Rječnik pojmova Miroslava Krleže (9)

Panika me hvata kada čitam tko je bio "filozof" Vuko Pavićević

 

 

Izbor iz izbora Krležinih natuknica enciklopedijskih članaka

PALMOTIĆ, DŽONO

»Gomnaida, grubo satirična zapravo pogrdna pjesma«, to je netko precrtao, ovu karakteristiku. Kada je već riječ o Palmotiću kao piscu, upravo pjesniku, onda je upravo ova »grubo satirična zapravo pogrdna pjesma Gomnaida« djelo, koje je preživjelo sva njegova jezuitska prenemaganja snagom neposrednog grubog pučkog izraza, invencioznošću fraze, drsko smionom bezazlenošću, koja je ostala kao nesumnjivo kulturnohistorijsko i socijalno svjedočanstvo sredine. 

 

PALMOTIĆ DIONORIĆ, JAKOV

Principijelna napomena: Spada u imena i pojave koje egzistiraju isključivo samo u rukopisima. Pitamo se, šta će da radi, na primjer, jedna enciklopedijska redakcija godine 2162, kad bude imala da riješi da li da uvrsti ili da izostavi, po ovom našem principu da se registruju svi skribenti, nekoliko hiljada naših suvremenih dramatičara, čiji rukopisi leže u fijokama raznih kazališta? Samo Zagreb ih prima godišnje više od 150. Prema tome, briše se, dakako, i to rezolutno i definitivno.

 

PATTIERA, TINO

Predati ga Muzičkoj enc., budu li ga tamo uvrstili, ne znam, bio je političko magare prvoga reda, ostentativno nije htio nikada pjevati u zemlji, danas, dakako, moljaka penziju.

 

PAVELIĆ, ANTE

Škiljan ne može da uđe. Trebalo bi preraditi na temelju ove skice, Danko Grlić.

 

PAVELIĆ, dr. Ante, advokat (Bradina, 1889 — Madrid, 1959). Postavlja se pitanje po čemu se može apodiktički tvrditi da je umro?

P. se kao fašistički i nacionalsocijalistički eksponent pojavio u ulozi kvislinga, formiravši terorističku vlast sa politički beznačajnom grupom svoje deklasirane družbe i potpisivanjem takozvanih rimskih ugovora 18. V. 1941, priznao fašističkoj Italiji pravo na okupaciju velikog dijela Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i gotovo čitave Dalmacije. Kao krvnik za račun fašističkog i nacionalsocijalističkog okupatora zaveo je teror takvih razmjera, da će svojim krvavim nasiljem, masovnim umorstvima i deportacijama u galeriji ratnih zločinaca ostati kao pojava izdajnika i ratnog zločinca. Nakon sloma hitlerizma, maja 1945, ostaje u emigraciji (u Argentini i Španiji).

Vuko Pavićević

 

PAVIĆEVIĆ, VUKO

Sustežem se od ocjene. Ne vladam temom. Non sum dignus! Ali kad mi netko u enciklopediji formulira značenje jednog »filozofa« da je I/4–6 dao »doprinos razvoju jugoslovenske marksističke filozofije svojim radovima iz oblasti opšte teorije vrednosti i etike«, onda me hvata panika.

 

PEČUH

Što se historijskog dijela tiče, glavni grad Baranje, još je do 1914 ležao u etnički čistom slavenskom kraju. I ime mu je slavensko i svi nazivi sela i brda oko njega isto tako. A što se tiče Pečuha kao kulturnog centra Panonije, Gornje Hrvatske i Slavonije, od Jana Panonija Česmičkoga do Šenoe, znači od romanike do romantizma, čitav niz naših ljudi učio je u Pečuhu. Za vrijeme turske okupacije, a i kao biskupija, igrao je važnu kulturnohistorijsku ulogu. Okupiran poslije Prvog svjet. rata po SHS četama i t.d.

