Plači, Vojvodino!

Bunjevci i Srbi su vikali "Živela Srpska vojska!"

 

 

U Suboticu je srpska vojska ušla 13. studenog 1918. godine. Prethodno je 11. studenog hitno sazvana proširena sjednica gradskog Senata, dan poslije osnivanja Bunjevačko-srpskog narodnog odbora (BSNO), s prvom i najvažnijom tačkom dnevnog reda: stupanje na dužnost komesara mađarske vlade i novog Velikog župana dr. Luke Pleskovića. On je nakon prisege održao govor na mađarskom jeziku, u kojem je naročito naglasio koliko će se truditi da pomogne opstanak i razvoj Bunjevaca, da se ne pretope u Srbe ili Hrvate! Slijedeći govornik, predstavnik Bunjevačko-srpskog odbora dr. Stipan Matijević, je izazvao senzaciju jer se poslije 50 godina u Senatu govorilo bunjevačkim jezikom! Stotine prisutnih srpskih i bunjevačkih omladinaca, na zaprepaštenje mađarskih senatora, aplaudirali su, grlili se i klicali "živili Bunjevci" i "živio bunjevački jezik"!

Senat je usvojio ostavku gradonačelnika dr. Karolja Biroa i imenovao dr. Lajoša Dembica za vršitelja dužnosti gradonačelnika. BSNO je tražio i dobio prostorije u Gradskoj kući (na prvom katu u današnjoj matičnoj službi) u kojoj je bilo smješteno i Mađarsko narodno vijeće. Vladin komesar Plesković bio je riješen da Bunjevačko-srpski narodni odbor nekako veže za mađarske institucije, pa se tako 13. studenog, predvečer, našao u prostorijama BSNO-a u Gradskoj kući. U teškom razgovoru uporno je nudio da oni imenuju gradonačelnika iz redova Bunjevaca ili Srba, dok su članovi BSNO-a uporno odbijali i tražili pristup gradskim financijama, radi održavanja Bunjevačko-srpske garde i drugih aktivnosti.

 

Na uporno Pleskovićevo vraćanje na pitanje gradonačelnika i zatezanje oko novca, velečasni Blaško Rajić je zagrmio "Novaca mora biti!" udarajući šakom o stol. "Ako nam ne date milom, mi ćemo uzeti silom!", nastavio je. Ovu veliku tenziju u prostorijama Odbora prekinuo je Pleskovićev pomoćnik Ivan Marcikić, koji je ušao u kancelariju i glasno rekao "Srpski major Bodi je telefonirao sa žedničke stanice. Srpska vojska je stigla tamo i uskoro će biti ovdje!" Uslijedio je tajac, a zatim gromoglasan usklik svih prisutnih Bunjevaca i Srba "Živela Srpska vojska!" Preblijedelom Pleskoviću velečasni Rajić je rekao "E sada vam hvala, ne tribamo od vas ništa, ni oružje ni novaca. Sad ćemo mi imati dosta, sve što nam triba. Ne ćemo više nikoga moliti." Sada već vidno oznojen komesar je ustao i rekao da valja da se izađe na stanicu i dočeka vojska. Dok je prolazio kroz hodnike prisutni su klicali "Živila srpska vojska! Živili junaci! Živili oslobodioci!" i Gradskom kućom se prvi put zaorila srpska pesma "Oro klikće sa visine, glas se čuje iz dubine. Ne bojmo se sivi tiću, mi smo s tobom Svetozare Miletiću!”

 

