Svjetski koronski rat

Urota nevidljivog neprijatelja

 

 

U tijeku Svjetskog koronskog smjeti je zagaziti samo u glavnu struju  medijsko-političke virtualne „rijeke“ inače stiže optužba za širenje tzv. teorije urote, osim ostaloga. A to je nešto strašno, kao za boljš-staljinizma (komunizma) optužba za „skretanje s linije Partije“. Za takvo što slijedila je smrt, „obična“, likvidacijom, smrt u logorima, dugogodišnja robija, brisanje iz postojećih (primjerice izrezivanje) zajedničkih fotografija s „drugovima“… Ona je često bila opakija i od optužbe za „narodno-klasno neprijateljstvo“. Naravno kako su  obračunima u pravilu prethodile harange preko novina, dakle ondašnji medijski pritisak i ispiranje mozga. Danas je isto, u bitnome, optuženi za širenje „teorije urota“ se medijski , širokopojasno, pritišću, „izrezuju“ s interneta, društvenih mreža, cenzuriraju, prešućuju u još postojećim tiskanim medijima, njihovim e-izdanjima, televiziji, radiju i dakako optužuju kao najgori lašci (tada se govorilo, primjerice, „štetočine“). Onda totalitaristički u jednoj, ili nekoliko zemalja, s naumom na internacionalizam, danas globalno. Ne ubijaju još osim virtualno i možda pojedinačno, tajnovito, bez (mogućnosti) dokaza… – onako čito urotnički.

Inače o famoznoj uroti moram ustvrditi: povijest se može promatrati (i) kao povijest urota, urota pobjedničkih i urota propalih. Samo o pretprošlom i prošlom stoljeću; marksizam-lenjinizam je i teorija urote, boljševička revolucija je urotnička. Kako je ono Lenjin stigao u Petrograd? Njemačkim oklopnim vlakom iz Švicarske, kao važna „persona“, a „boljševici“ su mu bili i njemački vojnici, što smo pak doznali – revizijom povijesti, dijelom istine o događajima. Ta je revizija inače zabranjena – kao najvažnija znanstvena metoda! Poslije je boljševička Rusija, Partija, organizirala i financirala (tko još?) Kominternu – svjetsku urotničku organizaciju napučenu profesionalnim revolucionarima, ujedno i pod kontrolom boljševičkih tajnih službi. (Načelno – tajne službe općenito i urota, ma to nema veze, je li?) Protiv koga i „za koga“, fol, ovdje je nevažno.

 

Nacionalsocijalizam, opaka „mutacija“ komunizma je urotnički projekt. Koliko li je tu bilo još urota, što se opet, doduše slabo, sporo, teško doznaje (nikome ne odgovara) – revizijom mrvica iz povijesti. Primjerice, odakle mu eugenika, odakle lova, krediti, itd. Urota je poslužila i za početak Drugoga svjetskog rata – Nijemci su sami sebe napali kako bi imali izgovor za napad na Poljsku. Prethodio je, urotnički, sporazum komunizma (Staljin) i nacional-socijalizma (Hitler) (i) o njezinoj podjeli. Zatim (stalne i trajne, vječne) urote raznih stranih tajnih službi za rušenje, promjene vlasti u drugim državama, stvaranje nereda i sl… Sve urota do urote u povijesti. To je samo nekoliko primjera „velikih“ u prošlom stoljeću.

 

Urote je najteže, najčešće i nemoguće, pratiti suvremenicima, prvo zato što je to zabranjeno i opasno – „ide“ glava, neprozirne su, obavijene gusto pletenom paukovom mrežom, odvijaju se u magli, javnost o njima pojma nema… Ipak urotničko djelovanje „udruga“ tzv. civilnog društva  donekle je moguće pratiti, ali i to slabo pomaže. One, najkraće, djeluju, provode u praksi urotničku ideologiju tzv. otvorenog društva, a zbog nedostatka vremena ponovit ću „gradivo“, naime ono što sam o njima, na ovim stranicama pisao početkom davne 2015. godine (dakako i ranije) jer se ništa nije promijenilo, samo je eskaliralo u istom smjeru.

