Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom kćerkom

Jedna od lijepih uspomena moje dubrovačke srednjoškolske mladosti i vremena studiranja u Zagrebu jest osebujno stvaralaštvo najkontroverznijega rokera i najvećeg buntovnika protiv sistema krvave ljubičice od 100 kilograma, transhumanističke nesvrstane bjelosvjetske ikone, šampiona samoupravnoga socijalizma, najvećega k. sina "naših" naroda i narodnosti, bjelosvjetskoga hohštaplera i geopolitičkoga igrača velikoga kalibra J.B.T.-a.

Svašta je bilo lažno i trulo u toj državi i to je opjevao rokerski cvrčak Johny B. (Ranimir, ne Ratimir) Štulić, sustav koji je oduran poput lakiranoga krumpira, sustav koji se zasnivao na lažnom humanizmu, lažnom bratstvu i jedinstvu, falsificiranoj povijesti, stranim kreditima, gastarbajterima i turizmu, gruboj policijskoj, obavještajnoj i vojnoj sili, vlasti jedne klike (Partije), te tehnologiji 20. stoljeća i tržištu nesvrstanih. Pastiri i ratari su po dekretima naseljeni u bezlične betonjare velikih gradova, djeca su im se mogla školovati i "uživali" su prvi puta u povijesti mogućnost masovnoga školovanja, javno zdravstvo, dostupnu struju i vodu – ali to nije zasluga niti američke demokracije, niti Staljina, niti Tita, niti Adolfa, već ljudi poput sina austrougarske prosvjete i hrvatske domovine Nikole Tesle!

Teško je ljevičarima priznati da se ekonomija Juge urušila, da je JNA pokazala pravo lice još osamdesetih na pretežno albanskom Kosovu, da su ljevičari i po Milovanu Đilasu pretvoreni u crvenu buržoaziju, da su zemlje istočne Europe pod ruskom okupacijom stvarale bolju kulturu i bolju tehnologiju. Jugoslavija je za njega "krivo srastanje", tj. politički Frankenstein. Da je Matoš bio mlad osamdesetih bio bi roker, ali o Štuliću govorim prvenstveno kao o pjesniku, nikada on nije bio gitarist poput Vlatka Stefanovskoga koji je s bratom Goranom i sjajnim bubnjarom(!!!) Tavitjanom stvorio jako zanimljiv i svjetski jedinstven spoj roka i tradicionalne balkanske glazbe, niti državni "brend" jugopastirskoga roka kao "Bijelo dugme".

Rođen u Makedoniji Štulić je imao uha i za drugačije note, te se do devedesetih 20. stoljeća od urbanoga zagrebačkoga buntovnoga dečka sa asfalta pretvara više u "orijentalistu" nego u rok "ikonu". Buntovnik duboko osjeća da je društvo nasukano poput panonskoga kita u Podsusedu, on stihovima poput skalpela analizira patologiju svagdašnjega života, ima tu i zagrebačkih veduta, ljubavnih balada, slenga (lokalnoga narječja), duhovitosti i pozivanja na Poljsku u kojoj se "događa narod", tj. u brodogradilištu počinje masovni revolt protiv socijalizma i ruske dominacije. Tada sam Štulića pogrješno(?) doživljavao kao hrvatskog nacionalista, to je razdoblje prije nego je Slobodan Milošević na Kosovu otvorio Pandorinu kutiju nacionalizama (Filigranski pločnici!), ali u vrijeme kada se Štulić formirao nakon Brozove smrti beogradski časopisi počeli su grickati tabue i otvarati teme koje su raspirile šovinizam dominirajućega naroda. (Herrensvolk).

Poljska u mom srcu,u mom srcu mazurka – Poljska nije nikad dala kvislinga pjeva Johny, ili "Nedjeljni komentar" u kojem kaže "ko (namjerno nije napisao tko!) ne misli ovako taj kleveće ili laže". Kao što su policajci dovodili pse sa brnjicama na Štulićeve legendarne koncerte, tako je i jedna divovska brnjica stavljena hrvatskome narodu; samo šport (Novoselova Cibona i Ćirin Dinamo) i glazba su bili ventili Hrvatima! Fina ironija i sarkazam krajem osamdesetih se pretvara u krik, često i nerazgovjetno režanje protiv robotiziranog i lobotomiziranoga svijeta, vapaj za slobodom, vapaj za ljubavlju. Što se dogodilo sa pticom rugalicom, sa letom iznad kukavičjega gnijezda, sa našim trešnjevačkim mališanom? Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom kćerkom, je li se razočarao naslutivši neke dealove između UDBA-e i novih vlasti, što je i neizbježno jer malome narodu trebaju svi građani, posebno u ratu može biti oporba kobna i, a bez školovanih časnika i policajaca je teško – pa i Iran je morao amnestirati šahove ljude, takav je svjetski šah i ne samo na našoj "šahovnici".

Zašto je otišao; nije stvar u tome da se bude lojalan državi i ima osjećaj za zajednicu kojoj pripadaš, svojim odlaskom je pokazao da je zapravo sebe doživljavao kao Jugoslavena (danas Makedonca). Ili je bit buntovništva u buntovništvu koje ima korijen u sukobu s ocem, pukovnikom u tenkistima? Ili je bit u narcisoidnosti; neshvatljivo je buniti se cijeli život protiv sustava, a onda otići kao da te nikada i nigdje nije bilo? A možda je sve započelo iz plavog? Uvijek kontra struje, pa nastupati i djelovati u Beogradu 1995. je teški šok za neupućene! Zanimljiva je obrada stare romske pjesme "Hajri mate" u kojem žena proklinje roditelje koji su je udali protiv njene volje za bogatog starca; bio je video u kojem su gitaristi obučeni kao kuklusklanovci, a Johny kao svećenik. Da, u njegovim pjesmama nema Boga, nema Krista, nema utjehe, nema pravde! Svijet je banda galantarska i janjičarska u kojem čovjek može samo zavapiti protiv silnoga paše zašto je zapalio "manastirot"?

Prekinuo je mostove s prošlošću, odbija nastupati na području pokojne SFRJ, napravio je sjajan prijevod Ilijade i Odiseje na „hrvatsko srpski“ (?, čudan mix novoštokavškoga, uz dosta zagrebačkoga i ponešto srpskog, te štulićevskih kovanica), povremeno se javi nekim provokativnim stavovima nastojeći svih iritirati. Bilo kako bilo Štulić je opet vuk samotnjak u liberalno prizemnoj niskozemskoj (barem je zastava slična). A, što ćemo Johny, nisi nikoga pokrao (tebe je legalno pokrao Jugoton), nikoga ucvilio, nisi nikoga izdao, jednostavno bio si i ostao balkanski Petar Pan. Budi mi silan i dobro mi stoj! Da je svijet poput slika Hieronymusa Boscha i da koroniziraju našu inteligenciju, to je stara stvar, pa tu je Makedonac u pravu , "ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno bijele". Crno bijela je boja robijaške košulje i NK Partizana, zanimljivo je da su navijači toga beogradskoga kluba sebe nazivali grobarima.

Teo Trostmann