Erdoğanov napad na crkvu Svete Sofije

Danas prisilna islamizacija crkava, sutra prisilna islamizacija kršćana

Potvrđuje se, sve od pojave zloglasno konfesiocidno-genocidnog Osmanlijskog Carstva, da svaki kasniji period ljudske povijesti ima svoje konfesiocidiste razornih dimenzija, izumitelja zločina genocida i konfesiocida, Osvajača Mehmeda II., Silnih, izumitelja nabijanja živih ljudi na kolac, potkivanje kršćana kao konja, prisilno otimanje kršćanske djece od majki i odvođenje u janjičare. Otimanje crkava i pretvaranje u džamije, tursko spavanje prve noći s udatom kršćankom i svih drugih vrsta zuluma u danku u krvi, jedinih prepoznatljivosti Osmanlija i njihove brutalne vladavine nad okupiranim kršćanima svijeta, napose po brutalnostima prepoznatljivi u periodu okupacije europskog predziđa kršćanstva Bosne i Hercegovine.

Sami nazivi, Osvajači, Silni…, koje su sebi davali svrstava ih u najstrašnije zlikovce ljudske povijesti. Najbrutalnije ratnike protiv kršćana i kršćanstva, protiv europejstva i Europljana. To i jest razlog da i danas imaju nasljednike u svom turskom narodu, koji su politikom radikalne kršćanofobije najveća opasnost za kršćanstvo i kršćansku civilizaciju. Najava globalnog vjerskog rata od strane islamista 11. rujna 2001. bila je i poruka sukoba do istrjebljenja. Niti jedna povijesna ideologija, nacizam, fašizam, komunizam pa i suvremeni isilizam nije tako ustrajna u svom krvavo opasnom cilju osvajanja i islamiziranja svijeta, kao što to čini osmanizam sve od svoje krvave pojave nacionalističko-vjerskog radikalnog sadržaja. Početak kršćanofobije nije u zastrašujuće radikalnom isilizmu, već u daleko isključivijem osmanizmu. Nasljednici kršćanofobista i osmanista pokazuju se daleko brutalnijim i krvoločnijim od svojih nekažnjenih prethodnika. Samo nekažnjeni zločin znak je da će se ponoviti.

Ovih srpanjskih dana 2020. petsto šezdeset i sedam godina nakon najbrutalnijeg, zapravo jednog u nizu počinjenih nikad kažnjenih osmanlijskih zločina konfesiocida, suvremeni nasljednik Osvajača Mehmeda II. sultan Silni Erdoğan ponovio je taj najstrašniji povijesni konfesiocid, osvojenu crkvu Svete Sofije osvajačko pobjednički proglasio je džamijom. Pred porazničko ušutkanim kršćanima svijeta pobjednički je na „konju“ ušao u najveću svetinju kršćana, u crkvu i pljujući u usta svim kršćanima i na njihove svetinje, zapovjedio svojim sljedbenicima, svom turskom narodu da i on pljune na, i u crkvu, te to kasnije očisti, svetinje skine i pogazi, i onda crkvu pretvore u svoju džamiju. I nastalo je veliko pobjedničko slavlje ne samo u Turskoj već u svim islamskim zemljama svijeta.

Naime, nakon što je uspio potkupiti potkupljivog  Putina na izdaju ruskih nacionalnih i vjerskih interesa, kupivši rusko oružje protiv NATO-a i Zapada, te na isti način potkupio njemačku kancelarku obećavši joj da će on iz Turske braniti Njemačku od migrantskih islamističkih invazionista, Erdoğan na osmanlijski način jurnu na crkvu Svete Sofije u osvojenom Carigradu i potpisa ukaz kojim crkva postaje džamija. I rusko njemačkim šaptom pade crkva u Carigradu Svete Sofije u džamiju.

