Bunjevačko i šokačko se asimiliralo, a hrvatsko iz Srijema protjerano
U prethodnom, ili u nekom broju prije njega, „Hrvatska riječ“ nije objavila da će br. 896. zbog predizborne šutnje izaći dan ranije, u četvrtak 18. lipnja, što bi bilo za očekivati! Nije to rečeno ni na takozvanom dnevniku na hrvatskom jeziku u četvrtak 18. lipnja (iako se redovito objavljuje izlazak novog broja „Hrvatske riječi“), a kojeg je (dnevnik) osobno vodila Jelena Tumbas Hajduković, te sam danas, kao i obično petkom, kupio „Hrvatsku riječ“. Budući je u njoj niz priloga vezanih za izbore 21. lipnja pitao sam kada su dobili novine i rečeno mi je: „Kao i uvek, petkom ujutro“! No, br. 896. „Hrvatske riječi“ nosi datum 18. lipnja (četvrtak) i formalno pravno ispada da je sve u redu. I bilo bi sve sasvim u redu da se novine zovu bunjevačke ili bilo kako drugačije, ali zovu se hrvatske, i Hrvati se osjećaju u najmanju ruku nelagodno listajući danas predizborne parole i slike njihovih kandidata na nedjeljim izborima (posebna priča je tko su ti likovi). Ali Bunjevci sve rade tako i infiltrirajući se, posebice na visoke funkcije među Hrvate, daju, između ostalog, našem nacionu ružnu karakternu sliku.
Da ovaj teror Bunjevaca nad Hrvatima (govorim isključivo za područje Vojvodine) traje sto godina (od Velike Skupštine u Novom sadu 1918.) pisao sam u više navrata u svojim otvorenim pismima, ali upravo ovaj jučerašnji (današnji) broj „Hrvatske riječi“ kao kukavičje jaje pokazuje da stvar ima još dublje korjene. Naime, u njemu je i reprint prvog broja „Bunjevačkih i šokačkih novina“ od 19. ožujka 1870. godine iz kojeg je jasno da je u vrijeme buđenja nacionalne svijesti slavenskih naroda u okviru Austro-Ugarske, kada je to sa Hrvatima i hrvatskim jezikom radio Strossmayer, a sa Srbima i srpskim jezikom Vuk Karadžić, Ivan Antunović s bunjevačkom ikavicom stvarao novi narod u Vojvodini, Bunjevce i Šokce.
Dok se na sjeveru Bačke zvalo „bunjevačko-šokačko“ i sve tiskano pod imenom „bunjevačko-šokačko“ na bunjevačkoj ikavici, u Srijemu izlaze novine „Sriemski Hrvat“ (Vukovar, 1878.), „Hrvatski branik“, „Mitrovački glasnik“ (Srijemska Mitrovica, 1912.) i „Fruškogorac“ (Petrovaradin, 1906.) na hrvatskom jeziku. Rezultat toga je da su danas Hrvati u Srijemu desetkovani, a Bunjevci i Šokci u Vojvodini se smatraju bliže Srbima nego Hrvatima! Najveći broj Bunjevaca službeno se i izjašnjava kao poseban narod koji s Hrvatima nema veze, a mali broj takozvanih „bunjevačkih Hrvata“ (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju) je manipulacijama uzurpirao sva ključna mjesta kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji samo zbog novca, osobnog interesa i privilegija. A najtragičnije je to takvi što Hrvatima „prodaju“ svoja djela i velikane kao „hrvatske“. Drastičan primjer je jedan od takvih „hrvatskih velikana“ izvjesni Boza, koji je prihvatao Vukovu tezu da su svi slavenski narodi Srbi triju vjera, pravoslavne, katoličke i muslimanske!
Svih 57.900 Hrvata u Republici Srbiji nikako ne može znati koliko ima „bunjevačkih Hrvata“, a sve je u rukama male skupine takvih iz donjotavankutskog trokuta (Subotica i okolica), dok desetostruko više Hrvata ima u Somboru, Novom Sadu, Beogradu, Srijemu, Banatu, Nišu…
Miroslav Cakić
Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više