Gospodarski pad od 9,4 posto, a svi šute!

Hrvatska je uništena, a mediji i Crkva šute?

 

 

Prisutna gospodarska depresija se ne analizira i, kao trinaesto prase, spominje se samo toliko koliko je potrebno Vladi Andreja Plenkovića kako bi se građanima priopćilo da vlada blagovremeno, odlučno donosi i provodi učinkovite odluke. Nije rijetkost čuti kako smo u samom vrhu zemalja po učinkovitosti borbe s nepoznatom nemani. Tako Vlada Andreja Plenkovića sve više poprima religiozna obilježja. Građani s nestrpljenjem čekaju još jednu “spasonosnu objavu” koja će im odrediti ponašanje. Depresija je uvijek i svuda karcinom za siromašne građane. Bolest je nemilosrdna, to više što je siromaštvo veće. Moja diskusija će se usmjeriti na raspravu kako depresija dramatično pogoršava opstojnost najugroženijih građana, što, sa svoje strane, postavlja pitanje je li postojeći društveni sustav u suglasju s interesima njezinih građana.

U javnosti se ne raspravlja o učincima gospodarske depresije. Hrvatska je u prošloj godini ostvarila dohodak po glavi stanovnika od 13.270 eura. Povećanje dohotka po glavi stanovnika u prošlih nekoliko godina rezultat je skromnog rasta gospodarske aktivnosti, zbog rasta turističkog sektora, i pojačanog iseljavanja mladih obitelji. Usput rečeno, Slovenija nam je dramatično “pobjegla” jer ostvaruje veći dohodak od 21 tisuću eura, a broj stanovnika raste. Razlika u raspoloživom dohotku po glavi stanovnika, iako grub, dobar je indikator o stanju socijalno ugroženih građana. Primjerice, pad gospodarske aktivnosti od 20%, koliko predviđam u slučaju Hrvatske, smanjio bi u Hrvatskoj dohodak po glavi stanovnika za 2650 eura, dok bi u Sloveniji pad po glavi stanovnika iznosio 4200 eura.

Međutim, hrvatski građanin bi raspolagao s tek nešto više od 10 tisuća, dok bi slovenski građanin raspolagao sa 17 tisuća eura. Usput rečeno, brži rast slovenskog u odnosu na hrvatsko gospodarstvo rezultat je smišljene ekonomske politike. Osim toga, pad gospodarske aktivnosti u Sloveniji bit će manji od pada u Hrvatskoj. I dalje, Slovenci pripremaju programe kako dinamizirati gospodarstvo, a mi čekamo – ne znam koga ili što. Slovenci imaju problema, ali oni ih rješavaju. Mi svoje probleme ignoriramo. To je razlog što se Vlada Andreja Plenkovića tako pokorno odnosi prema turističkom sektoru. Pritom valja imati u vidu da Slovenija bilježi suficit na računu robne razmjene s inozemstvom. Hrvatska bilježi tragično visok deficit.

 

Tržište, općenito, povećava razlike između najsiromašnijih i najbogatijih građana. Tijekom vremena tržište povećava koncentraciju i centralizaciju dohotka i bogatstva. Kako bi se korigirali tržišni dohoci, država putem poreznog sustava (i javnih rashoda) korigira (na tržištu ostvarene) dohotke. To nazivamo sekundarnom raspodjelom ili preraspodjelom. Zemlje koje su socijalno osjetljivije imaju progresivne porezne sustave kako bi bogatiji platili više poreza od siromašnih građana. Stupanj progresivnosti poreznog sustava određuje socijalni aspekt poreznog sustava i porezne politike. Hrvatska nema progresivni porezni sustav pa nije moguće poreznim sustavom izvršiti socijalno potrebne preraspodjele.

 

U Hrvatskoj se preraspodjela vrši putem javnih rashoda. Tako država od jednih prekomjerno uzima kako bi drugim građanima (u slučaju socijalno ugroženih malo) dala. Nažalost, zbog pogrešne ekonomske politike, veličina dodane vrijednosti ne omogućuje primjerenu socijalnu pomoć ugroženim građanima. Razlog je sljedeći: visoka porezna presija rezultira smanjenjem gospodarske aktivnosti koja ostvaruje dodanu vrijednost. Smanjena gospodarska aktivnost zapošljava manji broj radnika koji, u pravilu, nemaju poreznog kapaciteta. Zbog toga tako mali broj zaposlenih plaća porez na dohodak i zbog toga imamo tako visoku standardnu stopu PDV-a. Oni koji mogu odlaze trbuhom za kruhom.