 

Civilne udruge urotničkog kominternovskog tipa  

 

Za mnoge udruge može se reći kako one uopće nisu „civilne“ nastale samoorganiziranjem hrvatskih građana, već one takvu ulogu, uz pomoć medija, samo glume. Inače su utemeljene od stranih država, vlasti, obavještajnih centara, međunarodnih parapolitičkih i paradržavnih struktura, stranih „donatora“ pripadnika istih ili sličnih struktura… Najbolje se to vidi po izvorima njihova financiranja, podršci stranih medija u Hrvatskoj i udrugarskih svjetskih centrala, suvremenih „Kominterni“, ali i po profesionalizmu njihovih čelnika i vrhuški. Kad jedna takva udruga ovdje „zaživi“ onda se vanjskim političkim pritiskom hrvatska država natjera da ju još i – financira! Nevjerojatno, ali istinito, ona financira udruge koje ju žele  „odumrijeti“ i nadomjestiti. Komunizam je državu „odumirao“ u teoriji, jačao u praksi. Civilna ideologija i praksa ju odumiru i na nebu i na zemlji, ali ponajprije male države i tako čiste teren za ono veliko što se iza brda valja.

 

Premnoge „civilne udruge“ (parapolitičke organizacije) koje djeluju u Hrvatskoj razaraju njezino društveno tkivo poput karcinoma, a državu tjeraju na „odumiranje“. Uostalom i teoretski je njihov krajnji cilj, poglavito onih koje djeluju u sferi politike, ali ne samo u njoj, rastavljanje društva na „elementarne čestice“ – ogoljene jedinke bez korijena koje uokolo bauljaju bez smisla i cilja. Takve „monade“ onda čine „civilno“ društvo, pri čemu ih se i kao osobne čestice nastavlja dezintegrirati na „nano-čestice“, različite interese, emocije, preferencije, užitke…, ujutro jedno, u podne drugo, navečer treće, po mrkloj noći četvrto, pa na koncu gube same sebe i – jedno su ništa. Stvaranje „društva“ od takvih elementarnih jedinica samo je priprema je za novi totalitarizam. Njegove glavne „crte“ već se naziru, on u virtualnoj sferi djeluje, tamo je njegova moć već apsolutna. Takvo biće treba samo držati priključeno na medije, internet, najbolje preko „mobilnoga“ lanca koji je integralni medij i zamjenski um – eksterni um kojega pojedinac nosi sa sobom. Jedino što mora pamtiti je – gdje mu je mobitel, u džepu, oko vrata, za pojasom… Ne krivim tehnologiju samu po sebi, već njezinu primitivnu zlouporabu. 

 

U tom „čišćenju terena“ puno je elemenata i – etničkoga čišćenja, virtualnoga, ali samo zasad. U malim državama glavni je cilj napada većinska nacija i njezine druge većinske skupine, ona se „čisti“. Navodno se tako suzbija njezin „nacionalizam“, „konzervativizam“, „tradicionalizam“, ali se udara i na različite sastavnice njezina identiteta. Znakovito, u Hrvatskoj je pak na prvom i najžešćem udaru nova, suvremena identitetske sastavnica, ona braniteljska, ona je i hipo i epicentar udrugarskoga udara.

 

Većinsko se uporno predstavlja kao loše i nazadno, manjinsko kao naporedno, sa samo jednim ciljem – kako bi postalo većinsko, što je u virtualnosti, tamo gdje već vlada teror i postalo. Ova metoda i taktika u ničemu nije nova, ona je konzervativno komunistička i u okviru njegove borbe za internacionalizam-globalizam kao jaje jajetu sliči na svojevremenu bitku komunista protiv nacionalizma u „redu svoje nacije“, koja je u hrvatskom slučaju imala za cilj dekroatizaciju Hrvatske u čemu je postigla vrlo značajne rezultate.

 

Civilni udrugari – profesionalni revolucionari

 

Civilni parapolitički udrugari djeluju potpuno na način komunističkih profesionalnih revolucionara iz razdoblja Kominterne. Ovakva metoda djelovanja je znakovita, jer su profesionalni komunistički revolucionari najzaslužniji za svojedobnu pobjedu komunističkoga totalitarizma – bez njih ga ne bi ni bilo: oni su pokazali kako se učinkovita manjina može nametnuti većini. Metoda djelovanja najbolje govori o stvarnom cilju neke politike – jednostavnije, totalitaristička metoda može izleći samo novi totalitarizam, a sve ostalo su ideologija i laž. Komunizam je davno pronašao „civilne“  udruge, Crvenu pomoć primjerice, zatim udruge koje su se, taktički, borile protiv fašizma, da bi s njim u važnom trenutku „taktički“ surađivao pri čemu su jedan drugoga obilato „hranili“. Možemo tomu dodati razne druge, od sindikalnih, preko kulturnih i športskih koje su osnivale i bile pod „utjecajem“ sekcija Kominterne.

