Lik i djelo fra Bože Vuce

Franjevac Božo Vuco ubraja se među franjevačke velikane

Peti svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja bavi se likom i djelom fra Bože Vuce. Knjigu su napisali dr. sc. fra Stjepan Čovo i prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet. Recenzenti knjige su doc. dr. sc. fra Daniel Patafta te doc. dr. sc. Tomislav Kovač. Urednik knjige i edicije je doc. dr. dr. sc. fra Ivan Macut.

U recenziji doc. dr. sc. fra Daniela Patafta navodi „Franjevac Božo Vuco ubraja se među one franjevačke velikane koji su svoji svećenički i redovnički život proveli u plodnoj samozataji. Niz ovakvih umnika ostao je do danas nepoznat ili vrlo slabo poznat široj crkvenoj i znanstvenoj javnosti uopće. Društveno-političke okolnosti mnoge od njih gurnule su u zaborav prošlosti, međutim često se pojavi potreba da se u znanstvenom istraživanju pronikne u prošlost i tada na vidjelo počinju izlaziti imena umnika koji postaju neizostavni dio naše crkvene i nacionalne prošlosti. Franjevački red među Hrvatima krije dugi niz ovakvih osoba kao što je bio fra Božo Vuco, teolog, franjevac i javni djelatnik koji ovom knjigom izranja iz prošlosti. Ona nam ne otkriva samo iznimnu osobu, nego i daje sliku prostora, vremena i ideja koje su obilježile hrvatsku povijest i njezinu teološku znanost u vrlo plodnom razdoblju između dvaju svjetskih ratova.“

Autori su rad podijelili na četiri povezana dijela. U prvom  dijelu pod naslovom Životni put i duhovni lik orisan je fra Božin životni put počevši od djetinjstva, školovanja i opisa njegova profesorskog rada na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1924. do 1945. Zatim se opisuje zagrebački period njegova života i rada, tj. vrijeme od 1946. do 1957., kada je Franjevačka visoka bogoslovija silom prilika djelovala u Zagrebu, te povratak Bogoslovije i fra Bože u Makarsku u kojoj će ostati do kraja svog ovozemaljskog života.

U drugomdijelu rada koji je naslovljen Spisateljska djelatnost autori su se usredotočili na fra Božu Vucu kao pisca i njegov spisateljski rad na polju katoličke teološko-apologetske literature. Fra Božo se posebno istakao pisanjem knjiga, kratkih članaka, priloga i recenzija za Novu reviju.

U trećem dijelu pod naslovom Odjek u javnosti autori iznose neka mišljenja drugih o fra Božinim knjigama koje su čuvale vjernike od opasnih modernih ideja i zavodljivih ideologija. Taj dio autori zaključuju svojim sintetičkim pogledom na aktualnost fra Božine apologetske teologije.

Na koncu u četvrtom dijelu, autori su donijeli iscrpnu Bibliografiju, odnosno popis svih njegovih objavljenih tekstova, koji može služiti kao polazište za dalje znanstveno istraživanje i upoznavanje teološke ostavštine fra Bože Vuce.

Dr. fra Božo Vuco (Vojnić Sinjski, 24. XII. 1897. – Makarska, 18. I. 1984.), erudit i apologet vjere, nedvojbeno pripada onim članovima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja čiji lik i djelo i danas izazivaju veliko poštovanje i divljenje. Nakon školovanja na učilištima Provincije, zaređen je za svećenika u Makarskoj 1921. godine.  Nastavio je studij na Sveučilištu u Fribourgu (Švicarska), gdje je doktorirao 1924. godine. Cijeli je život predavao dogmatiku i crkvenu glazbu na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Zagrebu. Kratko je predavao i na Gimnaziji u Zagrebu. Bio je gvardijan u Zagrebu (Majka Božja Lurdska) i Makarskoj. Kao zamjenik provincijala sudjelovao je na generalnom kapitulu Reda, a obavljao je i službu generalnog vizitatora. Dugo je godina uređivao časopis „Nova revija“, koju je izdavala FVB u Makarskoj. Objavio je više knjiga i vrlo mnogo članaka.

