Ispovijest generala Ivana Babića

Kako su Srbi i Beograd 1925. zaustavili gradnju Fordove tvornice automobila u Brodu na Savi

"Da li je moguć zajednički život između Hrvata i Srba", naslov je članka u Hrvatskoj reviji iz 1972. (2.–3.) pukovnika Ivana Babića, Torremolinos, Španjolska. Babić navodi primjere iz svog šest godina dugog služenja Generalštabu  jugoslavenske vojske. Kao pripravnik u štabu dobio je 1933. godine na rad predmet o motorizaciji. Naišao je u vojnom arhivu debeli spis "Ford je naime 1925. ili 1926. sondirao teren da bi se u Jugoslaviji podigla tvornica automobila za potrebe Jugoslavije, Balkana i Srednje Europe. Predlagao je (Ford) da se tvornica podigne u Brodu (Slavonskom) i za to naveo slijedeće razloge: Brod leži istodobno na mreži željeznica normalnog kolosijeka koja ga vežu sa čitavom Srednjom Europom i na pruzi uskoga kolosijeka za vezu s Jadranom i vanjskim svijetom, a također na plovnoj rijeci Savi. U blizini je Zenica gdje bi se mogao… izrađivati lim za karoserije, dijelovi iz lijevanog željeza i prostije vrsti čelika, u samom Brodu, Sisku, Zagrebu postoji niz radionica koje bi uz financijsku pomoć Forda za modernizaciju mogle izrađivati u subkontraktu (podugovoru) razne sitne dijelove kao: brave za vrata, svjetiljke, dijelove za električnu instalaciju, brisače, ukrasne predmete, niklovanje itd.

General Ivan Babić

Konačno kulturni standard stanovništva u bližoj i daljoj okolici Broda je relativno visok, što bi dalo bolju kvalitetu nespecijaliziranog… poluspecijaliziranoga možda i specijaliziranog radništva. U svom službenom odgovoru Fordu – Glavni generalštab – se je složio sa idejom da bi tvornica automobila… bila poželjna i korisna za obranu zemlje. No – kaže – da u okviru već postojećeg plana i programa za razvitak industrije  koja služi vojničkim potrebama, kao i zbog strateških okolnosti, koje u detaljima ne može navesti, smatra da lokacija tvornice u Brodu nije povoljna i predlaže da ona bude u Smederevu. (46 km istočno od Beograda, op. T.T.) Istodobno odgovarajućem strogo povjerljivom pismu načelniku u Ministarstvu trgovine i industrije (naravno Srbinu, opaska Ivan Babić) se smatra dobrom idejom da se tvornica podigne u Jugoslaviji, ali nikako u Brodu "iz opštih državnih razloga", jer da je već sada Hrvatska industrijski razvijenija od Srbije, te bi podizanje tvornice taj nesrazmjer pojačalo i tako ojačalo političku poziciju Hrvata u njihovim  autonomističkim i separatističkim tendencijama. Iz tih razloga bi tvornicu svakako trebalo podići u Srbiji… Ford je ponovno sugerirao da tvornica bude u Brodu; s obzirom da su tada u vlasti bili i Hrvati iz HSS-a, a ministar trgovine i industrije bio Hrvat Krajač, a generalštab je jednostavno pismo stavio u pismohranu ad acta!

Evo još jednog primjera. Babićev pretpostavljeni Aca Stojičević zapovjedio mu je da pretraži dokumente o drumovima (cestama i putovima), a u svezi komunikacijskih pravaca u slučaju rata. Komisija je predložila ako državne ceste (financirane iz državnog budžeta) onu iz Zagreba za Split, i onu od Splita za Sinj te dalje preko Livna i Bugojna za Sarajevo. Generalštab je dao svoje mišljenje da cesta Split – Zagreb nema nikakvo strateško značenje jer se tu ne predviđa koncentracija trupa niti strateške operacije. Niti cesta Split – Sinj itd. nema važnost niti za obranu obale niti za eventualni prodor neprijatelja u unutrašnjost. Generalštab je predložio da se ako budžetske prilike dopuste državnom cestom proglasi cesta Varaždin – Virovitica – Osijek – Vinkovci sa obrazloženjem da je to linija obrane ako neprijatelj prijeđe Dravu.

