Hrvatski Fokus
Religija

Carl Lampert, svećenik triput suđen na smrt

Kako su nacisti progonili Katoličku Crkvu i svećenike

 
 
Knjiga patera Gaudentiusa Walsera kojemu je . Carl Lampert ujak prevedena je u nas 1998. (Đakovo, urednik I. Zirdum, prijevod P. Tkalčić). O pateru Walseru postoji na internetu popis knjiga, ali ne i veća biografija. Pisao je i o fratru kapucinu Konradu (1818. – 1894.), svetim vjerujućim iz Sigmaringena i drugim što se može naći na ovoj poveznici: https://www.booklooker.de/B%C3%BCcher/Angebote/autor=Walser+Gaudentius?page=2&page=1
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/06/bl-karl-lampert-c0fa4582-99bc-42eb-9588-af1e02ec493-resize-750.jpeg
Carl Lampert je rođen 1894. u selu Goefisu kraj Feldkirchea, pravi alpski krajolik zapadne Austrije blizu Liechtensteina, ali i Švicarske i Njemačke. Tipično seosko djetinjstvo, pješačenje do škole, višečlana obitelj, čvrst otac koji se pomalo bavio i obrtom, osjećajna majka. Odlučuje se za teologiju, te ga ne zahvaća Prvi svjetski rat. Zaređen u svibnju 1918., službuje kao kapelan u Dirnborn Marktu, gdje je omiljen među mladima kao veseo, duhovit, društven, taktičan, prijazan, uglađen i srdačan čovjek i dobar prijatelj. Iskrena čovječnost i kršćanski ideal nadoknađuju njegove slabosti poput sklonosti da se lijepo odijeva i pretjerane urednosti. Ipak taj veseljak je znao živjeti krajnje asketski da bi pomogao liječenje teško oboljeloga brata Friedricha, ili da bi dva puta tjedno bdio uz bolesnu majku, preminulu 1921.
 
U Rimu je studirao 1930. godine, vječni grad ga je oduševio o čemu je ostavio duhovite opservacije. Studirajući, radio je kao tajnik Agencije koja se brinula za poslove austrijskih i njemačkih biskupija kod rimskih kongregacija, što traži strpljivost, bistrinu, diplomatski takt, točnost i vrijeme. Stekao je iskustvo, ali i uvid u crkvenu upravu i sudstvo. Doktorirao je i postao 1935. odvjetnik Sacrae Romanae Rotae i papinski tajni komornik (monsinjor). Godine 1936. je predsjednik upravnoga odbora izdavačkoga zavoda "Tyrolia", a 1939. provikar Innsbruck Feldkirchea.
 
Lampert, čovjek ljubazne dobrote i radosti dolaskom nacista u Austriju iskazuje svoje dublje osobine kao što su ozbiljnost, odgovornost, suosjećanje, čvrstina te se kao borac za vjeru i pravdu pretvara u mučenika, kako opisuje župnik Oskar Schuchter! U Tirolu držao je vlast Gauleiter (po naški župan) Franz Hofer obuzet željom da prednjači protiv Crkve i vidi koliko daleko može udariti, a da ne izazove nemir u pučanstvu. Pokazako se da Partija (nacistička) može više nego li je očekivala. Zatvaranja samostana, dokidanja katoličkoga tiska, zatvaranje Bogoslovnoga fakulteta, kao i teror nad nepoćudnim svećenstvom postaju praksa nacionalsocijalista.
 
Biskup dr. Paulus Rusch bio je ignoriran od strane vlasti. Gauleiter Hofer i Gestapo ocijenili su Lamperta kao najopasnijega čovjeka po njihove interese. Hofer je u provikaru vidio glavnog neprijatelja; kasnije je tvrdio da je napadao Lamperta jer biskupa Ruscha nije smio dirati zbog tajnoga Hitlerovoga naloga da se pritisak radi na bazu Crkve, a vrhove da se taktički ne dira. Franz Hofer je umro prirodnom smrću 1975. godine (str. 15). Kada je upozoren od jednoga pravosudnoga činovnika da mu gauleiter radi o glavi Lampert je kazao: "Ja ne mogu drugo nego vršiti svoju dužnost i ništa više! Moj život je u Božjim rukama". Ozbiljan incident kada su časne sestre uz Lampertovu podršku odbile napustiti zaplijenjeni samostan stajao ga je 10 dana zatvora. Preslušan je strogo nakon emisije Radio Vatikana o vjerskim slobodama u Tirolu. Povod za uhićenje je nekrolog župniku Ottu Neurureru. Teretili su ga za izraz "preminuo nakon velikih patnji", za spominjanje mjesta smrti logora Weimar Buchenwald i za izraz "njegovu smrt ne ćemo zaboraviti". Pa i samo spominjanje uzornoga dušobrižništva Neururerova je šamar vlastima.
Nakon pet dana u Dachau gdje je vrijeđan i ponižavan upućen je Lampert u Sachsenhausen Oranienburg kraj Berlina gdje su vladale jako loše prilike, ucjenama starješina koji ih zakidaju na hrani. Oboljeli su morali ležati u velikome zahodskome prostoru. Lampert je dnevno morao hodati 35 do 40 km jer su kažnjenici morali iskušavati kakvoću cipela. Lampert je morao i tovariti teška kola pijeskom i dogurati ih do opasne jame, pri čemu je jedan zločinac redovito ga udariti neočekivano pod rebra nadomak jame.
 
