životu nego samo u knjizi. Međutim (VIII/23–25 i dalje) tvrdi se da je »turskoj dobi hrvatske knjige smrtni udarac zadao upravo Mažuranić« i t.d. Ja subjektivno u Smail–Agi ne vidim nikakve deturcifikacije. Obratno od toga, to je pravo tursko djelo.
»Gotovo da bi se povijest hrvatske nauke o književnosti mogla napisati u odnosu na istraživanje i ocjenjivanje Mažuranićeva djela«. Bravo! Predlažem odlučno da se ovaj testimonium paupertatis »hrvatske nauke u književnosti« neodgodivo briše.
MEDULIĆ, ANDRIJA (RENESANSNI SLIKAR, op., T.T.)
Nisam nikad bio medulićevac. Nikad nisam volio Medulića, ni Medulićeve ulice, ni Medulićevu kavanu, ni medulićevce, niti Meštrovićevog Medulića. Mislim da bi trebalo prestati gledati na te stvari iz Kukuljevićeve perspektive.
108 redaka da se skrati!
MEDVED, ANTON
(Slodnjak) Irreparable.(fr.nepopravljivo) Šta se dogodilo s tim Medvedom? Najprije je bio kapelan, »koji je težio za umjetničkim iživljavanjem«. I šta je radio težeći za umjetničkim li iživljavanjem? »Zbog književnih nastojanja i nacrta nije se mogao smiriti u skromnim seoskim prilikama«. Šta je radio dalje? »U trajnoj tjeskobi tražio je oslobođenje u vinu, što mu je pribavilo mnogo poteškoća u službi«. Šta je dalje radio? »Obolio je na živcima i želucu« (što je sasvim prirodno, op. gl. red. E.J.), a što je radio dalje? »Ipak se ponovo i brzo duševno i tjelesno oporavljao, dok nije u 41. godini, radi teškog alkoholnog ekscesa jako obolio i naglo umro«. Pa ipak su to bezobrazni vicevi!
MEDVEDGRAD
Neka to reducira naša vlastita redakcija na 20 redaka maksimum.
MENČETIĆ–VLAHOVIĆ, ŠIŠMUNDO (ŠIŠKO)
Ne znam kako je ispao da bude Vlahović, a ako je Šišmundo Sigismondo, trebalo bi to i utvrditi egzaktno, da mu damo ime kao što je i zapisano negdje u matičnom listu.
I/2–4
Što znači »u mladosti živio pustopašno«? Što je već moglo da bude to »pustopašno«, ako »dajbudi da ne bje« (A. Schneider) — »prpošno«, što su čestiti dubrovački oci kaznili pedepsom, ako to ne znači da je bio farabut?
»U dvadesetoj godini bio je osuđen zbog nasilja na šest mjeseci zatvora«? Da li je ova vrsta nasilja violatio, to jest silovanje neke djevice, bit će da nije, kad je bio kažnjen samo na šest mjeseci, a ne razumijem, zašto je to tako važno da se ističe u jednoj biografiji, i to još u enciklopediji
II/10–25. Petnaest redaka literature o jednom imenu za koje i sami tvrdimo da mu rad nije značajan, da nije nadaren i da je policijski kažnjavan i t.d. Pitamo se kako je mogao biti izabran za kneza, poslije svog tako policijski sumnjivog predživota.
MEŠTROVIĆ, IVAN
(2i) O Meštrovićevom protuaustrijskom stavu »koji s umjetničkog područja prelazi na političko«. Ovako se ne može pisati, prije svega, jer je apstraktno, a zatim i netačno. Iz informativnih razloga treba reći kako je do toga došlo da su hrvatski umjetnici izložili u srpskom paviljonu. Osim toga ne »zacrtava« Meštrovićev protuaustrijski stav »ovo sudjelovanje u srpskom paviljonu u Rimu« ništa, jer je taj protuaustrijski stav već davno zacrtan u samoj koncepciji vidovdanske mistike.
2j) »Član je Jugoslavenskog Odbora u Londonu« i t.d.
Meštrovićev aktivitet u okviru J.O. jeste poglavlje odvojeno od likovne problematike, to je istina, ali kad je već o tome riječ, neka se isto tako kaže jedanput istina. M. je bio u okviru J.O. potpuno pasivan spram svih »bohemskih ekstravagancija« Frana Supila, veoma realan suradnik radikalije, u gluhonijemoj ulozi čovjeka koji je vezan o srpske dispozicione fondove. Zatim: kada je riječ o reputaciji internacionalno priznatog umjetnika, neka se citira ono što je rekao o njemu Cecil prigodom otvaranja Londonske izložbe. To je dakako u nebo vapijući nonsens, da Cecil tamo ističe Meštrovićev opus kao dokaz rasnog antigermanskog genija, na temelju Meštrovićeve skulpture, koja je stoposto germanska.
