Muslimani po Sarajevu viču i arlauču

Bože, dragi, u kojem to još uvijek svijetu žive ovi ljudi u Sarajevu?

 

 

KRADLJIVCI NAŠE POVIJESTI

Taman se čovjek ponada kako ćemo, nakon korone, bar malo odahnuti i vratiti se u normalu, a kad ono, dogodi se narod i u Sarajevu. A svibanj je uvijek kod nas, a i šire, mjesec pun previranja, optuživanja, dokazivanja i raspravljanja. Jer su svi oni koji su stvarali komunističku Jugoslaviju, i svi njihovi potomci i slijednici, tugovali i tuguju još uvijek zbog njenog raspada, te se uporno vraćaju na ustaše i partizane. Ne zato da bi povijest rasvijetlili ili raščistili, nego da bi na taj način izborili za sebe bolju prošlost. Pri čemu nije ključna prošlost, niti je najvažnije njeno rasvjetljavanje, nego se iza svega krije borba za njihovu sadašnjost, njihove sadašnje pozicije i njihovu osiguranu budućnost. A kako su svjesni da komunizam i Jugoslavija nema budućnosti, uzeli su masku antifašizma, misleći kako će naivnim Hrvatima zamazati oči i opet plandovati na tzv. antifašističkim lovorikama.

Jer, njima se mora vjerovat!

15. je svibnja 2005. godine.

Uz izravan TV prijenos, u Bleiburgu (Austrija), održana je komemoracija uz 60. obljetnicu najvećeg stradanja hrvatskog naroda kojoj je nazočilo dvadesetak tisuća ljudi iz Hrvatske, BiH i cijeloga svijeta. Misu na Bleiburškom polju predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

16. svibnja 2020. godine

Digla se i kuka i motika. Prijeti se linčom vrhbosanskom nadbiskupu, kardinalu Vinku Puljiću, zbog planirane mise za blajburške žrtve u Sarajevu. Najavu održavanja mise osudio je i veliki broj političara u BiH, gotovo sve veće politike stranke čije je sjedište u Sarajevu, a oštro su reagirali i Židovska zajednica BiH, Pravoslavna crkva, te veleposlanstvo Izraela u BiH.

Oni smatraju kako je misa zapravo krinka za rehabilitaciju NDH i ustaša koji su tijekom Drugog svjetskog rata počinili brojne zločine u Sarajevu u kojemu je od 1941. do 1945. godine ubijeno, kako oni kažu, više od deset tisuća njegovih građana.

“Svatko ima pravo na misu, na molitvu, to je duhovni čin”, poručio je hrvatski ministar Grlić Radman.  

Iz Vrhbosanske nadbiskupije su odbacili optužbe, poručivši kako je misa isključivo čin molitve za pokojne, temeljen na kršćanskom nauku koji poziva na molitvu i za sve one koji su bili na strani zla. Vjernici se mole da im Bog oprosti sve učinjene grijehe.

–Pa, u Sarajevu se obilježavala misa za stradale žrtve Bleiburga i 1995. godine. Tada im to nije smetalo.

–A što misliš, zašto?

–E, draga moja, Monika! Pa, zna se! HVOih je branio i obranio od srpske agresije. Sjećaš li se onoga povijesnog susreta na granici BiH i Hrvatske. Bio je to važan susret postrojbi Hrvatske vojske i Armije BiH na Korani kod Tržačkih Raštela. Susreli su se ispred hrvatskih snaga zapovjednik 1. Gardijske brigade, general bojnik Marijan Mareković, a ispred Armije BiH zapovjednik 5. Korpusa Atif Dudaković. 

"Gospodine generale, dobrodošli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli", rekao je tada Dudaković“.

