Hrvatski Fokus
Feljtoni

Titova partizansko-njemačka suradnja (3)

Valerijanov memorandum SPC-a odmah započeo s klevetanjem Hrvata

 
 
Srpsko nezadovoljstvo osnutkom hrvatske države počelo je odmah nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. kada je i Vojska kraljevine izišla na ekstremne srpske pozicije, kao i SPC, te Srpski kulturni klub. Srbi su odmah ojačali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Po raspadu Jugoslavije Srbi su nastavili pobunjeničko ponašanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/05/cetnici_2.jpg
Zbog sve većeg otpora uspostavi Hrvatske države od strane srba pojedine ustaške postrojbe počinju sa odmazdama, te je 27. 4. 1941. uhićeno i ubijeno 176 Srba kod Bjelovara. Također su počela ubojstva jugoslavenskih oficira oko Gospića, kao i viđenijih i bogatijih Srba čime se pokušalo zastrašiti Srbe. Rezultat je bio obrnut i neprijateljstvo srba prema NDH se povećalo.
 
Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu platformu daljnjeg djelovanja pod nazivom “Homogena Srbija“ kojom planiraju stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima . Kako bi same Srbe naveli na to smišljen je propagandni uradak pod nazivom “Valerijanov memorandum“ SPC-a. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana do 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Ove klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Tu SPC tvrdi kako su Srbi istrijebljeni i u kotaru Lapac iako su tu oni započeli genocid nad Hrvatima. Odmah nakon izdavanja “Valerijanova memoranduma“ pala je vlada generala Simovića u Londonu, te je nastala nova vlada Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu u kojoj je Draža Mihailović postavljen za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Ustašama je trebalo oko 3 mjeseca da se dovoljno organiziraju nakon čega su počeli i hrvatski napadi na srbe.
 
Uskoro počinju i uhićenja mnogih srba koje se okuplja u logore i šalje prema Srbiji (ukupno ih je u iduće dvije godine protijerano i transportirano oko 120.000 sa područja NDH. Zbog nepovjerenja u lojalnost srba novoj državi vrlo brzo su doneseni brojni zakoni usmjereni protiv srba kao što su otkazi iz javnih službi, a ministarskom naredbom od 18. 7. 1941. ukinut je naziv srpskopravoslavna vjera, te je zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije 1918. godine, te je zabranjena ćirilica.
Početkom rata Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju. Za vrijeme Njemačkog napredovanja kroz Jugoslaviju komunisti su pomagali nijemcima politikom revolucionarnog defetizma, navodeći vojnike na dezertiranje, pri čemu su nastojali skriti što više oružja na tajne lokacije. Isto to su radili i četnici gdje god su postojala srpska sela.
Hitler je napao Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanja svim za njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veče do 7 u jutro, a kao naredbodavci su navedeni najčešće lokalni lideri ili gradonačelnici.
 
Kršenjem sporazuma o vojnoj suradnji između Hitlera i Staljina komunisti su se uplašili za svoju sigurnost, te su se isti dan počeli skrivati. Taj dan je i Sisački komunist Vlado Janjić pošao u Petrinju kako bi se sa tamošnjim komunistima dogovorio o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Sljedećih dana našli su pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi, jedno mjesto su nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali Kolićevac“. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo oko desetak. Tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska, te su morali pobjeći. Koncem kolovoza počeli su se ponovno okupljati u šumi Brezovici, a nakon toga su pobjegli prema Banovini gdje ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša.
 
Nakon napada na SSSR 1. 7. 1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje nijemcima za oslobađanje španaca je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu španci trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.
 
"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa titovim komunistima.
 
Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima. Tih "španaca" je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Povezane objave

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA (15)

HF

Razvoj ustavnosti u SR Njemačkoj (14)

HF

Andrićevi Znakovi pored puta (1)

HF

Političari skloniji nestanku nego opstanku (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više