Hrvatski Fokus
Gledišta

Vratimo se prirodi!

Vratite se sebi i uopće čovjeku

 
 
Hrvatskim udrugama u Srbiji, Hrvatskoj matici iseljenika, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), "Hrvatskoj riječi", "Hrvatskim novinama", "Hrvatskom fokusu” i dr., a povodom izvanrednog stanja.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/04/identitetuamanet_1117_46478_full.jpg
Poznato je da savršenstvo svog mozga čovjek koristi samo u pet postotaka, ali i to je dovoljno da na Zemlji stvori čuda. Tolika da se kroz dostignuća svoje tehnologije počeo osjećati moćnim. Jer može da posjeti Mjesec, da razgovara sa drugim čovjekom koji je na bilo kom drugom mjestu na Zemlji i da pri tom vide jedan drugoga, da onom čije srce više ne može kucati ugradi drugo srce, da gradi zgrade koje prkose zakonu sila teže, u kojima često stanuje ili radi iznad oblaka i u kojima je stvorio takve uvjete da nikada ne mora otvarati prozore, da ga roboti mogu zamjeniti u svemu i svačemu, da iz jedne ćelije stvori novu životinju ili novog  čovjeka, da…, bezbroj da, koji su samo fascinantniji jedno od drugog. Ali u toj svojoj moći čovjek ne zna da se zaustavi u stvaranju bržeg, boljeg, većeg i savršenijeg, nesvjestan da je samo priroda apsolutno savršena i da joj se ništa ne smije oduzeti niti dodati. Čovjek s pet procenata svog mozga počeo je izigravati Boga na Zemlji i u zadnjih pedesetak godina svojim činjenjem narušava savršestvo prirode. Time se i sam otuđio od prirode i svega što je prirodno.
 
Apsolutna savršenost prirode je u tome što ona to ne će dozvoliti i eliminirati će remetioca. Korona virus je prva opomena, žuti karton.
Čovječe, uključi još samo jedan postotak svog razuma i vrati se prirodi.
No, ne mislim filozofirati o onom što svi već znamo i vidimo u vezi promjena na našem planetu, kojima je uzročnik čovjek, niti mislim da sam mogu promjeniti svijet, ali kao arhitekt i pisac, apeliram na kolege da se vrate prirodi, sebi i uopće čovjeku.
Za početak, arhitekti, nemojte više projektirati kuće u kojima žive ljudi višlje od jednog kata. Nije zdravo. I pravite ih samo od prirodnih materijala, a to se može samo na selu. Vratite tako ljude i djecu da žive na selu. Nema ništa zdravijeg i prirodnijeg.
Za početak, pjesnici, pišite pjesme koje razumiju svi ljudi. I oni „obični“  ljudi imaju veliko srce i veliku dušu i to će im mnogo značiti. Ne nabacujte nerazumljive riječi bez smisla i veze da bi vas samo snobovi izdizali u bogove i samo se vi u svojim očima vidjeli takvima. Kome pišete te pjesme? Ne služe one čovjeku i to nije prirodno, nije zdravo*.
 
* Jedan prikaz izvjesnih stihova u jednom hrvatskom časopisu: »Ovi stihovi, uz eliptičnu slikovitost, ritmički sažeti u jednosložnicama kumulativnog zamaha, te s rimama i asonancama, paralelizmima i zrcalnim inverzijama, repeticijama i varijacijama motiva i etimološkim doskočicama, uz izrazite regionalizme, vlastite kovanice i neologizme i pomalo hermetičnu sintaksu, uvećavaju faktor začudnosti i tako pomažu relativiziranju doslovnosti, jednoznačnosti, odnosno pridonose povremenom dohvaćanju onih protega zbog kojih poeziju i (ne)čitamo!«
Srdačan pozdrav iz Novog Sada.
 
Boje ravnice moje
 
U jarko purpurnoj vatri gori nebo preko Save,
mrak se hvata, na istoku sija poneka zvjezdica,
a beskrajno plavo more leži iznad moje glave,
u novu čudnovatu sliku pretvara se ta ravnica.
 
Spušta se večer, Sunce skoro dotiče horizont,
kao ogromni narančasti balon k zemlji hita,
na suprotnoj strani Mjesec otvara noćni front,
nestvarno velik izviruje iz klasja zrelog žita.
 
Gasi se današnja svjetlost iznad ljepotice moje,
bezbroj dana je prošlo i bezbroj će ih još biti, 
a svaki je drukčiji, svakog časa druge su boje,
ljeti i zimi, u jesen ili proljeće, ravnica se kiti.
 
I svaki mjesec godišnjeg doba, nedjelja svaka,
različit ali uvijek raskošan lik ravnice pruža,
lijepa je i tajanstvena jutarnja izmaglica laka,
isto kao i u baštama šarenilo bezbrojnih ruža.
 
Sve te boje, bjelinu snijega vedre božićne noći,
ili zeleno more djeteline u osvit proljetne zore,
il’ dugu iza tople kiše kad si rekla da ćeš doći,
ne mogu zaboraviti niti ako moje oči izgore.
 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

 

Povezane objave

Ruža Tomašić je i na njega mislila

HF

Od srpskoga snajperiste do vijećnika

HF

Pismo Šeksu i Kuščeviću

HF

Srbija većinu svojih argumenata temelji na opravdanosti svojih zločina

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više