Najgori četnički zločini

Četnici su po Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini počinili brojna zvjerstva nad Hrvatima katoličke i muslimanske vjeroispovijesti

Najviše pokolja nad Hrvatima i Muslimanima u Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj počinila je Dinarska divizija četničkog vojvode Momčila Đujića, rođenog 27. veljače 1907. godine. Momčilo Đujić je 1933. zaređen za svećenika Srpske pravoslavne crkve i bio je najveći koljač u Drugome svjetskom ratu. Četnici su 30. studenog 1941. ušli u Goražde. U zapisniku Kotarske ispostave Goražde ostalo je zabilježeno: na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7000 ljudi, a na relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 žrtava. Ista sudbina pogodila je žitelje Foče, gdje je ubijeno 400 osoba i 700 muslimanskih izbjeglica. Krajnji ishod njihovih zvjerstava u tom djelu BiH bilo je 300 spaljenih sela i gradova i ubijenih 67 muslimanskih imama i hafiza i 52 katolička svećenika i časnih sestara (Drinske mučenice).

Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.  bio je organizirani napad na područje katoličke župe Drvar (uz istodobni napad na rimokatoličko stanovništvo obližnje župe Bosansko Grahovo), sa ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, većinom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta. U samom Drvaru i okolnim mjestima u to vrijeme pobijen je veliki broj katolika i muslimana. Katolički svećenik Grga Blažević piše: „U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije tamo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdjegod su “četnici” zavladali, ubijani su katolici i pripadnici drugih narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja” (Osim 200 muslimana koji su dopremljeni iz okolice Tuzle, ubijeno je također 45 Hrvata iz Hercegovine, koji su tada iz istih razloga dopremljeni u Drvar. op. Anto Baković).

Uz ove poubijane i mnoge protjerane u prvom naletu bilo još jedno “oslobađanje” Drvara, kad je okrutno ubijen poduzetnik Ivo Bauer, koji je bio pokretač i glavni graditelj drvarske katoličke crkve. Ubijen je uz sarkastičnu porugu: „Hajde sada napravi papi crkvu!”

(https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_kod_Drvara_27._srpnja_1941.)

Pokolj predstavlja jedan od glavnih događaja u velikom ustanku etničkih Srba na susjednim područjima Like i Bosanske Krajine, te se u Bosni i Hercegovini u desetljećima komunističke vladavine obilježavao (bez spominjanja “detalja” o civilnim žrtvama) pod imenom “Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine”.

Konačan poraz četnika na Ljevča polju od strane HOS-a i na Zelengori od strane partizana u travnju i svibnju 1945. godine

(https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/466111/bitka-koju-je-je-tito-strogo-krio-cetnike-je-1945-unistio-hos). Eto zašto yugokomunistima i velikosrbima smeta HOS! Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova đenerala Draže Mihailovića jedno mislio, drugo radio, a treće govorio. Četnici s vojvodom Pavlom Đurišićem na čelu 30. ožujka 1945., povlačeći se prema Sloveniji, prelaze Vrbas kod Razboja i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila. Iz Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja 1945. četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja.

Za konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan. Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu “drugim kosovskim poljem”, ovim riječima: “Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan”.

Nacisti su prosvjedovali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu. Jedna od posljednjih bitaka u Drugome svjetskom ratu odvijala se na Zelengori 12. i 13. svibnja 1945., kada je nakon sukoba s jedinicama NOV, skršen i zadnji četnički otpor i time su četničke jedinice faktički prestale postojati, dok ih nisu obnovili 90-ih godina prije raspada Jugoslavije, u cilju stvaranja Velike Srbije.

Lili Benčik