Izgleda mi kako su Bošnjaci sve to, i još štošta drugo, zaboravili i oboljeli od zaboravititisa. Pa su zaboravili i sve ono što ne odgovara njihovom profinjenom i tankoćutnom antifa viđenju. Ali, Bleiburg je u memoriji hrvatskog naroda, najveća tragedija u cijeloj našoj, hrvatskoj povijesti. To je stradanje više desetaka tisuća ustaških i drugih regularnih vojnika NDH, i civila koji su se u svibnju 1945. htjeli predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska vratila jugoslavenskoj. Nekoliko desetaka njih je ubijeno na Bleiburškom polju, tisuće ostalih stradali su tada u Sloveniji, a u idućih mjeseci, u „marševima smrti“ kroz Jugoslaviju, danas poznatim kao „Križni put“, ubijeno je na stotine i stotine tisuća izbjeglica.

„Ove godine obilježavamo 75. obljetnicu Bleiburga. Odajemo počast i iskazujemo pijetet više desetaka, ako ne i stotina tisuća pobijene, na najpodmukliji način, hrvatske vojske i njihovih obitelji-žena, djece i staraca, koji su se predali“.

„E,  ne će ići! Ne može to tako!“, viču sarajevske antife.

 

Ali, kao kršćani, katolici, dužni smo našim pobijenim precima i sunarodnjacima, ali i svim ostalim žrtvama komunističko-partizanskoga krvavoga pira, nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, iskazati najdublje poštovanje i pomoliti se za njih, jer time njegujemo, ne samo sjećanje na njihovu žrtvu, nego i na simbol naše nacionalne patnje.

Hrvati, ali ne samo oni, bili su „oslobođeni“ tako što su ih „osloboditelji oslobodili“ života. Pijetet za mrtve i pokojne, a posebno nevine stradalnike, trebao bi biti civilizacijski minimum. Iskreno se nadam kako su ovi ispadi i histerija upereni protiv bosansko-hercegovačkih Hrvata i katolika, tek nesretan pokušaj pojedinaca“.

Ali su, svemu tome, i  naše vrle antife, dale svoj pečat. I krstare li, krstare po zemljici Bosni… Počev od našeg najboljeg vicmajstora i pjevača ustaških pjesama do potomka jednog, kako sam pročitala, natporučnika iz vremena NDH koji je bio i tadašnji vojni sudac.

I svi kao jedan viču kako to tako ne može:

„Ne smije se slaviti Sv. misa zadušnica za pobijene na Bleiburgu i duž Križnih puteva. To je fašizam“.

I nema toga tko se nije javio da bi nešto takvo podupro.  I nema toga tko nije slao poruke, prijetnje i naredbe kardinalu Vinku Puljiću.

Gledam tu uzavrelu gomilu, te „mlade partizanke“ , te „podivljale halal antifašiste“ kako ih je nazvao jedan kolumnist, kako traljavo razvijaju i cupkaju Kozaračko kolo ispred sarajevske katedrale. Rasteglo se kolo, pjeva se Druže Tito, mi ti se kunemo; kliče se Živio drug Tito.

I viče i arlauče.

Digli se, tako svi oni, i uhvatili u zajedničko kolo antifašizma. I čelnik jedne islamske zajednice, i borac Armije BiH, i jedan komunistički čelnik, i sarajevska i ina raja, željna kruha i igara.

U kojem to svijetu, Bože moj dragi, živi ovaj svijet!?

Iskreno, ne znam bi li ih žalila ili bi zbog tolike njihove gluposti počela ridati. Znam da im nije lako. Nije im lako ni nositi zločinački teret iz prošlosti niti strah od neizvjesne im budućnosti. Ali, nikako ne mogu shvatiti niti njihovu zatupljenost niti njihovu zaslijepljenost njihovom tzv. istinom. Istinom bez znanja, provjeravanja, bez činjenica. Jer, za njih ne postoji ni dijalog  niti dokazi. Oni ne pristaju ni na polemiku. Jer je njihovu povijest napisao njihov veliki i voljeni vođa.

I tako mora biti i ostati. 

 

Vera Primorac