O značenju časopisa Nova revija fra Jure Brkan piše: „Nova revija je između dva svjetska rata jedna od vodećih vjersko-kulturnih publikacija. Oko nje se okupio takav krug kulturnih radnika da je u mnogome utjecala na javno mijenje na vjerskom i kulturnom planu, pa je stoga ona nezaobilazna danas za poznavanje religiozno-kulturnih pitanja između dva rata.“

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova kao i nakon Drugog svjetskog rata ime dr. fra Bože Vuce bilo je poznato u katoličkoj javnosti po plodnoj spisateljskoj djelatnosti. Najznačajniji i najzapaženiji fra Božini radovi jesu tiskane knjige, njih sedam:  „Bog, čovjek i religija“; „Obrana moga vjerovanja“ (koja je doživjela tri izdanja); „Lurd. Prigodom stogodišnjice ukazanja i čudesa“; „Od atoma do svemira“; „Jezik prirode i prirodoslovaca“; „Jezik današnjih američkih prirodoslovaca“ i „O komu nam govori priroda“. One su pravi odraz njegova razmišljanja i pisanja o kontekstu misaonih strujanja svoga vremena i prilika u kojima je živio. Posebnom je pozornošću pratio odnos velikih znanstvenika prema Bogu i religioznim problemima, dočitavao je njihove misli i poruke ustrajnom voljom i unutarnjom energijom te dokazivao kompatibilnost znanosti i religije upravo pozivajući se na autoritet poznatih i cijenjenih znanstvenika svih znanstvenih disciplina i pravaca. U nastojanju da prikaže religiozni pogled na svijet i ljudski život koristio se u svom pisanju metodom pitanja i odgovora kako bi odgovorio na zamršena pitanja i tako pomogao religioznim ljudima u njihovoj duhovnoj i intelektualnoj izgradnji.

Dr. fra Božo Vuco nije bio izvorni teolog u smislu što je stvorio vlastiti teološki sustav ili pak zastupao neke izvorne teološke teze. Unatoč tome, crkvena je javnost prepoznala njegovu kompetenciju na dogmatsko-apologetskom području, kao i autoritet u temama kojima se bavio dugi niz godina. Slobodno bi se moglo reći da je bio teolog koji se obilno koristio tuđim polazištima i dokazima, dakle teolog-kompilator, divulgator, popularizator teološko-apologetske misli koju ustrajno prenosi čitateljskoj publici, koristeći se tvrdnjama znanstvenika svjetskog ugleda. To radi na jednostavan i pristupačan način tako da njegovi tekstovi imaju osobitu pastoralnu i praktičnu vrijednost. Na jedan vješt način uspio je približiti čitateljima velika religijska pitanja o Bogu, Božjoj egzistenciji, religiji, besmrtnosti duše, vjeri i bezvjerju, redu u mikrokozmosu i makrokozmosu, odnosu vjere i znanosti, s posebnim zanimanjem za stavove koje o religiji imaju poznati svjetski znanstvenici. U svojim knjigama donosi brojne primjere kako je čovjeku moguće na određeni način i u određenoj mjeri spoznati Boga, dakle kako možemo ukazati na Boga, otvoriti pristup k Bogu, raščistiti određene nesporazume ili predrasude na području ljudskog traganja za Bogom. Dakako, u tome katkada čovjek mora prijeći dugi put. Na taj način doznajemo ili naslućujemo tajnu Boga. Međutim, činom vjere i prihvaćanjem Božje objave otvara nam se drugi, neusporedivo dublji i širi pristup Bogu.