 

Epidemija izazvana koronavirusom pokazala je kako su se građani koji su otišli trbuhom za kruhom prisiljeni vratiti, što valja kvalificirati kao dodatnu traumu. To je još jedan u nizu problema koji se uporno ignoriraju i o kojima se – šuti. Hrvatska država, s poduzetničkog motrišta i poreznog kapaciteta, značajno participira u raspodjeli društvenog proizvoda. Njezini su rashodi uglavnom određeni pravima proračunskih korisnika. Tako pad gospodarske aktivnosti država može nadoknaditi samo povećanjem javnog duga. Tržišna cijena državne imovine dramatično se smanjila pa bi njezina prodaja u vrijeme depresije bila potez očajnika. Ipak, nije isključeno da će država prodati preostalu vrijednu imovinu kako bi smanjila proračunski deficit i javni dug. Priča kako će se smanjiti potrošnja nije uvjerljiva, osim u dijelu jalovih fiksnih i varijabilnih troškova koje i dalje plaćamo jer država nije provela potrebne strukturne reforme. Dakle, država dijeli novac kako bi prikrila nezaposlenost, s jedne strane, i, s druge strane, ignorira stanje onih najpotrebitijih koji ni u dobra vremena nisu u stanju osigurati potrebnu egzistenciju.

 

Usput rečeno, prisutan rebalans državnog proračuna dobar je pokazatelj kako je sve podređeno samo izborima. Primjera radi, zašto javna televizija ne raspravlja o četvrt milijuna hrvatskih građana koji su blokirani. Nažalost, Vlada predlaže, bez potrebnih analiza koje bi ponudile argumente, politiku koju oporba, malo je reći nerazumno, podržava. Svako dijeljenje javnog novca u Saboru prolazi gotovo jednoglasno. Saborski zastupnici ne vode računa o učincima takve politike. Svi se bore samo za glasove birača, a nezavidno stanje ugroženih građana nikoga ne zabrinjava.

 

Akteri u javnom prostoru u svojim istupima moraju polaziti od Hegelove misli kako je istina cjelina. Narodski rečeno, nije moguće govoriti o učinkovitom stožeru, a istovremeno ignorirati zabrinjavajuće stanje u gospodarstvu i još gori položaj velikog broja siromašnih hrvatskih građana. Potiskivati probleme  moguće je u kratkom roku, ali moramo znati da će jednom potisnuti problemi eruptirati i uzrokovati mnoge neugodnosti. Najbolji je primjer obraćanje Vlade hrvatskom puku kako će se gospodarska aktivnost smanjiti za 9,4 %. Tako dramatično stanje nije pokrenulo novinare da u javnom prostoru otvore raspravu o učincima eventualnog smanjenja gospodarske aktivnosti za 9,4 %. Štoviše,ministar financija Zdravko Marić rekao je da bi pad gospodarske aktivnosti mogao biti veći ako izostane turistička žetva. Nije rekao, a trebao je, na kojoj se razini aktivnosti turističkog sektora predviđa pad gospodarske aktivnosti od 9,4 %. EU je procijenio kako će pad gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj iznositi 9,1 % BDP-a. Premijer Andrej Plenković tu informaciju interpretira kao nešto jako važno i jako dobro. Izostavio je u svom komentaru kako će se u idućem razdoblju projekcije EU-a korigirati. Bitno je shvatiti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, tada će izbori proći i nastupit će nove okolnosti. Moram ponoviti kako su turistički djelatnici javno obznanili kako očekuju pad turističke žetve za 65–90 %. Pad turističke žetve od 65 % predstavlja, u slučaju udjela turističkog sektora u BDP-u od 17 %, pad gospodarske aktivnosti od 11 %.

 

Toliko o procjenama Vlade i Europske komisije. To navodim samo zato što nas neke tiskovine uvjeravaju da je sezonu moguće spasiti. To nije dobro. Nije dobro da se javna sredstva priopćavanja pridružuju bilo kojoj političkoj opciji, posebice da kreiraju nerealna očekivanja. Nema ni riječi za koliko će se povećati broj socijalno ugroženih građana. Da budem jasan. Imajući u vidu stanje i istupe SDP-a te, s druge strane, izostanak političkih poruka gospodina Miroslava Škore, sasvim je jasno da će HDZ uvjerljivo pobijediti na predstojećim parlamentarnim izborima. Koliko uvjerljivo, ovisi o tome hoće li Andrej Plenković zadržati položaj svemogućeg lidera koji su mu omogućili oporba i javna sredstva priopćavanja. Pobjeda na predstojećim izborima neće biti iznenađenje, ma kako ona uvjerljiva bila. Iznenađenje bi bio gubitak izbora. Postojeće nerazumijevanje sa sindikatima moglo bi mu smanjiti potporu. Vratimo se raspravi.

