Međunarodna palača (ne)pravde

Dosad neviđena pristranost međunarodne zajednice

Začuđujuće je veliko, i jednako tako opasno licemjerstvo svjetske zajednice u Bosni i Hercegovini, koju je okupirala, navodno da joj donese i osigura mir. Zar je moguće da okupator donese okupiranim narodima mir. Takva teorija je van svake pameti, izvan svih ljudskih vrijednosti, slobode, prava, pravde, jednakosti, pravednosti. A da je svjetska zajednica kroz osobe visokih predstavnika licemjerna, nedobronamjerna i okupatorska potvrđuje njezina nazočnost na jednu sukobljenu beha stranu, kao i nepoznavanje ili nepriznavanje prave istine krvavoga vjerskog rata kojeg su međusobno vodile tri vojne, nacionalne i vjerske beha formacije, ustrojene i organizirane, jedna u čistoj muslimanskoj Armiji Bosne i Hercegovine, druga u čistoj srpskoj Vojsci Republike srpske i jedna u čistoj hrvatskoj Hrvatskom Vijeću Obrane.

Tri zaraćene vojske, tri beha prošlosti, tri cilja, tri Bosne i Hercegovine, tri sadašnjosti, tri budućnosti, tri datuma obilježavanja postanka vojski i armija, tri vojne civilizacije, tri načina ratovanja, tri odore, tri zapovjedna mjesta, tri oslobođena dijela Bosne i Hercegovine. Sve u znaku broja tri, što je svakom dobronamjernom sudioniku direktne ili indirektne umiješanosti u beha problem dovoljno jasno da se taj stegnuti politički i vojni čvor nikako ne može rješavati, niti riješiti samo sa dvjema ili samo sa jednom sukobljenom stranom. On je rješiv jedino i samo u jednakom pristupu, jednakom tretmanu sve tri ratne strane, sve tri vojske. Ono što još dodatno dijeli i udaljuje te vojske jednu od druge je spoznaja za što se, i za kakvu se Bosnu i Hercegovinu borila svaka od njih. Ni u ratu, ni u sadašnjosti, no ni u budućnosti, ni blizu nisu imale niti slične a kamoli iste slike buduće Bosne i Hercegovine. Izrasle iz različitih naroda, kultura i civilizacija, zasigurno i nisu mogle imati neki zajednički, a još manje isti cilj. Da su ga imale zasigurno ne bi ni ratovale međusobno. Poglavito ne bi bilo tako počinjenih strašnih zločina, napose onako strašni na vjerskoj bazi kakve je činila muslimanska Armija Bosne i Hercegovine prema hrvatskom narodu, i njegovom vjerskom, katoličkom, identitetu.

Zar onda pored toliko strašnih neljudskih, necivilizacijskih, nevojničkih, a isključivo vjerskih ratnih zločinâ nad hrvatskim narodom, napose u Srednjoj Bosni, muslimanska Armija Bosne i Hercegovine ima moralne, vojničke ili bilo koje druge odvažnosti da ovih travanjskih dana 2020. obilježava 28. godišnjicu svoga formiranja. No bez obzira na stvarnu činjenicu da su sve tri zaraćene beha vojske činile i počinile ratne zločine, ipak na muslimanskoj strani daleko je najveća odgovornost, napose glede zločina nad Hrvatima s kojima su prije sukoba vezali zastave i u nekim dimenzijama bili ratni saveznici. Upravo nad tim svojim saveznicima Muslimani su počinili strašan ratni zločin, s dimenzijama genocida i konfesiocoda. Zločin je tim veći kad se zna da su Muslimani u kritičnom vremenu kada se hrvatski narod svim snagama branio od velikosrpskog fašizma, muslimansko čelništvo udara nož u leđa Hrvatima.

Nakon vidljive i u svim dimenzijama dokazane pristranosti svjetske zajednice na bošnjačkoj strani, i od iste negiranje hrvatskih žrtava od strane Muslimana i njihove Armije, Haaški sud ne može nikako, ni po kojim parametrima pravde i pravednosti, suda i sudstva, biti mjerilo koliko je koja vojska i armija u Bosni i Hercegovini tijekom vjerskog rata počinila ratni zločina. Naime, po dosadašnjem, političkom i interesnom radu te međunarodne vrlo interesne, kad je u pitanju suđenje ratnim Muslimanima i poratnim Bošnjacima, za počinjene zločine, gotovo se može zaključiti da su u tom krvavom, brutalnom, i izvan svih Međunarodnih konvencija ratovanja u Bosni i Hercegovini se rat vodio samo između Srba i Hrvata. Po tim aršinima Haaškog Tribunala u Bosni i Hercegovini ili nije bilo Muslimana u to vrijeme, nisu sudjelovali u ratu, nisu imali ni svoju armiju, niti je na njihovoj strani ratovalo desetine tisuća islamskih džihadista. Slaviti 28. godišnjicu svoje Armije, potvrda je da je ta vojska sudjelovala u vjerskom beha ratu. A da je uistinu bila sudionik tih strašnih zločina dovoljno je pogledati čiste bošnjačke gradove, iz kojih je nestalo svakog traga hrvatstva i katoličanstva. Dovoljno je pogledati sliku Srednje Bosne i vidjeti hirošimsko nagasakijske slike hrvatskih sela, od kojih se u neka ni danas nije vratio niti jedan prognani i izbjegli Hrvat. Njihov ne povratak na trinaeststoljetna ognjišta, na kojima u prošlosti nije ni konfesiocidno genocidni osmanlijski danak u krvi ugasio vatru, govori o strahotama zločina muslimanske Armije, koja eto tako vojnički slavi  svoj rođendan.

No te strašne slike spaljenih i opustošenih, u korov zaraslih hrvatskih sela, i brojna bošnjačka ubijanja hrvatskih povratnika, Travnik Dolac, Ovnak, Kakanj, Bugojno… danas su velika sramota svjetske zajednice, napose Haaškog tribunala, institucija koje su, umjesto mira u Bosnu i Hercegovinu unijeli nemir, pojačali mržnju, osvetu, nesnošljivost, i trajno je učinili nestabilnom i neodrživom. To je nezabilježen povijesni primjer suda. To se zaključuje i po činjenici da ta međunarodna palača (ne)pravde u svom gotovo tridesetogodišnjem djelovanju, po formuli tko više plati on je neviniji, nije osudila niti jednog muslimanskog ratnog zločinca, ni bošnjačkog poratnog. I kako onda da ona bude bilo kakvo mjerilo po kojem bi se zaključivalo tko je bio zločinac i ubojica a tko nevin i žrtva.

Nikada u ljudskoj povijesti nije zabilježen rad neke svjetske asocijacije tako pristran, tako sramotan, tako nepravedan, i tako u bagatelu  prodan u onim vrijednostima zbog kojih je osnovan. I stoga, ne čudi da je Haaški Tribunal najveća sramota međunarodne zajednice na kraju dvadesetog stoljeća. Pored takvog rada suda i može muslimanska Armija Bosne i Hercegovine nekažnjeno slaviti svoje rođendane. To su slavlja koja Bosnu i Hercegovinu dijele i podijeliše, na one dijelove za koje su se borile zaraćene beha vojske i armije.

Vinko Đotlo