Oprečna značenja psa

Tizian je motive pasa rabio kao alegorije grijeha i zla

Utjecaje srednjovjekovne ikonografije na tumačenje motiva psa, analizirajući venecijansko slikarstvo 16. stoljeća, predstavlja Simona Cohen (Tel Aviv University). Renesansa, pozivajući se na naturalistički prikaz realnog svijeta, napušta simboličku i didaktičku funkciju likovnih prikaza, no venecijanski majstori ustraju u prikazu životinjskoga simbolizma, ali pod krinkom žanra i narativnih scena. Jedan je motiv tu osobito zanimljiv, jer je njegovo značenje, kod dvojice velikih majstora, bilo sasvim oprečno. U srednjem je vijeku pas simbolizirao negativne moralne karakteristike: proždrljivost, pohlepu i ljutnju, a takva su tumačenja, putem literature i umjetnosti, prenesena i u 16. stoljeće.

Tizian je motive pasa rabio kao alegorije grijeha i zla. Tintoretto se pak pozivao na drugu tradiciju, onu antičku, koja je psa povezivala s vrijednostima kao što su vjernost, mudrost, budnost te gledanje u budućnost. Najmanje četiri slike Posljednje večere i dvije Pranja nogu predstavljaju jedinstvenu uporabu motiva psa, pri čemu je njegova uloga različita: od simbola pieta, do poniznosti i odanosti. Autorica analizom pokazuje da su i renesansni umjetnici, programatski okrenuti realističkom prikazu prirode, ostali skloni simbolizmu animalnih motiva, a u tom su kontekstu osobito zanimljivi venecijanski slikari i njihov ambivalentan odnos prema simbolici psa. Pas je ipak u Kneževom dvoru simbol puka koji je sluga i gone ga niže strasti. (Vidi: Hektorović, Petar, Usporedba puka i psa.) U 13. stoljeću medvjed je na zastavi španjolskih križara (grb Madrida), ali to je mutna veza sa kapitelima pa ne iznosim.

Teo Trostmann