 

U narodu se govori: “Sirotinjo, i Bogu si teška”. Kršćanstvo se temelji na ljubavi i opraštanju. Operacionalizacija se ostvaruje empatijom među ljudima kako bi čovjek čovjeku bio – čovjek. Kriza je vrijeme izazova u svakom pogledu. Mnogi građani pokazali su i pokazuju svoju socijalnu osjetljivost za “bližnjega svoga”. Nažalost, hrvatski političari o socijalnoj osjetljivosti govore prigodno, posebno u predizborno vrijeme, jer je najveći broj građana socijalno ugrožen. Nakon izbora o socijalnim aspektima se govori – baš ako se mora. Crkva uljuljana u bogatstvo s oltara propovijeda ljubav i opraštanje i na tome ostaje. Umjesto da burno i gromovito progovori o rastućoj ugrozi siromaštvom hrvatskih građana, kardinal Bozanić – šuti. Papa Franjo i njegovo socijalno poslanje u Lijepoj Našoj “ne pije vodu”. Opstojnost ugroženih građana nije presudno pitanje za našeg kardinala. Vlast je neodoljiva slast.

 

Hrvatska nije nacionalna država. Da je nacionalna država, donosila bi zakone u interesu hrvatskih građana. Političke odluke, kako svoje odluke voli nazivati premijer Andrej Plenković, nemaju za cilj povećanje blagostanja i razvoj demokratskih procesa. Cilj je samo zadržati vlast. Pa što košta – košta. Da je Hrvatska nacionalna država, imala bi svoj financijski sustav i svoju nacionalnu valutu. Financijski sustav je internacionaliziran, a kuna ima ulogu manekena kojem devizna štednja određuje pravila ponašanja. Hrvatskoj je potrebna snažna vanjskotrgovinska tvrtka koja bi pomogla slabom i onemoćalom gospodarstvu kako bi se povećala izvozno orijentirana gospodarska aktivnost. Stariji će se sjetiti Astre-Mašinoimpexa. Potrebna je i izvozno orijentirana poslovna banka koja bi financijski podržala izvoznu orijentaciju gospodarstva. Sjećamo se kako su nas političari uvjeravali u snažnu diplomatsku podršku izvoznoj orijentaciji. Od ideje se odustalo u samom začetku, a Hrvatska gospodarska komora je šutjela isto onako kako to čini i danas.

 

Hrvatska nije ni tržišna država jer je feudalno strukturirana, što je moguće zaključiti po broju lokalnih jedinica. Zanimljivo je da su se u vrijeme feudalizma mali feudalci nazivali šljivarima. Današnji lokalni moćnici, u Saboru ih zovu “lokalni šerifi”, u svojoj samovolji podsjećaju na srednjovjekovne šljivare. U tržišnoj državi, kao što su to Njemačka ili Japan, politika i gospodarstvo su partneri. O tome se ne raspravlja. U razvijenim državama dovođenje u pitanje uzajamnosti gospodarstva i države jednostavno je neprimjereno i nedopustivo. Cilj svih ciljeva u tržišnoj državi je suficit na računu robne razmjene s inozemstvom. “U Hrvatskoj to pitanje postavljaju katastrofičari samo kako bi umanjili uspjehe stranke na vlasti.”

U Hrvatskoj, država je najveći kupac i najveći prodavatelj. U Hrvatskoj možete biti uspješni ako imate dobre odnose sa strankom na vlasti. Nema tu tržišta, nema tu konkurencije, nema tu razvoja, ali imate amorfni sustav koji operacionalizira vlast u skladu sa svojim preferencijama. Da smo kojim slučajem prava tržišna država, vodili bismo politiku kojoj bi osnovni cilj bilo uravnoteženje robne razmjene s inozemstvom. Upravo onako kako to čini susjedna nam Slovenija. Zato stalno ističem kako je Hrvatska mislima otišla u Europu, a stvarno ostala na Balkanu.

