Krešo Beljak na tragu HSS-ovih komunista

Stepinac: U HSS je ušla negativna struja pod plaštom hrvatstva, a u cilju ideje boljševizma

Ne čudi uopće ponašanje HSS-ovaca, sličnost sa današnjim HSS- om i nije slučajna, nego je to upravo  politika kontinuiteta HSS-a. „Vjera u Boga i seljačka sloga“ je slogan HSS-a! Vjera u Boga je kod hrvatskog naroda, a osobito seljaka, bila glavna pokretačka snaga u najtežim vremenima. Vjera i Katolička Crkva održale su hrvatski narod i njegov identitet kroz stoljeća. I jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda, bl. Alojzije Stepinac potekao je iz seljačke obitelji. Javno je obznanio da je glasao za listu dr. Vladka Mačeka 1938. godine, čime je neizravno dao potporu seljačkom pokretu braće Radić kroz  Hrvatsku seljačku stranku, HSS. Ti parlamentarni izbori 1938. godine bili su značajni za hrvatski narod, a HSS je na njima bila nositelj hrvatske državotvorne ideje. Nadbiskup Stepinac je na izborima podupro HSS upravo u želji da pomogne legitimne težnje hrvatskog naroda za slobodom i da pri tome ostane vjeran katoličkoj vjeri.

Međutim, nisu odnosi između tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca i HSS bili sjajni. Nadbiskup je glasovao za Mačekovu listu, mada je bio ogorčen mnogim ljevičarskim pojavama u HSS-u. Naime do njega su dolazile informacije o uvredljivim izjavama pojedinih HSS-ovih kandidata, kao na pr. „Kandidat za Samobor neki Španović, javno je govorio da je Isus Krist nezakoniti sin Marijin“ što je za nadbiskupa Stepinca, svakako bilo nepojmljivo uvrjedljivo. Usprkos takvim izjavama i skretanja HSS-a od „Vjere u Boga“ Stepinac je podupro Vladka Mačeka jer „nije glasao za stranku, ni za osobu, nego za hrvatski narod“. Nadbiskup Stepinac time je jasno iskazao želju za slobodom vlastitog naroda i čestitao Vladku Mačeku na uspostavi Banovine Hrvatske. Unatoč mnogim neslaganjima i sukobima sa HSS-om, nadbiskup Stepinac se nadao da će se popraviti položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji s osnivanjem Banovine Hrvatske. Međutim, to se nadanje nije ostvarilo, pa je nadbiskup Stepinac u svoj Dnevnik upisao: “komunisti počeše sve odlučnije dizati glavu, a anarhija i razvratnost se sve više šire, nažalost ima dosta negativnih struja u HSS-u, koje su se tamo uvukle pod plaštom hrvatstva u cilju da razorne ideje boljševizma provode u naš javni život“. Koje li sličnosti sa današnjim HSS-om, odmah me podsjetilo na skandalozne izjave predsjednika HSS-a Kreše Beljaka. Povijest im se ponavlja! Samoborac Španović davao neprimjerene izjave kao danas Samoborac Krešo Beljak.

Čelnici HSS-a su, dobivši mrvice vlasti sa osnivanjem Banovine Hrvatske, počeli sa represijom prema Hrvatima. Zbog svoje projugoslavenske politike dolazili su u sukob s nadbiskupom Stepincem. Jugoslavija je uspostavila diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom i time su ojačali komunisti, pa je Stepinac bio zabrinut zbog moralnog pada tadašnjeg društva. Dana 22. srpnja 1940. napisao je Stepinac u svoj Dnevnik da je „upravio pismo na gospodina Bana radi zaštite od zločina koji se događaju na dnevnom redu ubojstva, da se napadaju svećenici, časne sestre, pljačkaju crkve i tako redom“.

Banska vlast sve više je gubila autoritet, zbog toga rastu zločini, ubojstva, pljačke i otimačine. Zatvori se pune studentima, inteligencijom i radništvom. Za takvo stanje nadbiskup Stepinac izravno krivi HSS i bansku vlast. Za HSS je rekao da nema načela, nema morala, nema istine, nema pravde i nema poštenja. Dok su bili u oporbi, narodu su lagali da su za slobodnu Hrvatsku, a pokazali su da su za Jugoslaviju. Čak su Stepinca ban Šubašić i Maček optuživali da se Crkva miješa u politiku i da se u katoličkom školama mladež truje nacionalizmom? To je nadbiskupa Stepinca „bolno dirnulo“, jer se on stalno zalagao kako bi sačuvao vjerske škole, a time i utjecaj Crkve na odgoj hrvatske mladeži. Potpuno je bio razočaran Banovinom Hrvatskom, jer HSS-ova vlast nije ispunila očekivanja o ravnopravnosti hrvatskog naroda u Jugoslaviji i pokazala se potpuno nesposobna upravljati zemljom. Svaka sličnost s današnjim HSS-om i nije slučajna, nego je to upravo politika kontinuiteta HSS-a. Stoga nije ni za čuditi se ponašanju predsjednika HSS-a Kreše Beljaka, jer on ustvari samo nastavlja Mačekovu politiku.

Od početka javnog djelovanja nadbiskupa Stepinca tinjao je sukob sa HSS-om, ali ne zbog političkog suparništva. Stepinac je poštivao volju naroda i priznao je HSS i Vlatka Mačeka legitimnim hrvatskim predstavnikom. Gdje god je mogao podupirao ih je, misleći da rade na dobrobit hrvatskog naroda. Međutim, kako su u stranku ulazile osobe s liberalnim i prokomunističkim idejama, koje su širili svojim djelovanjem i time se udaljavali od Boga, naravno da su dolazili u sukob sa nadbiskupom, jer njihovo članstvo nije živjelo u skladu sa crkvenim učenjem. Alojzije Stepinac raskrinkavao je komunistički i nacistički materijalizam i ateizam, te je prikupljao podatke i svjedočenja o stradanjima Hrvata pod beogradskim režimom, o čemu je izvještavao međunarodnu javnost. Zalagao se za ljudska prava, prosvjedovao protiv nasilja velikosrpskog režima i pozvao narod da glasa za HSS i Mačeka. Pozdravio je proglašenje NDH i zahtijevao da vlasti u temelje nove države ugrade Božji zakon i zapovijedi, ali je već u svibnju 1941. osudio progone građana zbog druge vjere, nacije, ideologije ili političkih opredjeljenja. Prosvjedovao je kod ustaških vlasti protiv odmazdi, prisilnog prekrštavanja i logora u Jasenovcu (24. veljače 1943.). Inicirao je i organizirao skrb za sedam tisuća ratne siročadi te je pomagao brojnim Srbima i Židovima u izbjegavanju progona. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio je slovenske svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti (Izvor: https://book.hr/10-veljace/).

Lili Benčik