U prosincu 1940. vraća se u Dachau. Nije mogao vjerovati u ljudsku niskost potkazivača, poslije piše da "u takva teška vremena kobno je slijediti više srce nego razboritost". Njegov suzatvorenik Konrad Just svjedoči da je on uvijek znao sačuvati uzorno držanje, pa i u najgorim situacijama. Svećenicima su obično dodjeljivali najteže poslove. Dana 1. 8. 1941. oslobođen je i prognan u Stettin (današnji poljski Szczecin), samostan Carolusstift koji je pretvoren u vojnu bolnicu. Šef osiguranja policije i službe sigurnosti Ernst Kaltenbrunner osobno je upoznat od komesara Trettina da se naslućuje postojanje obavještajne službe katoličkoga klera u Stettinu. Karl Trettin ubacuje provokatora koruškoga Slovenca Franza Pissaritscha koji se predstavlja Lampertu kao ing. Hagen i traži savjet kako da pobjegne iz Njemačke i treba li uništiti nacrte tajnoga oružja masovnoga uništenja koje je tobože on izvršio. Poslije se kajao što nije odlučno potjerao provokatora: I ja nesretnik! Dijelom pod dojmom sanjive humanosti, da čovječanstvo ne bi moralo još više patiti, dijelom radi antinacističkoga stava, premišljao sam s njim jedanput ili dvaput takve misli, je li i kako bi se to eventualno moglo učiniti! – ništa više! – dakle čisto premišljavanje!
Dana 4. veljače 1943. u 11 h navečer uhićeni su prepozit Daniel, provikar Lampert, župnici Bunge, Plonka, Hirsch, Boehmer, Bartsch, pater Lorenz, kapelan Simoleit. Provikar Lampert bio je više puta premlaćivan volovskim žilama i korbačima, tukli su mu glavom o stol. Nije bilo dijela tijela koji nije bio ozlijeđen. Kako je dug dan u ćeliji veličine 3 m za 1,3 m.
 
Suđen je po tri točke optužnice; slabljenje oružanih snaga, pomaganje neprijatelja i slušanje neprijateljskih radio emisija. Bratu je nasamo priopćio o obećanjima koja su mu davali ako istupi iz Crkve ili se pokorii Gestapou. Stavili su ga u okove koje je nosio sve do smrti.
Dr. A. Janisch svjedoči: "Bio je najplemenitijega karaktera… On je i svom krvniku u smrtnome času oprostio. U sudskoj raspravi su ga pitali koju knjigu više cijeni, evanđelje ili Mein Kampf? Na to je odgovorio: "Evanđelje je riječ Božja i naviješta ljubav. Knjiga gospodina Hitlera je djelo jednog čovjeka i propovijeda samo mržnju!" Utamničenici su spavali na krevetima od opeka uz stalno svjetlo i česte kontrole. Dana 28. srpnja 1944. sudsko vijeće se sastalo da izreče presudu; glavnoga suca generala Wernera Luebena nije bilo. On se sutrijelio, jer nije htio biti odgovoran za smrt nevinih ljudi. Neki pokušavaju njegovu smrt povezati sa atentatom na Hitlera 20. srpnja 1944. koji bi skratio rat i smanjio žrtve, ali čudnim spletom okolnosti nije uspio. Ovaj Prus iz Wrocłava (Breslaua) imao je časti, ne znam za takvih primjera puno u svijetu!
 
