Titova partizansko-njemačka suradnja (5)

Tek po dolasku Crvene armije srbijanski partizani počinju napadati njemačku vojsku

Unatoč potpisanog primirja Nijemci bez znanja talijana i partizana pripremaju novu operaciju "Schwarz" koja počinje opkoljavanjem Titovog glavnog štaba i četnika krajem ožujka 1943. Osnovni cilj nove operacije je prema njemačkom generalu Jodlu bio; "Poslije uništena komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se omogući pozadina u slučaju iskrcavanja saveznika na Jadranu." Operacija "Schwarz" je tijekom svibnja počela napadom na snage Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO – Dražini četnici), a o pripremama Talijani ništa nisu znali.

Zbog toga Talijani na to nisu uspjeli upozoriti ni Tita. Zahvaljujući dogovoru sa nijemcima Tito se osjećao sigurnim, te se zadržao na terenu Durmitorskog platoa između rijeke Tare i Pive. Titova obavještajna služba bavila se uglavnom kontrašpijunažom, to jest nadgledanjem partizana za koje se sumnjalo da bi mogli biti ustaški ili četnički špijuni, te nadgledanjem raspoloženja civila na cijelom terenu Jugoslavije. Vojna špijunaža protivničkih snaga je bila potpuno zanemarena i Tito se u tom pogledu potpuno oslanjao na dojave talijana. Za razliku od njega Draža Mihailović je imao snažniju vojno obavještajnu službu koja je dojavila koncentracije velikih njemačkih snaga u okolnim gradovima i selima, te je na vrijeme izvukao svoje snage iz obruča. Rezultat razlike u radu njihovih obavještajnih službi bio je taj da je u predstojećoj operaciji poginulo samo 17 četnika, te između 11.000 i 12.000 partizana.

U obruču se prema njemačkim izvorima našlo oko 15.000 partizana, a prema partizanskim oko 16.000. Napad je počeo dva mjeseca nakon početka opkoljavanja, 17. svibnja 1943. a u tom periodu Tito je očekivao dolazak njemačkog obavještajca Hansa Otta na daljnje pregovore. Zbog toga je mislio kako nijemci napadaju samo četnike, a ne i partizane. Kada je shvatio kako je ponovno opkoljen Tita hvata panika pa postaje neodlučan, a o tome je zapovjednik 7. hrvatske partizanske divizije Pavle Jakšić zapisao; "Ovolika doza "pećinske" neodlučnosti i kolebljivosti vrhovnog komandanta – koju smo uočili i teško osjetili svi mi učesnici Sutjeske, a koja će se još izrazitije ispoljiti u Drvaru 25. maja 1944. godine – nedopustivo je za funkciju vojnog komandovanja, koja treba da se oslanja na odlučnost, čvrstinu, hrabrost i upornost, uvek, a posebno u teškim situacijama." Prema knjizi ‘Nad uspomenama’ partizanskog generala Pavla Jakšića Koča Popović je u svome izvješću Titu 15. svibnja 1943. napisao rečenicu da; ‘to nije samo ispad’ ili ‘kršenje sporazuma’ već ‘dobro pripremljena ofanziva’.

U Crnoj Gori partizani 10. lipnja dovlače pojačanje sa istoka preko Pive. Na jednom mjestu uspjeli su probiti frontu kod 369. divizije. Most na Sutjesci je srušen, a partizani trpe velike ljudske i materijalne gubitke. U petom pokušaju proboja Koča Popović samoinicijativno se sa svojom 1. partizanskom divizijom ojačanom sa dvije brigade uspio probiti prema Balinovcu, pravcem Sutjeska – Foča – Kalinovnik. Istovremeno 2. divizija također ojačana sa dvije brigade kreće se pravcem Sutjeska, Zelengora – Treskavica prema srednjoj Bosni, dok se 3 i 7 divizija kreću prema istoku. Partizani se očajnički bore svjesni kako nijemci odmah strijeljaju sve zarobljenike. Nakon Kočinog proboja kroz otvor se u idućih 5 dana izvukao i ostatak partizana. Kasnije su ovaj njegov potez neki partizani slavili kao vrhunac samoinicijative i poduzetnosti, ali su ga neki osuđivali kao sebičnost i ostavljanje Tita i Vrhovnog štaba na cjedilu.

Za vrijeme ovih pokušaja proboja iz obruča kako bi si olakšao položaj Tito radio vezom naređuje napadaje na nijemce gdje god su mogući, te zbog toga partizani organiziraju borbe u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage, a traju i snažni napadi na Gospić koji uspješno brane domobrani koji su u mjesec dana izbacili iz borbe između 5.000 i 7.000 partizana. Od prethodnog partizanskog privremenog osvajanja Prozora Slavonski partizani su naoružani oružjem zarobljenim u Prozoru, te su se nakon početka nove njemačke ofenzive vratili u Slavoniju gdje pojačavaju borbe, ali bez većih napada na njemačke željezničke transporte prema istoku. Titu je u Slavoniji bilo bitno naoružati što više Srba i zarobiti hranu za dalmatinske i bosanske partizane.

Nakon kapitulacije Italije partizani su zarobili njihovo oružje i mobilizirali oko 200.000 ljudi, uključujući 50.000 talijanskih vojnika čime su postali ozbiljna vojna sila. Unatoč tome uglavnom su napadali ustaše i domobrane, dok su sukobe sa nijemcima izbjegavali.

Kapitulacijom Italije nijemci teritorij NDH pod talijanskom okupacijom zaposjedaju sa pet njemačkih armijskih korpusa. Njemački vojni zapovjednici sumnjaju kako bi mnoge domobranske postrojbe mogle prijeći na zapadnu stranu, te nastoje što više Hrvatskih postrojbi potpuno staviti pod svoju kontrolu, preko svojih instruktora i zapovjednika. Vojni zapovjednici se boje i ujedinjenja svih komunistički vojski na području Jugoslavije, Albanije, Bugarske i Grčke, pri čemu je najvažnija obrana Jadrana kako se tu saveznici ne bi mogli iskrcati. U toj situaciji Nijemcima je postalo sve važnije i žito iz Slavonije i Srijema, te tvornice, rudnici i naftna polja. Lokalni njemački zapovjednici procjenjuju kako Hrvati nisu rusofilni, ali kako bi mogli prijeći na stranu zapadnih saveznika, te uporno, već nakon pada Rommela u Africi, sprječavaju dolazak Hrvatskih vojnih snaga na obalu istočnog Jadrana i otoke. Tu im više odgovara privremena vlast komunista koji ne žele dolazak zapadnih snaga. Zbog toga partizanima jedno vrijeme dopuštaju da drže okolicu Dubrovnika, dok oni postepeno napreduju prema obali i otocima, razoružavajući talijane i držeći Hrvatske postrojbe iza sebe.

Tek dolaskom Crvene armije u Beograd partizani počinju ozbiljne napadne operacije na Nijemce u Srbiji, na jadranskoj obali i u Slavoniji.

(Svršetak)

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11