Prešutni dogovor

Iz navedenog slijedi da je hrvatska država u vlasništvu stranke na vlasti. Tu postoji prešutan dogovor najmoćnijih stranaka pa građani mogu birati između dva suverena, HDZ-a i SDP-a. Nema treće mogućnosti. Vlast koja traje četiri godine ima za posljedicu bauljanje politike i preferiranje kratkoročnih dobitaka – stranke na vlasti. O dugoročnim se učincima ne vodi računa. Kritiziramo mađarskog predsjednika Orbana, ali zaboravljamo da Mađarska u Hrvatskoj, uz ostalo, upravlja INA-om i OTP bankom. Zaboravljamo kako nam je premijer Andrej Plenković u svojoj božićnoj poslanici obećao povrat INA-e u hrvatsko vlasništvo.

Posljedica takve politike je slabljenje gospodarstva i dramatičan rast siromaštva. U krizu smo ušli s više od 700 tisuća siromašnih. To je tek nešto manje od petine populacije. Ona će se u ovim kriznim i olovnim vremenima povećati na zabrinjavajući i alarmantan broj koji neće biti manji od milijun siromašnih i obespravljenih građana. Ugroza se povećava i mogla bi prerasti u lavinu. Državi ne pada na pamet da poduzima potrebne mjere kako bi se smanjila ugroza onih nemoćnih i ovisnih građana o državnim potporama. Umjesto dijeljenja javnog novca poduzetnicima, trebala je preuzeti obveze najugroženijeg dijela hrvatskih građana. Država nije u stanju reći poslovnim bankama “tamo se makni”. Svjesna je da su poslovne banke, malo je reći, ljute zbog slučaja “švicarski franak”. Država plaća i popušta poslovnim bankama kako bi ih umirila. Ne treba zaboraviti da su poslovne banke koje posluju u Hrvatskoj tek marginalni dio banaka majki, što im, narodski rečeno, omogućuje poslovnu politiku temeljenu na marginalnim troškovima. Takva politika poslovnih banaka imala bi pogubne posljedice za Hrvatsku. Nije to problem HNB-a, to je problem Hrvatske.

Promašene mjere

Politička vlast podcjenjuje svoje građane kad im govori o učinkovitim demografskim mjerama kako bi se povećao natalitet. Razumnom čovjeku nije jasno kako je moguće govoriti o demografskim mjerama kad se broj siromašnih stalno i ustrajno povećava. Kakva je budućnost hrvatskih građana kada je jučer bolje nego danas, dok se sutra očekuje dodatno pogoršanje. Tko želi svome djetetu staviti omču siromaštva oko vrata? Jesu li roditelji krivi što žele održivu socijalnu sigurnost za svoju djecu? Nije li siromaštvo jednako modernom ropstvu? Kako su građani sve siromašniji, politika demografske obnove demonstrira se dijeljenjem jednokratne “nagrade” prilikom rođenja djeteta.

Draga gospodo, demografske politike nema bez redefiniranja instituta obitelji koju valja porezno preferirati. Demografska politika predstavlja dobro i jeftino obrazovanje. Demografska politika znači konkurentno gospodarstvo. Demografska politika znači malu i jeftinu državu koja bi služila građanima. I tako dalje.

Zaboravljeni nezaposleni

Depresija je “zaboravila” na nezaposlene koji primaju malu ili nikakvu nagradu. O položaju nezaposlenih tijekom posljednja dva mjeseca Vlada Andreja Plenkovića – šuti. Da bi poduzetnici zadržali radnike (prikrivena nezaposlenost), primaju subvenciju  od četiri tisuće kuna po “zaposlenom”. Postavlja se pitanje: jesu li nezaposleni i prikriveno nezaposleni ravnopravni građani ove zemlje? Jasno je da nisu. Ali nemojmo si lagati. Nije subvencija od 4000 kuna dana zbog radnika. Želi se spasiti turistički sektor kojem se hrvatska vlast potpuno podredila. Usput rečeno, to je zbilja i dijagnoza stanja cjelokupnog hrvatskog društva.

Paket mjera napisan je i dolazi iz turističkog sektora. Napisanu ulogu naš je premijer Andrej Plenković samo dramatično predstavio javnosti kako bi je uvjerio da njegova vlada radi prave stvari na pravi način. Jasno, niti su potezi Vlade prave stvari, niti je to pravi način. Kad prestane padati mana s neba, eksplodirat će nezaposlenost. Ipak, valja reći kako je, usprkos mjerama, povećan broj nezaposlenih. Danas je nezaposlenih više od 160 tisuća, što je, slikovito rečeno,grad veličine Rijeke.