3a) Rodinova fraza da je »Meštrović najveći fenomen među kiparima« itd. nije ništa više nego fraza, koja more gallico, za dobro uho zvuči kao kalambur. Ima superlativa koji su uvredljivi kad ih izgovaraju Rodini.
5b) Citat iz Kršnjavoga da se briše, jer to što naš Iso misli da je I.M. »mošt koji mutno kipi a nije staro vino«, to je prije svega glupo. To što Kršnjavome izgleda kao »vrijući mošt« čista je secesionistička deformacija, rogobatna za Kršnjavoga esteticizam. Kršnjavi poriče Meštrovića iz svoje vlastite perspektive, a pomalo i političke, jer je on u ono vrijeme bio poznati frankovački Argus (mislim da griješi, op., T.T.) i agent–provokator.
8b) »Čovjek iz Dalmatinske Zagore provlači se kroz cijeli majstorov opus«. Sad znamo sve. Pa kada se taj »Čovjek iz Dalmatinske Zagore« provukao kroz opus, onda se, dakle, kao što vidimo, provukao do zaista »rezbarenih reljefa u toku nekoliko decenija po nekoliko puta«, pobuđujući »dojam treće dimenzije« i to tako da se »očevidno nastojanje majstorovo da u kiparskom materijalu estetizira« jasno vidi — u njegovoj religioznoj tematici.
Zatim: zašto se prešućuje izjava Iva Vojnovića u Katalogu zagrebačke izložbe »Nejunačkom vremenu uprkos« (1910), gdje čovjek expressis verbis izjavljuje, a da to »nikada nije demantovano ni sa strane Meštrovića ni njegovih apologeta, da je Ivo Vojnović onaj, koji je njegove »junake« prekrstio u kosovsku družbu. Nema razloga sumnjati u istinitost te izjave. Znači: radi se o dekorativnoj mistifikaciji.
Kad je riječ o rimskoj izložbi (1911), neka se utvrdi historijski da su i on i svi njegovi (Rački i kompanija) bili spremni da idu u Rim kao hrvatski, respektive hrvatsko–ugarski, t. j. austrougarski podanici, a nisu pošli, jer im Madžari nisu dali da izlažu odvojeno u hrvatskom paviljonu. Radikalija je to u tom trenutku spretno iskoristila i tako odoše kao grupa u apologete radikalije, što su do kraja i ostali. A to im se i rentiralo.
Isto tako tema o religioznosti čovjeka. Nitko neće da kaže da se radi o mentalnoj provincijalnoj zaostalosti te njegove »religioznosti«, a o tome je ostavio beskrajno mnogo štampanih dokumenata. Vidi sve njegove natpise o bogu i o metafizičkim problemima! Nikada nije pročitao ni jedne knjige.
Da su »simpatizeri Meštrovićevog talenta bili najvećma građani Drniša«, (radi se po svoj prilici o kolekciji), neka se jedanput ispita kakvi su to i koji građani Drniša bili simpatizeri?
»Zemaljski stipendij Kraljevske zemaljske dalmatinske vlade iznosio je petnaest kruna mjesečno« — crkni magare dok trava naraste. Sa tih svojih petnaest kruna poslije što je uspio da »dođe u dodir s Rendićem«, izvršio je »prodor u bečko društvo«?.
»Iako su radovi pripisivani utjecaju grčke plastike i egipatskog stila«, pitamo se zbog čega — iako, »poradi višekratnog ponavljanja iste konture u plitkom reljefu«, i poslije ovog obrazloženja ostaje nejasno što smo htjeli da kažemo. Citiramo dalje: »pa i survivalom reljefne plastike starohrvatske umjetnosti — ipak je — to izražavanje secesionističko«.
Jedanput za uvijek trebalo bi konačno prikazati genezu ove nesretne vidovdanske ideje na temelju citata meritornih kao svjedočanstava, jer ovaj citat na ovome mjestu zvuči patetično, afirmativno, citiran kao fragmenat iz konteksta, gdje je upotrebljen kao sarkazam s očitom tendencom negacije. (Krleža misli na svoj ironični citat, op., T.T.)
. Jer nije istina da se u Banoviću Strahinji javljaju neki »skulpturalno autonomni elementi koji vode u čistu skulpturu«, niti se u Banović Strahinji postepeno svladava »ideološki balast«, jer taj se balast javlja u Meštrovićevom opusu trajno, pošto predstavlja najosnovniju patetiku njegovih proročkih misija od kojih nikada nije odstupio.
