MUZEJ NA DAKSI – Pomirba i istina kao cilj

Bez istine i pomirbe ne ćemo imati snage održati jedinstvo toliko potrebno Hrvatskoj u sadašnjim nemirnim vremenima

Napominjem da u kulturnim zemljama kao što su Italija i Francuska većina na Daksi ubijenih građana ne bi bila uopće kazneno progonjena i procesuirana, kamoli smaknuta nelegitimno. Čovjek se može osjećati loše vidjevši nove vizure Uvale, Gospinog polja, pa i sv Jakova; dobro je rekao novinar Masle da se radi o krajoliku kojega je oblikovala pohlepa i glupost. Tema koja me zanima jest prostor Pila za koji se svi slažemo da je „recepcija“ Grada. Taj prostor je dosta nespretno oblikovala Austrija za potrebe ondašnjega prometa i turizma. Skladni niz kuća od Boninova do Pila završava predimenzioniranim Imperijalom, koji ne samo da konkurira svojom veličinom zidinama već djeluje kao neka engleska rezidencija u kolonijalnoj Indiji ili Egiptu. Prošla baka sa kolačima, to je mogao biti sjajan park sa podzemnim parkingom, ili čak i tunel koji bi rasteretio promet.

Bogata hortikultura se desetljećima osipa, jedna nesretna mrtva palma strši nasred Pila kao štafeta mladosti. Pustimo sada malenkosti poput Šuičinih glavičastih stupića, Androvih kockastih te udubljenih i grbavih pločnika, drvenih kućica, i analizirajmo element koji dominira Trgom a to je Spomenik braniteljima domovine. Mislim da nitko nema emotivnu vezanost uz taj kašun koji zapravo izgleda kao turistički oglasnik, vremenska prognoza ili spomenik palom kompjutoru. Ovaj spomenik nema osnovna obilježja koja treba imati, a to su prepoznatljivost, asocijacija, dobar skulptorski zanat, neometanje kretanja građana, uklopljenost u ambijent. Troškovi njegovog održavanja su enormni. Što se tiče priče o autorskim pravima, pa može se smjestiti u Modernu galeriju, ili premjestiti na Babin kuk ili Gruž; ipak to je stvar u kojoj treba autora sudski namiriti jer gdjegod bio troškovi održavanja su previsoki; daleko kvalitetniji radovi Meštrovića koji predstavljaju Petra Karađorđevića, te partizana, smijenjeni su sa promjenom političke vlasti. Novi spomenik morao bi biti dimenzijama skromniji, autor izabran na dugotrajnom međunarodnom natječaju, a lik (ili likovi) izrađen od kvalitetnog materijala i po klasičnom ukusu 19. stoljeća, jer bi ipak činio društvo u prostoru onoj secesionističkoj gologuzoj vili koja nosi ovcu i Satiru Rendićevom.

Po mojem skromnom mišljenju na ulazu u pitomi turistički povijesni Grad naoružani ili umirući muškarac djelovao bi tjeskobno (makar je ratna stvarnost bila grozna), te bi skulptura trebala biti više simboličke naravi. Možda bi se najbolje uklopio Sv. Juraj (Đuro) koji ubija Zmaja. Ako bi se nalazio kakav tekst morao bi biti kratak, decentan, bez da ikoga vrijeđa ili osuđuje afirmirati domoljublje i žrtvu naroda i branitelja Hrvatske i Dunjih su proživljavali životne evolucije. Ja priznajem da je Broz Tito bio veliki državnik (ali ne i dobar čovjek!), priznajem da se otrgnućem od Sovjeta i Staljina 1948. uz pomoć Zapada ostvarilo ekonomski i kulturni boljitak, da se stvorilo federaciju kao okvir za rješenje hrvatskog, bošnjačkog, albanskog, makedonskoga, crnogorskog pitanja, ali isto tako i da nas je 1991. napala JNA i da je ekonomski slom stvorio okvire za atavističku dramu tobožnjega bratstva i jedinstva. Sve uz asistenciju velikih sila, dabome! Još nametni napadnutome embargo u ime humanizma i demokracije!

U komisiji za eventualni spomen muzej na Daksi trebali bi biti predstavnici svih struja hrvatskoga naroda, i dr. Ivo Goldstein i dr. Ivo Banac i dr. Hasanbegović i dr. Ivica Šola. Svakako da bi bilo valjano i uzeti jednog renomiranog i objektivnog znanstvenika crnogorske ili srpske nacionalnosti. Bez istine i pomirbe ne ćemo imati snage održati jedinstvo toliko potrebno Hrvatskoj u sadašnjim ekonomski i vanjskopolitički turbulentnim vremenima. To je i test zrelosti jednoga naroda, jer nije krivo (povijesno) ogledalo za naše grijehe i gluposti, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Kako smo se ispravno odrekli ustaštva odrecimo se u ime istine i staljinista i ORJUNE! Crveno i crno su boje anarhista, boje sotonizma. Teo Trostmann brovnika za slobodu. Druga stvar koja me zanima jest Muzej na otoku Daksi u kojem bi uz fotografije stajale i biografije žrtava. I znanstveni rad dr. Borića o Daksi (dr. znanosti i dr. medicine) bi tu našao mjesta.

Ponavljam da u kulturnim zemljama kao što su Italija i Francuska većina na Daksi ubijenih građana ne bi bila uopće kazneno progonjena i procesuirana, kamoli smaknuta nelegitimno. Mudro i pošteno bi bilo pored te glavne informacije o Daksi dati i pregled (objektivne biografije) partizanskih rukovoditelja sa područja Velike župe Dubrava (Mustafa Golubić, Šegrt, Kurtović, Marin Cetinić, Mato Jakšić, Aco Apolonio) ali i partizanskih heroja Morđina Crnoga, sestara Radeljević, Miše Simoni, Niko Napica, Mario Perić itd. Iznijeti objektivne biografije također na ustaškoj strani poput Iva Rojnice, Stijepa Radića, Stjepana i Ante Buća, Iva Bogdana, Tijasa Mortigjije, braće Hasana i Alije Šuljka. I masovni četnički pokret u istočnoj Hercegovini je predmet našega povijesnoga zanimanja. Individualne žrtve spomenuti kao što su Ivo Lozica, August Thiele, ili fra Bernardin Sokol. Osnovni podaci o stratištima (Čavkarica, Kapavica, Orsula, Daksa, Jugovići itd.) Trebale bi biti i informacije o logorima talijanskim na Prevlaci (uglavnom Hrvati) te Lopudu (Židovi).

Teo Trostmann