 

PEJAČEVIĆ, DORA

Uživala je renome, uglavnom kao kćerka Teodora Pejačevića, hrvatskoga bana, poslije Rubido–Zichy, jedna od naših kontesa u muzici. Prelazi u muziku, kod nas nema razloga kao posebna jedinica.

 

PERAST

Postoji napomena »Pitati kasnije Oppitza«? Očito da Oppitz kaže šta se dogodilo sa stanovnicima Perasta u periodu 1953–63, znači za posljednjih deset godina, tj. da li je broj stanovnika Perasta 563 st. pao ili nije. To treba Oppitz da odgovori »kasnije«. Pitamo se, veoma mudro, kada kasnije? Poslije pregleda glavnog redaktora nema »kasnije«!

 

PETROVIĆ, NJEGOŠ

Nisam čitao i neću!

 

PETROVIĆ, SVETISLAV

Petrović Svetislav, nazvan »Žolika« bio je punih pet godina urednik SKG, a kao takav jedno vrijeme arbiter elegantiarum beogradskog književnog života, koji je kvario ukus, svojim staromodnim predrasudama estetske naravi. Kao prevodilac francuskoga, pitamo se šta je preveo? Napisao je predgovor »Manon Lescaut« i to je sve, bio je sterilan. Što znači u bibliografiji I/14 Emile Zola, Beograd 1941?

PIJADE, MOŠA

 

»Odmah se afirmisao kao jedan od najboljih novinara Srbije, sarađujući u listovima Mali žurnal, Novo vreme, Pijemont, Pravda.«

Osim Mošine saradnje u Pijemontu, ne znam da li je ovo isticanje njegovog novinarenja u Malom žurnalu tako slavno poglavlje, te bi o tome trebalo govoriti povišenim tonom. Moša se time hvalio veoma često (a naročito u sitnim satima), a bilo je to uvijek podjednako neprijatno slušati. Isticati to kao djelo »najboljeg novinara Srbije«, u svakom je slučaju pretjerano. Moša je bio jedan od najboljih publicista KPJ, a naročito u onom periodu kad još nije bio član KPJ, u eri Slobodne reči.

PIJEMONT

»Sarađujući sa njim« (to jest sa Apisom), koji mu je bio »prijatelj« — »on je na toj strani naišao na podršku«. Na kojoj strani i zašto?

I/9–10(srbijanski časnik Dimitrijević zvani Apis,vidi Crna ruka,op.,T.T)

»Prestolonaslednik Aleksandar dao je za Pijemont prilog od 20.000. — Dinara«. Kakav je to historijski podatak?

II/4–8 isto tako zbrkano. Kad se već govori o opozicionom stavu Pijemonta čija je »oštrica bila uperena protiv radikalna stranke« trebalo bi reći da je ta oštrica bila uperena protiv politike radikalne stranke, ali bi onda istodobno trebalo objasniti kakva je to radikalska politika u tom periodu bila i u čemu se bitno razlikovala od politike Apisove, respektive Crne Ruke itd.

https://www.danas.rs/drustvo/kako-su-izgledale-srpske-novine-pred-izbijanje-balkanskih-ratova/

 

PLAMEN

II. PLAMEN, polumesečnik za sve kulturne probleme, Zagreb, I/1919, br. 1–15. Urednici A. Cesarec i M. Krleža, odgovorni urednik M. , P. je pokrenut bez romantičnih iluzija o tzv. nacionalnom etatizmu, zastupajući teze lenjinske Internacionale, da je balkanska, odnosno podunavska socijalistička federacija ona baza na kojoj bi trebalo organizirati jugoslavenski državni i kulturni život. Nakon opetovanih zapljena čitavih brojeva, časopis je zabranjen 8. VIII 1919 Naredbom Bana Hrvatske i Slavonije na temelju….