Ono što se autorima knjige čini iznimno značajno istaknuti jest da je fra Božo svojim knjigama o prirodi pokazao da se u teologiji nije dovoljno metodološki koristiti dedukcijom (znanstvenim procesom koji proizlazi iz općeg u prema pojedinačnom), tj. deduktivnim silaskom od objavljene Riječi k empirijskoj stvarnosti. U doba znanosti za vjeru je bitna i indukcija tj. induktivni ulaz od znanstvenih uvida prema Riječi povijesne objave, zatvarajući tako hermeneutički krug stvaralačko-spasenjske objave Božje. Iako je on tek slutio sve posljedice epohalne promjene paradigme u modernoj znanosti početkom dvadesetog stoljeća kada su formulirane dvije značajne znanstvene teorije – teorija relativnosti i kvantna teorija – u svojim tekstovima pokazuje zadivljujuću otvorenost novim znanstvenim spoznajama u kojima prepoznaje na djelu savršeni stvaralački Božji um.

U određivanju odnosa između vjere/religije i znanosti za njega je od ključne važnosti bilo da se ne dopusti izjednačavanje kršćanske vjere s praznovjerjem ili fideizmom. Vjera koja ne nalazi svoje uporište također u razumu nije ljudska ni kršćanska vjera. Zato je fra Božo imao povjerenje u ljudski razum, duboko uvjeren da su „prirodne znanosti i religija najbolji saveznici“.

Možemo stoga zaključiti s njemačkim teologom Johanom Baptistom  Metzom „apologija jest i ostaje osnovna crta svake izvorno kršćanske teologije“. Tako su autori apologeti u drugom stoljeću željeli da njihovi obrazovni protivnici ozbiljno saslušaju kršćansku poruku . Slično je neoskolastička apologetika branila temelje istine kršćanske vjere koje je prosvjetiteljstvo nijekalo. Dr. fra Božo Vuco to je činio u vremenu agresivne ateističke i materijalističke ideologije dvadesetog stoljeća.

U svemu tome ostaje trajna aktualnost njegove apologetske teologije, poglavito danas kada je suvremena kritika religije na Zapadu sve više kritika kršćanstva i Katoličke Crkve. Ta je kritika u direktnoj povezanosti s njezinim društvenim i medijskim utjecajem. Apologetska teologija stoga ne može odustati od zadaće da se argumentirano uključi u javni prostor kako bi objasnila nesporazume, netočnosti i poluistine na račun kršćanske vjere, dajući na taj način svoj doprinos novoj evangelizaciji.

Ako bismo htjeli pronaći prikladan naziv za fra Božu Vucu, onda bismo mu najradije nadjenuli naslov – apologet kršćanske vjere. Zato je s pravom o njemu ustvrdio Vicko Kapitanović: „Svojim širokim znanjem i teološko-spisateljskom djelatnošću utisnuo je pečat čitavom jednom razdoblju hrvatske religiozne misli naročito na području apologetike. Spisi su mu bili rado čitani ne samo među katolicima nego i među pravoslavnima i muslimanima.“

„Ova knjiga pruža zanimljiv doprinos proučavanju povijesti Crkve, franjevaštva i teologije u hrvatskim i širim europskim (ne)prilikama većeg dijela 20. stoljeća obilježenom totalitarnim ideologijama, tragičnim svjetskim ratovima, nametljivim prirodoznanstvenim pozitivizmom te sve većim raskorakom između kršćanske vjere i suvremene kulture. U takvo turbulentno i neizvjesno vrijeme fra Božo Vuco je teološkom erudicijom i svestranom spisateljskom djelatnošću nastojao svoje katoličke suvremenike informirati, educirati i motivirati da očuvaju budnost duha i snagu vjere. Na ovaj je način vršio svoje redovničko i svećeničko poslanje te svjedočio o trajnoj vrijednosti i izazovnosti kršćanske vjere, neovisno o povijesnim okolnostima i nedaćama.“, piše u recenziji doc. dr. sc. Tomislav Kovač.

Nives Matijević