Na željezničkoj postaji srpske časnike je pozdravio vidno uzbuđeni podpredsednik BSNO dr. Jovan Manojlović: “Draga braćo! Kosovski junaci! Kosovski osvetnici! Ovde u Subotici beloj čeka vas 70.000 Bunjevaca i Srba raširenih ruku, da vas prigrle na tople, bratske grudi! I da niste krv od naše krvi i da niste kost od naše kosti, s ponosom bismo dočekali najslavniju armiju celog sveta, a kamo li braću rođenu! Braćo! Ako je sanak lep, lep je sanak, svet nek mu se divi. Ali braćo draga nije ovo san, nije san! Nek zapeva Ravijojla vila: Sad je java što sam do sad snila! Dobro nam došli, braćo!" Oko 22 sata srpski časnici su došli u prostorije Bunjevačko-srpskog narodnog odbora, gdje ih je dočekala panslovenska himna "Hej Sloveni" i velečasni Blaško Rajić, koji je, između ostalog, rekao: "Čast mi je pozdraviti vas, kao vođe pobedonosne Srpske vojske, kao osloboditelje potlačenih naroda ispod teškog jarma. Zveket vašeg oružja gospodo, to je glas zvona, što nadvišćuje vaskrsenje naše! Tresak topova vaših, koji dolaze, porušiće kule i gradove u kojima je zasidala sila što nas je tlačila!" Rajić je završio izrazivši radost što su Subotičani stupili u krilo "mile majke naše, majke Jugovića". Njegovo često spominjanje majke Jugovića otkriva koliko je i na ovog bunjevačkog intelektualca i duhovnika imala utjecaja srpska narodna epska poezija.

 

Svečana večera upriličena je u hotelu "Zlatno jagnje", u Košut Lajoš ulici broj 3 (danas Korzo 3). Gostili su se tu večer srpski oficiri i vojnici i nije čudno što će hotel kasnije poneti ime "Srpski kralj", a prema kraju dvadesetog stoljeća postati će i Dom vojske. Major Bodi je nazdravio srpskom kralju Petru I, a netko od vojnika je odmah potom započeo srpsku himnu "Bože pravde", koju su zapjevali i ostali prisutni, gdje se naročito čuo duboki glas Blaška Rajića. Ovo je bio prvi put da je srpska himna otpjevana na javnom mjestu u Subotici. Tridesetak mađarskih oficira koji su stajali za vrijeme himne, kada su čuli šta se pjeva, odmah su napustili hotel. Blaško Rajić je sutradan pred svojom crkvom Sv. Roka blagosiljao kolonu srpskih vojnika i njihove topove, poškropivši ih svetom vodicom! 

(Izvor: portal Subotica.com od 13. 11. 2018. godine: https://www.subotica.com/vesti/vremeplov-oslobodjenje-i-ujedinjenje-u-subotici-100-godina-kasnije-epizoda-iv-srpska-vojska-u-subotici-id33512.html)

 

Pod tim okolnostima 25. studenog 1918. godine u Novom Sadu je održana Velika narodna skupština koja je donijela odluku o prisajedinjenju Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji. Od 757 delegata skupštinu je činilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Njemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. Srijem je priključen Kraljevini Srbiji u jednom privatnom stanu u Rumi dan ranije i 1. prosinca 1918. godine osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS). Samo dvije godine kasnije Kraljevstvo je promijenjeno u Kraljevinu, a 1929. godine država je ponijela naziv Kraljevina Jugoslavija. Što se tiče Vojvodine, vidimo da su tada njenu sudbinu, uz Srbe, odredili Bunjevci i Slovaci, kao slavenski narodi, a među Bunjevcima je dominantan lik bio svećenik Blaško Rajić, kao među Srbima Jaša Tomić.

 

Blaško Rajić je i na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu održao vatreni govor u prilog prisajedinjenja Baranje, Bačke i Srijema Kraljevini Srbiji, iako je u Zagrebu pred Narodnim vijećem SHS obećeo da će se oko tog pitanja postaviti sasvim drukčije. Posljedice svega ovoga Vojvodina osjeti i danas, a posebice hrvatska nacionalna zajednica u njoj. Naime, u drugoj polovici 18. stoljeća Vojvodina je, unutar Austro-Ugarske države, bila drugo najveće gradilište na svijetu, uz Sjedinjene Američke Države. Vojvodina je bila ekonomski i urbanistički fenomen, a oni koji su je u to vrijeme stvarali – imali su plan. Stvarali su je zajedno Nemci, Mađari, Srbi, Hrvati, Židovi i svi drugi koji su živjeli na tlu Vojvodine i osjećali su se Vojvođanima. Danas Vojvodina ima BDP ispod Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, približno jednak Srbiji i veći samo od BiH i Kosova!