Njemački osjećaj za red je doprinio da se postupak ipak ponovi, unatoč tome što je vijeće bilo izreklo smrtnu osudu. Nova rasprava 18. rujna 1944. treća je osuda na smrt Lampertu i svećenicima. Dana 13. 11. 1944. izvršeno je giljotiniranje hrabroga svećenika koji je uoči smrti zazvao isusa i Mariju. Vojni kapelan Drossert koji mu je pomagao prošvercati poštu je ubijen od strane Rusa 1945. godine.
Izvadak iz pisama Carla Lamperta: "Moram ti javiti jednu posebnu radost. Sveti Otac mi je preko Paulusa (biskupa Ruscha, op., T.T.) poslao posebni pozdrav i blagoslov. Raduje me da me se još tako dobro sjeća"
"Radostan i zahvalan činim danas ponovno svoj nedjeljni pohod, moju sad najveću radost. Jedna tanka zraka sunca provukla se kroz mali zatvorski prozor u moju ćeliju grobnicu i veli mi da se vani divno smiješi svibanjska nedjelja. Kako lijep mora sada bit zavičaj! Kako je čežnja ponekad jaka!… Danas je Bijela nedjelja (prva nedjelja iza Uskrsa, nedjelja Božanskog milosrđa, op., T.T.); kako su jaka sjećanja na moje prve svete mise…"
"Zacijelo okružila me je mračna noć, ali Bog je moje veliko svjetlo, Bogu hvala".
"Mi ljudi vidimo sve previše na kratko …inače guram, tražeći tegotno oslonac danima koji prolaze, kao ptica slomljenih krila u krletci, i proživljavam ovu strahovitu samoću tako dobro i tako loše kako to samo mogu bez iluzija. No što više ljudi, dragi ljudi iznevjere, to više se duša okreće Onomu koji nije nikad daleko".
"Zvuci koncertne glazbe ječe iz blizog koncertnog parka do u moju ćeliju. Svijet muzicira, ali njegovi zvuci ne nadjačavaju strahotni nesklad današnjice".
"Govor na gori/, te usrećujuća Gospodinova riječ, koja nudi blaženstvo. U duhu posjećujem sa tihom sjetom sve tako brojne stare i nove grobove, vijesti javljaju sve većim tempom širom zemlje i o ljudskoj prolaznosti i velikim patnjama;ali nad svim žalostima stoji riječ čitanja za Sve svete: "I Bog će otrti svaku suzu sa njihovih očiju".
"I ja ne vidim puno izgleda za sretan ishod… da sam imao utjehu, čak i neizrecivu sreću da sam mogao dnevno moju žrtvu slaviti! Mirno i siromašno na mojem stolu u ćeliji, kao u katakombama. Što mi je dalo još utjehu i radost – kako često sam je smio i drugima dati! Bogu hvala. Tako mogu uvijek reći: "I kad hodam u smrtnoj sjeni, ne bojim se nikakva zla, jer Ti si Gospodine kod mene".
"Bog zna sve i vidi! Ispuniti Njegovu volju – uvijek i u svakim prilikama – to je moja najvruća želja".
"Što je život bez slobode – bez religije ja sam ne bih znao živjeti! – i kakva poniženja i podlosti se mora podnijeti! – to vrijeme bez mjere i roja za svoju preostalu djecu, koja danas zajedno prolaze kroz jedno nikad takvo more zla. Kakvo odbijanje Boga, i kakvo će još tek doći!"
"Župnik ne smije sa mnom govoriti, niti me posjetiti".
"Ako mi je sve oduzeto, sloboda, posao, čast i život, jedino Gospodin nije dopustio,… da ne budem svećenik… nikakvo nasilje mi ne može oduzeti!!! – pa mi je s tim najdraže i najviše ostalo sačuvano, i ja vjerujem da sam na zemlji postigao najviše biti još više svećenik i žrtva".
"Isusovo srce je srce za svećenika i prijatelja! I neka Bog to milosno blagoslovi, da ja to mogu još dugo i sve više biti. Jer i ako sve izgubim sve ću dobiti! Što je moja bol! – prema nemjerljivima milijunskim patnjama siromašnog čovječanstva…"
"U svakom slučaju mislim da je dobro da se podsjeća na moju potpuno nepolitičku prošlost,na moje nastojanje oko uzajamnog razumijevanja ljudi među sobom".
"Veliča duša moja – Radujem se stoga – idemo u dom Gospodnji".
Slijede zadnje napisane riječi uoči pogubljenja "Sada me Bog zove!"
 

Teo Trostmann

Povezane objave

ŠOKANTNO OTKRIĆE IZ ARGENTINE: Bergoglio je komunist koji se infiltrirao u Crkvu!

hrvatski-fokus

Propast Zapada i kurikulna reforma

HF

Deklaracija iz Abu Dhabija je – travestija!

hrvatski-fokus

Isprazni razgovori

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više