Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (3)

Krležu književnika i njegovo djelo treba braniti od njega samoga, od Krleže politikanta

Djelo Zvonimira Kulundžića pretpostavlja da su tajne i kompleksi ključ za razumijevanje pretežnog dijela opusa Krleže,znamenitog hrvatskog književnika, političara, novinara i materijalističkoga filozofa. O Kolundžiću, nepravedno zapostavljenom velikanu naše kulture i povijesti te jezikoslovlja samo ću kazati da bi za objavu njegovog kapitalnog i minucioznog djela „Sabrana djela Stjepana Radića“ trebalo 60 knjiga opsega 500 – 600 stranica. Pisao je o renesansnoj glagoljskoj tiskari u Kosinju, o Slavku Kolaru, Krleži, Maruliću, groznoj korupcionaškoj aferi u Našicama za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tragediji i tragikomediji hrvatske historiografije…

Krleža se ponašao kao Louis XIV., kao da je baš on mjerilo svih stvari i pojava oko sebe, tvrdi Kulundžić. Krleža prezire ljude i nitko mu nije ravan. Krajem tridesetih XX. stoljeća piše megaloman u svoj dnevnik: “kako je  našem kulturnom životu svirao prvu violinu u uho gorilizma“.

„Naglašavam (Z.K.) još jednom, Krleža nikada nije za neki svoj tekst efektivno sudski odgovarao, a još manje zbog njega ili čega drugoga robijao, ili bar sjedio u zatvoru, dok je Harambašić sjedio u zatvoru 13 puta“.

Krleža je na liniji Petrice Kerempuha:
Gdo plašča ne zna s vetrom obarnuti

More kak sceča na vetru vtarnuti

Bojeći se iza rata Staljina mijenja i izbacuje opasne stihove iz Balada; npr. o Križaniću stavlja umjesto „zmela ga je Volga“ u „zmela ga je megla“. Godine 1946. rečenicu iz „Hrvatskoga boga Marsa“ „svaki rat je kriminal“ mijenja u „svaki imperijalistički rat je kriminal“. Kulundžić ispravno veli da Krležu književnika i njegovo djelo treba braniti od njega samoga, od Krleže politikanta.

Sam Krleža 1973. piše „znam točno što će se dogoditi kada umrem. Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: To je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održao uz pomoć politike  političkog angažmana, improvizator, hohštapler,demagog… Zatim će proći nekolike godine dok se ne nađe netko tko će reći: E, nije tako, ima tu nekog Boga, nekog đavola… Onda gotovo potpuni zaborav, pa će se opet naći netko tko će nešto pročeprkati,otkriti i reći: Stanite ljudi, imali smo pjesnika…“

Krležu po Kulundžiću nije mučila sudbina njegovih partijskih drugova npr. braće Cvijića i K. Horvatina u staljinskim čistkama (donekle neopravdana optužba, op., T.T.), on niti 1950. nije mario za opću oskudicu stambenoga prostora kada mu je za boravka u Beogradu dodijeljen stan od 20 soba, ili kada je bio na svečanim objedima koji su sadržavali 17 jela, dostojnih rimskih bogataša iz doba Carstva.

Krleža ime kompleks porijekla i otac (vjerojatno zapravo očuh) i majka su mu nezakonita djeca.

„Ne će biti bez dubljeg značaja… da je taj… Krležin „otac“ bio na službi baš u Političkom odjeljenju zagrebačke policije (u doba Khuena), te da je kum na krštenju … (Krležinom) bio onaj famozni zapovjednik policije u Zagrebu dr. Milan Jovanović, koji se naročito angažirao kod političkih afera, istraga i hapšenja. Taj Milan Jovanović je uhapsio i one hrvatske sveučilištarce koji su god. 1895. spalili mađarsku zastavu za vrijeme boravka cara… Franje Josipa u Zagrebu.“

Krležin „otac“ je vrlo revan u službi, priveo je 1892. g. Stjepana Radića isprovociravši ga na ulazu u Sabor.