Umirovljenici ne dobivaju zarađeno. Umirovljenici su najveći gubitnici od uspostave samostalnosti. Oni su trajni gubitnici. Najprije im je oteto društveno vlasništvo. Zatim su im se smanjile mirovine. Potom se, u vrijeme privatizacije, povećao broj penzionera koji su željeli raditi, ali nisu trebali novim vlasnicima. Stranka umirovljenika prikupi mrvice kako bi opravdala svoje postojanje i to je cijela priča.

 

Međutim, postoji najugroženija brojna skupina građana koju statističari identificiraju u kategoriji “ostalo”. Oni nemaju ništa. Njihovi su kontejneri, njihovi su kolodvori i druge stanice. Njihovi su parkovi. Nisu sigurni hoće li nešto pojesti ili neće. To su naši građani o kojima se nitko ne skrbi. Oni su svima nepotrebni i predstavljaju moralni teret. Žive izvan sustava jer mu nisu potrebni. U svim zemljama postoji dio građana koje možemo svrstati u kategoriju “ostalo”, međutim, važno je shvatiti, kako bi rekao premijer Andrej Plenković, što je zemlja siromašnija, to je broj tih građana veći, a briga o njima je manja. To je lijepo kazano u pjesmi “Stari Pjer”. Oni nisu ljuti na vlast, oni su indiferentni prema svakoj vlasti. Briga o njima je operacionalizacija poslanja Crkve.

 

Postojeća politička scena ne nudi rješenja koja bi mogla biti svjetlo na kraju tunela. Sve je to gotovo uvijek ista priča. Politički programi vodećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, ponešto se razlikuju, ali operativna politika je gotovo ista. Što, ako uopće išta, sprema gospodin Škoro, nije poznato. Možda šutnja i dolazeće socijalne “nevere” predstavljaju njegovu strategiju. To može biti politički oportuno, ali mu neće priskrbiti dovoljan broj ruku da se promijeni postojeće stanje, ma koliko nas u to uvjeravao.

Mora izrijekom reći napaćenim hrvatskim građanima da će presjeći gordijski čvor jedino u interesu hrvatskih građana. Mora izrijekom reći koja je pozicija politike i političara prema građanima. I ne manje važno, mora reći koje i kakve su promjene sada nužne. To je državnički pristup. Promjene nije moguće provesti bez jasne koncepcije i strategije. Politika je provedba koncepcije i strategije.

 

Koronavirus je pokazao da je moguće djelovati. Zamislite da je naš premijer Andrej Plenković formirao stožer za sudstvo, stožer za korupciju i tako dalje. Zamislite da je rekao gospodinu Željku Turku (koji je prije unutarstranačkih izbora javno podržao Andreja Plenkovića) kako gradonačelnik Zaprešića mora biti odgovoran prema svojim građanima i ne smije ignorirati zakone i provoditi samovolju. Zamislite da je naš premijer rekao gospođi Blaženki Divjak da preuzme odgovornost za svoj “grijeh propusta”, kako u nezakonitoj raboti u Zaprešiću tako, još mnogo više, zbog ignoriranja stanja u znanstvenom i obrazovnom sustavu. Gospođa Blaženka Divjak javno je nazvala našeg premijera politikantom. Zašto dopušta samovolju gospođe Blaženke Divjak koja inzistira da se djeca vrate u školske klupe na kraju propale školske godine? Školska godina je propala zahvaljujući gospođi Blaženki Divjak. Sve navedeno i znatno više građani su očekivali od našeg premijera i zato je dobio mandat. Da je učinio samo dio navedenog – gdje bi mu bio kraj? Baš tako.

 

Građani siti pustih obećanja opravdano bi mu poklonili povjerenje. On nije ništa učinio, usprkos znatno ubrzanom procesu destrukcije cjelokupnog društvenog sustava. Povijest će reći kakva je uloga premijera Andreja Plenkovića u cijeloj priči. Politička scena jasno pokazuje kako će sirotinja ostati sirotinja. Njihov broj će se iz dana u dan povećavati. Sretnici koji to mogu, otići će trbuhom za kruhom, a Hrvatske o kojoj svi toliko govore, posebno političari, više (demokratske i slobodne) ne će biti. Bez dramatičnih promjena postat ćemo nebitna zemlja ne samo za svijet, što je moguće razumjeti, nego i za hrvatske građane, što otvara mnoga neugodna pitanja i što je samo po sebi tragično.

 

Guste Santini, https://www.dnevno.hr/kolumnisti/hrvatskoj-prijeti-destrukcija-cjelokupnog-drustvenog-sustava-sirotinja-ce-ostati-sirotinja-sretnici-ce-otici-trbuhom-za-kruhom-1471044/