 

Prvi pravi svjetski rat

 

I tako, što je ovo, opis, davni, civilno-udrugarske urote, ili sam ja „teoretičar urote“? Što će mi ovoliki uvod? Pa da bih slobodno zagazio, dok se još imalo smije, u temu Svjetskog koronskog rata koji teče. Neki ga još nazivaju biološkim nu meni se važnijim čini sljedeće:

1. Ustvari se radi o Prvom, pravom svjetskom, globalnom ratu koji je zahvatio sve kontinente, sve države, a ako nije neku daleku malu otočnu pacifičku, nju će njegove posljedice stići. Prva dva, Prvi i Drugi ustvari su ponajviše bili euroazijski, uz „nešto“ Afrike i Havaja pri čemu su cijeli kontinenti teritorijalno bili izvan „igre“.

2. Prvi je to svjetski rat koji cijeli svijet, države i svaki pojedinaca vodi protiv NEVIDLJIVOG NEPRIJTELJA. Rat protiv nevidljivo neprijatelja – fantastično, kao u nekom SF romanu.

3. Prvi uspjeh nevidljivog neprijatelja je također fantastičan – strah, strava užas, kolektivno i pojedinca. Od njega će biti više žrtava nego od Corone.

4. Polučio je još jedan sjajan uspjeh – neviđenu gospodarsku krizu koja, ako potraje, eto gladi, nereda, anarhije, šansi za „revolucionarne“ promjene. I opet mrtvih više nego od Corone.

5. Nevidljivi neprijatelj već je ostavio možda i sto milijuna bez posla, ali dodatno obogatio, u vrijeme Corone, najbogatije. Ponajviše Jeffa Bezosa, liberala jednoga, vlasnika Amazona (čija su skladišta po svijetu „cvjetnjak“ za Coronu, ali rade). Stoga smo mi ovdje već prije koji tjedan buduću civilizaciju nazvali – civilizacijom Amazona.

6. Nevidljivi neprijatelj je učinio svakog čovjeka svakom čovjeku – neprijateljem. Svatko tko (još!) diše, kiše… potencijalni ti je neprijatelj. Ako blizu nema Drugoga, nemaš neprijatelja. A prijatelj? Nema ni njega. Dakle što manje ljudi – time bolje. Najbolje je kad si sam, elementarna čestica.

7. Nevidljivi neprijatelj je obezličio ljude, stavio im brnjicu (masku), pa ako tko pod maskom strada, recimo od zalutaloga metka, stradat će bezlično. Tko zna tko je on.

8. Nevidljivi neprijatelj je uzdrmao Ameriku iznutra, „slaže“ se kompleksna priča kojoj se ne vidi kraja, osim namjere rušenja Donalda Trumpa, ali to je usputno.  Posrne li američki zmaj, udarit će repom, a onda eto Vraga.

9. Zaustavio je nevidljivi neprijatelj i svjetske religije, kršćanstvo i islam. Obustavio im bogoslužja, zajedničke molitve, procesije, hodočašća, a crkve im skoro činio suvišnima. Samo što nije „ubio“ Boga u njima. Pravi li, dizajnira li od njih jednu, ili nijednu, jednu rasu, sivu. Plan je Nitko i Ništa.

 

Ima toga još nu ogoljenom, usamljenom pojedincu pod maskom, skoro čipiranom koji još razmišlja ostaje zaključiti: Fantastične li i učinkovite urote, kako li doći do njena središta i glavnih urotnika. Ili je tu možda kraj. Možda nije, barem dok se diše i srce bije, makar pod maskom. Za bilo kakav početak potrebno je zadržati barem zračak slobode razmišljanja, što nam je Bog dao, a izgleda kako je to čovjeku, onome koji još nije  registriran u „matične“ knjige kao auto, ili čipiran kao ovca, ošišan i oprana mozga – jedino ostalo. I, naravno, Bog.

 

Mato Dretvić Filakov