Po treći ili po četvrti puta u našem se prikazu ističe Meštrovićevo drugovanje s A. Rodinom, koje da je »učvrstilo majstorov ugled«. Po čemu se to vidi? Neka se pregleda francuska štampa o Meštrovićevom djelu od 1919–25 pak će se pokazati kako u Parizu nikakvo drugovanje s Rodinom nije »utvrdilo majstorov ugled«, nego obratno, jer je francuska štampa za račun I. Meštrovića ostala trajno nepravedna, pristrana i sitničava i u ocjeni njegovih pozitivnih strana. Da je »Meštrovićev opus bio krivo shvaćen i prikazivan« i to trajno, sve do dana današnjega.
Kada je riječ o Meštrovićevim spomenicima naša ocjena je beskompromisno negativna: ta se rješenja svojom glomaznošću i naglašenom stilizacijom i pretjerano akcentuiranim detaljima nameću ambijentima, te već svojim formatom nadglašuju skromnije razmjere javne skulpture naših gradova«.
Po dužnosti koju vršim, dajem skromnu sugestiju redakciji L.E. da se ovaj prikaz djela I.M. baci direktno i nepovratno u koš.
MIHALOVIĆ, ANTUN
Može se brisati. Posljednji hrvatski ban žalosne uspomene. Čuveni radikal, rojalista, kerestinački vlastelin, protivu koga su seljaci digli ustanak 1936, i pobili nekoliko četnika u Kerestincu.
MILETIĆ, SVETOZAR
Ů Odmah na početku, kao po pravilu, jedan od glavnih zgoditaka: »Prvi od sedmoro dece siromašnog čizmara«, bez obzira na to što ova sentimentalna priča počinje tonom najbanalnijih noveleta iz prve polovine prošloga stoljeća, ako već siromašni čizmar ima sedmero djece, onda je prvo dijete srednjeg roda.
Ova siromašna djeca siromašnih čizmara u svim našim biografijama žive od nekih imaginarnih »dobrotvora«, međutim nikad ne navodimo stvarno ukoliko su ti dobrotvori zaista nešto dobrotvorili? (politički šegrt Hlapić, op., T.T.)
Sve naše političke diskusije svodimo uvijek na lične, takozvane personalne odnose pojedinaca. Tako na primjer, ovdje se kampanja »protivu Germana Anđelića« svodi na kampanju protivu tog Anđelića, a to nisu bili Miletićevi individualno upereni napadi na ličnost Anđelićevu nego načelna diskusija protivu administratora Karlovačke patrijaršije, i to ne treba danas da se retušira niti da se zaobilazi, jer je Karlovačka patrijaršija bila stopostotni negator svih Miletićevih koncepcija.
Jasna je stvar, dok je čovjek ležao u zatvoru da je jedan dobar dio njegove vlastite stranke (mi ga krstimo desnim krilom) preoteo maha i učvrstio svoje konzervativne opozicije. Izmičemo ispred istine, ne ćemo da govorimo o faktima, ne ćemo da govorimo da su to bile kapitulantske režimske pozicije koje je »desno krilo učvrstilo« dok je leader stranke ležao u okovima. Klasičan primjer idealne političke solidarnosti.
..trebalo bi metodički pristupiti obradi same teme da se stvarno enciklopedijski utvrdi tko je Svetozar Miletić bio, što je u svome vremenu značio, što još i danas iz naše perspektive može da znači i kakav mu je lik danas poslije toliko mnogo godina. A o ovim i sličnim, po našem uvjerenju najhitnijim elementima jednoga prikaza, svi naši takozvani historijski prikazi i tekstovi dosljedno šute. Stvaralačka nemoć, ne vladanje materijom, površnost u obradi.(Miletić je završio u duševnoj bolnici,a sukob Tomić – Dimitrijević u crnoj kronici,vidi "Zastava" Novi Sad)
MILIČEVIĆ, FRANO
Predlažem ponovno da se briše, bez obzira na Kecmanovićevu intervenciju. Briše se definitivno. Tk. napomena »trovač bunara«! Ne znam da li je bio trovač bunara, u svakom slučaju bio je i okružen »trovačima bunara«. Katolički misionar, I/9.
»Starčevićanac«, što nije razlog da ne ulazi, nego to što o njemu ništa nije rečeno. Vlasnik jedne tiskare, jedne Tipografije katoličke misije (za turskog vakta), a poslije štampa kalendare.
MILIČEVIĆ, KOSTA
Izgleda kao Mefisto iz provincije. Treba vidjeti neku drugu sliku.
MILIĆEVIĆ, VELJKO
25 redaka bibliografije, mnogo. Zbog Veljka Milićevića i »Naše snage« bio sam kažnjen na 16 sati strogoga zatvora u prvome razredu gimnazije.