 

POTIOREK, OSKAR

Da se preradi i prestilizuje. Prije svega nije bio austrougarski general–pukovnik nego k.u.k. Feldzeugmeister (armijski general). Nije bio »šef zemaljske vlade« nego namjesnik za Bosnu i Hercegovinu, zatim nije bio komandant trupa BiH, nego armijski inspektor austrougarskih trupa u BiH.

Da se tekst svede na najrealniji minimum! Kao čovjek povjerenja najviših bečkih dvorskih krugova, P. je svojim agresivno pooštrenim političkim kursom izazvao otpor svih progresivnih elemenata, tako da su atentati u BiH bili neposredna posljedica njegove politike, a kao takvi nesumnjivi znak za bezizlaznu političku krizu koja će završiti slomom. Isto tako da se naglasi da je Potiorek protiv direktiva austrijskog generalnog štaba, iz vlastite inicijative, kao komandant austrijskih trupa na srpskom frontu proveo protiv srpske vojske obje ofenzive, u augustu i u novembru 1914. Poražen u bitkama na Ceru i na Kolubari, dva puta izbačen iz Srbije, on je suđen i penzioniran.

 

PRERADOVIĆ, PETAR

»Naročito je teško osjetio sudjelovanje u ratu protiv talijanskih rodoljuba 1846. Ipak je dotjerao do časti generala«.

. Kako je to bilo s Preradovićem? Bio je dobar i lojalan austrijski oficir. Vidi pismo Miletićevo o susretu s pjesnikom u kavani »Pillwax« 1847, kada putuje Preradović u Temišvar. O njegovom mentalitetu i o pogledima na političku problematiku vidi njegovu korespondenciju sa suprugom. To što je »ipak dotjerao do generala«, i to nije bila nikakva karijera. Ona se samo sa postolja Rendićevog spomenika pričinja velebnom. Običan generalmajor als längerdienender Infanterie–Oberst, nije to bilo ništa. Da se prestilizira da je »umro daleko od domovine«. Nije to bilo ni tako daleko, umrijeti u Beču.

II/15–21. Predlažem da se briše, jer sve to što ovaj Djed radi s »guslama javorovim« bolje bi bilo da i nije radio — mislim pjesnički, s tim ljubama i s tim nebeskim visinama.

 

PRIŠTINA

I/16–20.

»Postaje prestonica kralja Milutina«, a zatim — »docnije prestonica i drugih Nemanjića«, zatim — »prestonica Brankovića do 1389, a sa »prisajedinjenjem državi Lazarevića i seobom prestonice u Kruševac i Beograd, postaje običan grad«.

I/19.

To da Priština postaje običan grad, kod nas je mudro redigirano da »gubi mnogo na značenju«. Prema toma imamo Prištinu kao prestonicu Milutinovu, zatim Nemanjića, zatim Brankovića, znači tri puta prestonicu, a zaturi još dvije prestonice u Kruševcu i Beogradu, dakle masa prestonica. Trebalo bi napisati specijalnu studiju o ovoj masi prestonica, kao da živimo u eri rascvata rojalizma, tako je »u neku ruku i Požarevac« ispao »prestonica kneza Miloša«, i ne samo to nego i »sjedište novčanih zavoda«, a jedini zavod koji »u neku ruku nije bio prestonica« nego tamnica, t.j. kaznionica, i gdje su takoreći mase političkih kažnjenika, a naročito komunista imali prilike da prožive decenije na robiji u toj »prestonici«, taj je zavod kao »životno delo Stojana Ribarca« ostao u našoj enciklopediji nespomenut.

III/9.

»Grad sa složenim etničkim sastavom«? Trebalo bi nešto konkretno reći o tom etničkom sastavu.

 

PROHASKA, DRAGUTIN

 Njegov »Pregled savremene srpsko–hrvatske književnosti« (Zagreb, 1921) sa bitnim korekturama na temelju negativnih kritika u drugom češkom izdanju god. 1928, predstavlja zapravo jedini pokušaj sistematske panorame hrvatsko–srpske književnosti u tome periodu.