 

I već 18. studenog 2019. godine, dakle, manje od godinu dana od odluke o prisajedinjenju Vojvodine Srbiji, upravo list Radikalne stranke Jaše Tomića “Zastava” donosi članak pod naslovom “Plači Vojvodino”, u kojem piše: 

Navršila se godina dana kako smo oslobođeni, a kroz kratko vreme će se završiti godina kako u našoj dičnoj Vojvodini vlada dar mar. Mi Vojvođani smo bili prvi koji smo, bez ikakvih predhodnih pogodbi na velikoj Narodnoj Skupštini 12. (25.) novembra prošle godine, rešili da kidamo veze sa Ugarskom i tražimo da budemo sa Srbijom jedno telo, jedna duša. Odrekosmo se i svoje privremene vlade da i na taj način dokažemo svoju lojalnost prema novoj zajedničkoj nam domovini. Posle smo išli još dalje. Dali smo i davali smo i šakom i kapom svima i svakome. Međutim, šta se dogodilo? U naše pitome krajeve slegoše se čete pljačkaša, razbojnika i zelenaša, te nemilice počeše isisavati srž i sokove zaprepašćene i, pod utiskom velikih događaja, opijene i bunovne Vojvodine. Kao divlje orlušine i krvoločne hijene navališe na naše krajeve nevaljalci i sebičnjaci, da se napljačkaju i natrguju, da ogole ove krajeve kao niko dosad.

I najveći gospodin i poslednji fakin, i prosavljeni junaci i priznati špijuni i žbiri, svi povrveše u Vojvodinu, sa dozvolom i bez dozvole, da pokupe i izvezu sve što se izvesti dade.

A mi?

Mi stojimo zaprepašćeni i gledamo čudo. Gledamo pokor, a nismo u stanju da to sprečimo.

Bezbrojni liferanti i izvoznici izvlače naše blago, nemilice prosipaju novac na mito, gde god stignu. Na taj način su stvorili korupciju, kakvoj u svetu nema ravne.

Takvim radom i neradom stvorilo se uverenje kod mnogih naših prijatelja da smo mi nesposobni da uredimo svoju, tolikim ogromnim žrtvama iskupljenu državu. A kao najveći dokaz za to moći će i hteće navesti Vojvodinu i žalosne prilike u njoj.

Zato, Vojvodino, plači, jer nemaš čemu da se raduješ.

Radikali Jaše Tomića, kao najveći zagovornici prisajedinjena Vojvodine Srbiji, na čelu sa njim, samo poslije godinu dana od realizacije njihovih ideja pišu ovako, i Pribičević je ubrzo prišao Stjepanu Radiću, koji je odmah govorio da se ne leti u Beograd kao guske u maglu.

No, Bunjevci i danas veličaju Blaška Rajića, poslije više od sto godina, jer su ovdje u Vojvodini ostvarili svoj san: da postanu narod, makar i kao nacionalna manjina!

To je razumljivo, jer se tako osjećaju i imaju pravo na to! Imaju svoje nacionalno vijeće, svoj jezik, kulturu, običaje, pjesme, nošnju i sve drugo. I to se mora poštivati! Ali ovdje ima potomaka Blaška Rajića koji traže da i svi Hrvati u Srbiji veličaju Blaška Rajića i da sve što je bunjevačko smatraju svojom najvećom vrednošću. Da bunjevačke salašarske običaje treba svi Hrvati u Srbiji smatrati svojom najvrijednijom kulturnom baštinom i kao svoje najveće kulturno blago. Da sve što je bunjevačko ovdje više vrijedi od hrvatskoga!

Uzrok tome je što je jedan čovjek uzurpirao sve funkcije u kulturi i politici vezane za 57.900 Hrvata u Srbiji, a sebe smatra Bunjevcem i Hrvatom u isto vrijeme! Pošto to ne može biti sebe naziva “bunjevačkim Hrvatom” (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju)! A “bunjevački Hrvat” je samo zato da bi mogao kao Bunjevac raspolagati ogromnim sredstvima koja pripadaju Hrvatima u Srbiji. I uglavnom je “bunjevačke Hrvate” zaposlio u hrvatskim institucijama koje su sve u Subotici, gdje žive svi Bunjevci, i jedni i drugi. Ostali Hrvati ne razlikuju tko je od njih Bunjevac, a tko “bunjevački Hrvat” i manipulacija je višestruka.

U tim korelacijama najviše stradaju srijemski Hrvati, jedini autohtoni Hrvati u Vojvodini, koji su i tako već stradali samo zato što su Hrvati.

 

Miroslav Cakić, Novi Sad, 26. travnja 2020.