MISIRKOV, KRSTE
Vratiti redakciji da se obradi ponovno. Suviše tanko i stereotipno. Misirkov, najznačajnija makedonska pojava XIX stoljeća, i u južnoslavjenskim razmjerima, na najširem rasponu između Bugara i svih ostalih naroda. Čovjek vidovit, mudar, dalekovidan, neka vrsta planera za budućnost, jedan od stvaralaca makedonskog jezika, čitavog života plivao je protivu struje, u svakom pogledu interesantna ličnost.
Faksimil njegovih izdanja bečkih i sofijskih i fotografija, da se ne zaboravi.
MIŠE, JEROLIM
Talijanske likovne orijentacije kod Jerolima Miše nema. Njegova platna iz onog perioda spadaju među njegove najsmionije uspone, hodlerijanski uticaj tu je očit. Da je tadanja »talijanska likovna orijentacija bila znatno podržana od književnih krugova«, to je neosnovana teza. Uzmu li se teoremi jednog Ardenga Sofficija iz istog perioda kao primjer, a to je vrijeme futurizma i Marinettijevih proglasa, ne bi se moglo reći da su talijanski književni krugovi tada, u ono vrijeme, kada je Miše studirao u Rimu ili Firenci, podržavali Secesiju u bilo kom smislu, a najmanje u programatskom.
[…]
III/16–20.
Kad je već riječ o J.M. kao kritičaru, a on je kao recenzent pisao staloženo, mirno, savjesno i logično, veoma često strogo i autokritički neumoljivo, trebalo bi o tom poslu dati pozitivnu ocjenu, jer predstavlja u našim likovnim krugovima, u svakom slučaju, častan izuzetak. Pisao je i poeziju.
»Tri godine provodi na frontovima« itd. Nije uopće bio u ratu, nije ratovao, i nije bio ni na kakvoj fronti, nego obratno, živi u mirnoj pozadini i sudjeluje na izložbama Proljetnog salona, (1916, 1917, 1919 itd.).
»Već se u to vrijeme očituje slikarevo nagnuće prema portretu, koje od tog vremena (misli se poslije »ličnog prilaženja ekspresionizmu«) prati njegovo stvaranje kao stvarni provodni motiv (lajtmotiv??) i grana slikarstva u kojoj je ostvario svoja najbolja djela«?? Kakvo je to lično prilaženje ekspresionizmu? Kokoschka, Nolde, Franz Mare, Paul Klee iz onoga vremena i Mišeova platna? Gdje tu ima nekog ekspresionističkog dodira?
Nitko od naših recenzenata ne umije više da piše ni hrvatski ni konkretno.
MLADA BOSNA
Na pitanje šta bismo mogli uraditi s ovim, odgovara se: ad acta. Bit će bolje kompilirati predgovor i komentare Vese Masleše na istu temu.
MOLIERE KOD SRBA
Briši.
MONALDI, MIHO
Ide u kulturnu historiju. Kao samostalna jedinica nema razloga da ostane, to više što se o čovjeku nije reklo baš ništa osim da je bio Dubrovčanin talijanskog podrijetla i da je pisao talijanski. Interesuje nas jedino što je pisao o Marinu Držiću, Cvijeti i Juliji.
MRAZOVIĆ, MATIJA
[…]
Mi operiramo u našim prikazima terminima i pojmovima, koji ostaju potpuno apstraktni za suvremenog našeg interesenta. Šta već može da razumije od ovakvih formulacija? Bolje da se briše.
I/25 i II/1–8.
Kombinacije i varijacije na neispitanu temu. Osim toga bombast. Kakav je to već mogao da bude »ugovor u cilju stvaranja južnoslavenske države« između Narodne stranke i Srbije god. 1866? Pitamo se koja i kakva Srbija i kakvi su to kompasciscenti u okviru ugovornog odnosa? Srbija s jedne strane a Matija Mrazović s druge? Što bi to htjelo da bude bez jednog jedinog citata? Ako je riječ o Srbiji, koja vlada ili koji vladar i koje godine prilikom i t.d.?
II/5–6.
MURAT II
Jedan od srpskih zetova, koji nas je razočarao.
I/6–7 »Iako mu je Despot Đurađ 1435 dao kćerku Maru za ženu, ipak je Murat napao Srbiju 1439 i gotovo čitavu zauzeo«.
Pravi Turčin, porobio tazbinu, jadni mi, nema nam spasa!
MUŠICKI, LUKIJAN
Generalna napomena:
Sve uži i sve beskrvniji krug beogradskih saradnika, pretvara se polagano u pravu napast. Dr. Miraš Kićović nije nam rekao ništa o Mušickome.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više