Ono što su isilovci učinili sa crkvama na Bliskom istoku, Osvajač Erdoğan čini u Turskoj i Bosni i Hercegovini. Erdoğn paralelno s osvajanjem crkve Svete Sofije u Carigradu agresira s potomcima Osmanlija u Bosni i Hercegovini na crkvu Svete Marije u hrvatskom kraljevskom gradu Jajce. Jednako agresivna islamska agresija i na katoličanstvo i na pravoslavlje. Bošnjaci kao potomci Osmanlija dobili su zadatak osvajanja katoličkih, a Osmanlije pravoslavnih crkava. Nakon osvajanja glavne i najsvetije bizantske crkve, i porazničke šutnje pravoslavlja, kao i šutnje katoličanstva na bošnjačko osvajanje crkve Svete Marije u Bosni i Hercegovini Erdoğan najavljuje udar na judaizam, na način ulaska u Jeruzalem i "oslobađanje" džamije Al Aksa, nekadašnje crkve Svetog Ilije. Muslimansko agresorsko osvajački rat se proširio na sve neislamske vjere, i na sve nemuslimanske narode diljem svijeta. Osmanizam se potvrđuje najopasnijom vjerskom ideologijom u ljudskoj povijesti. Ubrzano idu u cilju osvajanja cijelog svijeta, govoreći, ne više u tajnosti, nema mira u svijetu dok muslimani ne osvoje Vatikan i dok islam ne zavlada u njemu kao u Carigradu. To više ne govore samo muslimanske vojskovođe, suvremeni Osvajači i silnici, tom politikom je napunjen i obični mali bosanskohercegovački musliman Bošnjak, koji se i hrani tom hranom. Nije, naime, teško, u nekom "nepoznanstvu" čuti bošnjačke razgovore na tu temu.

Ponovno pretvaranje crkve  Svete Sofije u Carigradu u džamiju, i crkve u hrvatskom kraljevskom gradu Jajce Svete Marije u džamiju, jedan je u nizu nepobitnih dokaza turske prisilne islamizacije katolika u Bosni i Hercegovini. Žurno bi trebalo ova dva ponovljena zločina konfesiocida, nad pravoslavnima u Turskoj i katolicima u Bosni i Hercegovini, zaustaviti, kao i bošnjačko krivotvorenje stradalničke prošlosti beha kršćana kroz petstogodišnji turski zločinački proces prisilne islamizacije i danka u krvi. Ono što taj zločin ne samo potvrđuje već i čini brutalnijim je njegovo ponavljanje na istim osvojenim prostorima, narodima i kršćanskim svetinjama. Ovime se Bošnjaci, koji se nazivaju i smatraju potomcima Osmanlija, uistinu potvrđuju kao njihov ostatak u Bosni i Hercegovini. I to i jest glavni razlog nemogućnosti mirnog, kroz dijalog za stolom, rješenja na turski način zamršenog, beha problema. Ali jednako tako i bošnjačke političke isključivosti u procesu traženja mirnog i pravednog, na temeljima jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti, rješenja petsto i pedeset sedam godina turskog zamršenog i ostavljenog problema. Problema kojeg danas ne može, ne će, ili ne smije, riješiti ni Europska unija, a ni svjetska zajednica.

Na ova dva najnovija globalna muslimanska zločina konfesiocida, a koji su u svemu povezani i sinkronizirani iz jednog centra, osmanlijskog, prestaje svaki govor o mogućnosti suživota, više, u bilo kakvoj beha zajednici muslimana i kršćana, islama i kršćanstva. Jer danas muslimansko ubijanje crkava, sutra ubijanje njenih vjernika, danas prisilna islamizacija crkava, sutra prisilna islamizacija kršćana. Kršćani u Bosni i Hercegovini, napose katolici kao domicilni beha narod, žrtve su tih strašnih zločina, u manjem ili većem obimu, gotovo petsto pedeset i sedam godina, u procesu turske prisilne islamizacije i bošnjačke unitarizacije.

Vinko Đotlo