 

PROTIĆ, STOJAN

II/18–23.

Klasičan primjer kako ne bi trebalo pisati o ličnostima tipa Protićevog: …

»Iako nije bio umešan u zaveru«, ne, nije bio umešan, nego naprotiv bio je umešan u čitavu onu gnjilu politiku posljednjeg perioda Aleksandra Obrenovića kao politički izmećar, dvorska kreatura, korumpirana raznim visokim položajima i podmićena ličnost, te nije bila mala vještina, poslije ubistva kralja postati ministar policije.

III/7–9.

Ovaj ministar policije ne samo da je apsio svoje protukandidate, da je falsifikovao zvanična dokumenta, da ih je krivično gonio kao nevine ljude da bi ih urnisao, nego je kao policista, i to velikoga stila, zaveo takav politički teror, da mu mi onda na kraju priznajemo (V/3–5) da se »kao ličnost isticao bujnošću i oštrinom i ispoljavao mnoga svojstva parlamentarnog borca«. Kad čovjek apsi svoje protivnike na buljuke, on time »ispoljava mnoga svojstva parlamentarnog borca« itd.

IV/3.

»Posle neuspelog Pašićevog »Ženevskog sporazuma« itd. Tako se zaista ne može pisati. Osim toga: čitava Protićeva uloga kao ministra predsjednika prve ne–jugoslovenske, nego kraljevske SHS vlade pa tzv. drugog kabineta isto je tako prikazana potpuno krivo. Njegove kombinacije sa Hrvatskom zajednicom nisu bile politički tako kratkovidne kao politika Vesnićeve, respektive kasnije–Pašićeve vlade. I njegov nacrt Ustava i sve to kako je pokrenuo »Radikal«, o čemu se ne govori, i to kako su ga slomili i dvor i Pašić, spada zapravo među najpozitivnije njegove eksperimente, da bi se održao na vlasti, razumije se, a kao praktičan političar nije drugo ništa ni radio.

 

PUTNIK, RADOMIR

III/12

Bitka na Bregalnici. »U sadejstvu sa snagama ostalih balkanskih država, porazio bugarsku vojsku«. Treba reći kako je došlo do toga sloma bugarske vojske, kod toga je igrala preponderantnu ulogu i politička strategija radikalske vlade. Ne treba zaboraviti da su u sadejstvu ostalih balkanskih država učestvovale i turske snage.

 

STAJIĆ, VASA

Ů Čovjek se kreće po našim enciklopedijskim priručnicima sa markom »nacionalni i kulturni radnik«, što u ovoj našoj jugofilatelistici ne znači danas savršeno ništa. Progonjen kao socijalista, što zapravo nikada nije bio, nacionalistički romantik, robijaš, član raznih organizacija i vijeća, poslije povratka sa robije 1918 on je jedan od rijetkih predratnih nacionalista koji se odlučno i nepokolebljivo, može se reći beskompromisno usprotivio centralističkoj politici SHS, zalažući se dosljedno za ravnopravnost i punu nacionalnu slobodu svih južnoslavenskih naroda. Izvrgavan trajnim progonima austro–madžarske vlasti i poslije 1918 ostao je odiozno politički sumnjivo lice. Autor monografije o Svetozaru Miletiću i Jovanu Jovanoviću Zmaju, čisti idealista, nevina duša.

 

[STANOJEVIĆ, STANOJE]

Ů RIJEČ–DVIJE O STANOJU STANOJEVIĆU.

St.St. bio je dovoljno intelektualno bezazlen da piše ili bolje da štampa ono što misli, bio je dovoljno neobrazovan da objavljuje svoje misli kao da su njegove individualne, a zapravo radi se o mentalitetu jedne generacije, upravo o mentalitetu iz prve polovine XIX stoljeća, kad se rađao ovaj model nacionalne svijesti, koji se danas pod formulom srpske državotvornosti njeguje kao ideal. Citati po St.St. Historija SiHiS, IV »Napredak«, Beograd 1920 (IV izdanje).