S druge strane Generalštab u pismu Ministru Građevina kaže da se za cestu Split – Zagreb ne smiju odobriti sredstva iz državnog budžeta jer bi to ojačalo Hrvate. Cesta Split – Sinj – Saarajevo se ne smije dopustiti jer bi ojačalo vezu Dalmacije (tj. Hrvatske) i Bosne. Ova od Varaždina do Vinkovaca neka se da Hrvatima kao kompenzacija. (344. str.)

Vjerojatno je Babićeva priča istinita, ali ipak dok se ne vide originalni dokumenti ne ću tvrditi; Hrvati su 1971. željeli cestu Split – Zagreb i ona je odgođena sa slijedećom političkom zloćom koju svjedoči gradonačelnik Split iz 1971. ing. Jakša Miličić: U dogovoru između grada Splita, kao nositelja akcije, i tadašnje Investiciono-komercijalne banke (IKB) Split dogovoreno je da će IKB provesti sve radnje u vezi s raspisom i ubiranjem zajma. Zajam se uplaćivao odmah, a vraćao se na 5 godina, uz neku, ne veliku kamatu. Tiskane su obveznice i posao je tekao normalno. U međuvremenu je operativna grupa pravnika i inženjera na terenu, u cijeloj dužini 100 km trase Knin – Bihać, obavila sve radnje imovinskopravne naravi i »Autocesta Split – Zagreb« bila je u posjedu terena za građenje! Sa stajališta brzine i potpunosti rada taj je proces neponovljiv! Sve je bilo spremno za početak radova. Ali, dogodilo se nešto nepredviđeno. Sve smo prepreke prošli, ali s jednom nismo ni u snu mogli kalkulirati. Nekoliko dana prije svečanog otvorenja radova nazvala me gđa Savka Dabčević-Kučar, tada predsjednica CK SKH, i sugerirala da se svečano otvorenje radova pomakne oko 6 mjeseci, jer je IKB pred kolapsom! Drugim riječima, ukupan priljev sredstava zajma bio je blokiran za podmirenje nepodmirenih obveza nastalih u poslovanju Banke! To je bio grom iz vedra neba! To je bilo da čovjek poludi! Sav trud, entuzijazam naroda, sva očekivanja, sve uzalud! To su torpedirale mračne sile na relaciji Zagreb – Beograd, a i šire od toga.

Ja imam svoje objašnjenje i ono glasi: Tadašnjeg direktora IKB-a, iznimno poduzetna i prodorna čovjeka te uspješnog direktora banke, političko vodstvo Hrvatske kandidiralo je u to vrijeme za saveznog ministra vanjske trgovine. To mjesto je tada bilo posebno važno i sve republike bivše države borile su se da ga pokriju svojim kandidatom. Borba je na tom planu bila nepoštedna, ali i u Hrvatskoj. Direktora IKB-a trebalo je eliminirati iz konkurencije. Tada još nije bila uzanca da se nepoćudni stave u hladnjaču, dakle da se fizički likvidiraju. Zato je izvršen atak na banku, na posao koji je vodio uspješan direktor. Pronađeni su neki razlozi. Direktor banke je smijenjen i zatvoren, banka je ušla u blokadu, a »Autocesta Split – Zagreb« našla se na sporednom kolosijeku. Računalo se s pomakom od 6 mjeseci, do početka 1972! Ali došlo je Karađorđevo, »toplo Proljeće« pretvorilo se u »ljutu Zimu«!Prva odluka nove Vlade SRH i novog rukovodstva SK, odmah početkom 1972. godine, bila je zaustavljanje »megalomanskih projekata« izgradnje autocesta i zaustavljanje probijanja tunela »Učka«. To su bile imperativne odluke, bez pogovora. Sve što smo radili na toj akciji ostalo je zaleđeno.

Poveznica: https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjz0Nug6c_qAhV2AhAIHb1dCHkQFjAAegQIBRAB&url=http%3A%2F%2Fwww.matica.hr%2Fhr%2F336%2Fautocesta-split-zagreb-20942%2F&usg=AOvVaw0kZVc41chwJl1CH1rqNu6j

Teo Trostmann