Vitez slavonske ravni Ne plači, Hrvatska, Majko, Jer ne znaš gdje mu je grob, (Ako ga uopće ima?), Al' znaj, Da si mu bila jedina ljubav U zbilji i u mašti. Zbog Tebe bio je prezren I ponižavan, Al' nije uzalud pao. …Te kobne pariške noći, Kad ga je "prijatelj" zvao U klopku, Prestade kucaj velikog srca. To bio je on, Neuništivi Geza Pašti. Prodan i predan U ruke okrvavljene Hrvatskom krvlju Na bezbroj puta…, Al' svaka žrtva I kad je mrtva Iznova prijeti. Pao je vitez, Ali, iz njegova lika Slobode zaplamsa plam. …On ne biješe sam. Za njim dođoše drugi, Što bijehu spremni mrijeti Bez samrtničkog krika. U mračnoj pariškoj noći Tišina vladala grobna… "Juda" je brojio "pare", A ni slutio nije Da će ubrzu doći Noć i za njega kobna I da o njemu Nitko ne će Pisati memoare. Mišljahu bijednici jadni, Da je njihovo vrijeme Sijati strah i smrt, Al' ne shvatiše jedno, Da iz nevinih rana Proklija novo sjeme Junaka i heroja, Koji su slobode gladni I ne mogu se strt. …Prostranim nebeskim poljem, Nad kojim trepere zvijezde, Vapiju vjekovi davni, A kroz njih heroji jezde K cilju. Pred njima stupa vođa, "Vitez slavonske ravni" Neuništivi Geza. On čekao nije "pogodna vremena", Da bi netko drugi slobodu nam dao. Slobodu je htio i za nju je pao I za sva vremena davno izgubljena. Žarko Dugandžić, Perth