 Hrvati se u to doba ne vide iza ugarske države i madžarskoga naroda. I dok srpski narod u Nemanjinoj državi sa neobičnom umešnošću i izdržljivošću stvara uslove za silan razvitak narodnog i državnog života, dotle hrvatski narod sve više tone i gubi se u interesima ugarske državne politike i u haosu madžarskih unutrašnjih pitanja«.

St.St. piše ovo per analogiam kao filipiku protivu austro–kroatizma, respektive austro–ungarizma ili ungaro–kroatizma, trializma, habsburškog frankovluka ad hoc.

 

STROSSMAYER, JOSIP JURAJ, biskup

Opoziciona politika Narodne stranke pod Strossmayerovim vodstvom dala je krajnje negativne rezultate i dovela do potpune kapitulacije prihvatanjem revidirane nagodbe s Madžarima 1873, nakon čega S. prestaje da bude vođom Stranke.

Još od 1848, kada je djelovao kao politički publicist u smislu austro–federalističke koncepcije Palackoga i Rigera, on je svojim austrounitarizmom izazvao otpor Svetozara Miletića, Zmaja Jovanovića, Milana Makanca, A. Starčevića i Frana Supila, a njegovo ustrajno zalaganje da ostvari narodno jedinstvo na temelju crkvenog ujedinjenja izazvalo je nepovjerenje na katoličkoj i pravoslavnoj strani podjednako. U socijalno nerazvijenom društvenom ambijentu Strossmayerove unitarističke ideje da poveže prevladavanje vjerskoga raskola sa nacionalnom politikom, osim idealističke retorike nisu dale nikakvih rezultata.

 

SUPILO, FRANO

Ů Za Vasu Bogdanova!

I/11. »Pravaški tjednik C.H.«? Mislim bolje starčevićanski.

I/14–19 da se prestilizuje: Nakon raskola Stranke prava S., izazvan agentprovokatorskom ulogom Jozue Franka (1896) otpočet će svoju dosljednu borbu protiv Franka i njegovih trabanata, kao najopasnijih političkih mistifikatora, koji će svojim prividno radikalnim parolama o hrvatskoj državnosti provoditi zapravo imperijalne tendence najreakcionarnijih bečkih i peštanskih političkih krugova.

II/7–8. »..on je bio uvjeren da će u okviru dualističkog sukoba Madžara i Beča uspjeti da zaigra ulogu takozvanog trećeg faktora, u svrhu demokratizacije političkih prilika u Banovini. Ta demokratizacija, t.j. uvođenje širokih demokratskih masa u politiku, s pomoću proširenja izbornoga prava, logično se pričinjala Franu Supilu jedinim i prvim preduslovom za omasovljenje političkih snaga u Hrvatskoj, u svrhu narodnooslobodilačke koncepcije, u antiaustrijskom smislu.

II/21–23.

Njegov stav protiv Londonskog pakta mislim da bi trebalo ovdje konkretizirati.

II/25 i III/1–3.

Da li je to bio samo sukob sa Pašićem? Bolje da se ostane kod »centralističko–hegemonističkih koncepcija«, impersonalno.

III/7–8.

Nažalost sve njegove takozvane »diplomatske akcije« — »u tom pravcu«, misli se u pravcu federalističkog uređenja, nisu imale nikakvog uspjeha usque ad finem. Prema tome III/8 o »pridobivanju savezničkih vlada« — za tu federalističku koncepciju nije postigao nikakav uspjeh, a najmanje »znatne uspjehe«.

 

SUTLA

Bliže je od Zagreba do San Francisca nego od Kumrovca do Bizeljskog. O svim tim stvarima trebalo bi govoriti u našim publikacijama informativno.

 

(Svršetak u sljedećem broju)

 

Priredio: Teo Trostmann