Krležin san iz 1942. kada mu je 48 ljeta je vrlo psihološki zabavan; u snu sreće vrlo debelu gospođu Amaliju Singer rodicu veleindustrijalca Artura Mayera – Marića ubijenoga 1941. g., i u tom snu on zna da mu je ona rodica, ali ne zna kako da je oslovi, tj. što mu točno dođe dotična.

Zanimljiv fakat je i da Mayerova Minerva tiskala Krležina sabrana djela. Krležu to psihološki muči, u Varšavi brije bradu jer bradu nose samo Židovi. (svibanj 1932., Pisma Beli, str. 121.).

Tobož se Krleža i Tito poznaju od Pečuha (kadetska škola), ali bilo bi zanimljivo da je Krleža sin Artura Mayera, a Tito Samuela Mayera. Lijepa hipoteza, ali (ni)malo izgledna.

Ukoliko je kanonik Hangi (potomak imućne obrtničke obitelji iz Petrinje, starinom iz Finske) zaista biološki otac Krležin tada postaje jasno zašto Krleža ima buntovništvo prema poretku koji se oličava u ograničenom, surovom i servilnom režimljiji očuhu policajcu, vjeru koju doživljava kroz oca kanonika (i očuhu je pravi otac svećenik?!) koji se doduše pobrinuo da Krleža ima ugodno djetinjstvo i razmazio ga, te uopće nepovjerenje na granici antipatije prema ženskom spolu, dubokom kompleksu koji izbija u Filipu Latinoviczu, Glembayevima i dr. djelima.

Krležin istoimeni „otac“ Miroslav je zamjerao „sinu“ bavljenje književnošću koja je „g(l)adan kruh“, slagao se sa njim kao pas sa mačkom (Krležin prkos!) i desetljećima bio na velikoj distanci, ne bi se ni na ulici javljali. Otac je sina obilato ogovarao. Krleža Čengiću kaže da nije želio imati djece, jer znam svoje u obitelji i nisam želio da mi djeca ni na koga sliče.“ (12. IV. 1974.).

Kao vrsni patolog na satu anatomije rezucka Kulundžić karakterne crte Miroslava Krleže starijeg koje stapa u lik Gabra Lešine u noveli „Mlada misa Alojza Tičeka“ Gabro Lešina u kasnijim izdanjima se preimenuje  u Gabro Kavran, duhovitost  da je dvostruki gavran, Gavro Gavran!

A kako Krleža junior vidi sebe mladoga doznajemo u Florijanu Kranjčecu: “A mozak njegovoga sina, opet izgledao je više kao doza eksploziva, iskuhana u onda kod nas tzv. modernoj revolucionarnoj retorti po svim kemijskim formulama sviju mogućih „izama“ koji su u to doba letali nad našom zemljom kao gorući zmajevi: koje čudo onda da se taj pan – seksualni, ateistički, pandestruktivni, darvinističko – anarhistički, marksističko – anacionalno – revolucionarni antiklerikalizam pobio sa kraljevsko redarstvenim realnim i pozitivnim klišeom staroga nadstražara (oca M.K.) na život i smrt.“

U paklu i karamazovskome metežu zajedničkoga života razmaženoga i kvazirevolucionarnoga sina i „oca“ khuenovskoga psa čuvara poretka „sin predbacuje „ocu“ krajnje cinično i bezobzirno: “Da barem koga čuvaš! Ali gore ti sede sami tati i ubojice i lopovi i hulje! Ban je hulja nad huljama! A njegov prvi doglavnik “ilustrisimus“ Perković ubio je sedamnaest ljudi na posljednjim izborima! Njega čuvaš, krvavog lopova! Predsjednik banske table ima sifilis – sin mu je šepav, ide sa mnom u razred! Poznam ja tu bandu, milione kradu ta gospoda, a ti ih čuvaš!“

(Nastavak slijedi)

Teo Trostmann