Osobni “touche” naših mladih ministara

Malo me je sram, što mladog ministra (doktora fizike) nije sram

U našoj političkoj stvarnosti svaki dan “uskrsne” neko novo iznenađenje, s pojedincem, interesnom skupinom, političkom strankom, političkom koalicijom, u smislu što rade, kakvi su, s kim su, gdje su, što žele, kako se ponašaju, koliko, zašto i za što troše naš novac, te kako to onda obrazlažu, misleći da smo svi mi potpuni idioti, neznalice i budale, pri čemu ih nije nimalo sram, jer uglavnom svjesno lažu, zapravo potkradaju nas, kradu, pri čemu ostavljaju osobni touche (fr. dodir), čime se čak ponose i smatraju se jedinstvenim, neponovljivim, nenadoknadivim…, te od silnog egoizma, umišljenosti, oholosti, bahatosti, nosom paraju oblake.

Između ostalog čitamo ovih dana kako je jedan mladi ministar osobno kupovao poklone u ime svojeg ministarstva, za svoje suradnike, prijatelje, kompiće, skupe poklone, te zatražio povrat potrošenog novca, od države (ministarstva), uz priložene račune. Ok! Tako to rade i drugi i radili su, iako mi je zaista teško neke od ministara zamisliti u toj ulozi. Takvi su kakvi su, ali mislim da se na to ne bi spuštali. Postoje službe koje to rade, ako je to još uvijek običaj. U svijetu i u Europi običaji tog tipa, malo pomalo nestaju, barem u javnosti. Više se koriste čekovi, što se ne zna i ne vidi i rijetko procuri u javnost. Parfem kako god skup bio manje vrijedi od ikojeg ispisanog čeka, u obliku poklona i osobnog touchea. O tomu bi se moglo pričati, ali to sad nije bitno. Bitno je kako dotični ministar, a i oni drugi koji tako rade nema pojma o običnom bontonu, ukoliko ti darovi nisu namijenjeni vrlo prisnim osobama. Naime, neke stvari spadaju u osobnu intimu, parfemi, kozmetika, odjeća, obuća, nakit… i nije pristojno to poklanjati. Tako su nas učili. U novom normalnom je to možda sada dopustivo. Kaj ja znam? Malo me je sram, što mladog ministra (doktora fizike) nije sram.

Koliko znam bivši mladi ministar, od kojeg se puno očekivalo, bio je dugo u Bruxellesu gdje se mogao malo europeizirati i odmaknuti od Balkana. Poznato mi je kako darovi za strane poslovne partnere, u bilo kojem resoru i na bilo kojem nivou, budu uglavnom nešto iz naše povijesti, kulture, književnosti, narodne baštine…, replike svjetski poznatih hrvatskih originala, a ne stvari za osobnu upotrebu, makar to bilo iće i piće (balkanski specifikum).

Nastojim, ne biti uvijek učiteljica i pedagog, pogotovo kad pišem, ali ne mogu ne reći kako nekim našim vrhunskim stručnjacima, nedostaje odgoj i opće obrazovanje, da ne govorim o kućnom i građanskom odgoju, čiji nedostaci svugdje izviru, čak i tamo gdje to čovjek ne bi očekivao. Kako drugačije objasniti neka infantilna ponašanja visokih državnih dužnosnika? Razumijem u nekih određenu povrijeđenost, zbog svih mogućih i nemogućih napada, zadiranja u obitelj, u osobnost… Teško je to zaboraviti i oprostiti onima koji su to radili i rade još uvijek. Veličina povrijeđenih i uvrijeđenih osoba je da se koliko god teško bilo uzdignu iznad toga, a ne da se inate i osvećuje, kad su došli  na poziciju, gdje to mogu. Žalosti me, kako nisu svjesni, da time, sami sebe razgolićuju, pokazuju svoje slabosti i potrebu za kompenzacijom svoje ranjene osobnosti. Osobni tuoche nije samo u poklanjanju kojekakvih darova, ponašanju, nego u radu i djelovanju, pogotovo kad se ta rabota kosi s ustavom i zakonima, pa čak i običajima, kad se to radi uglavnom za osobnu korist, na štetu drugih, a čini se kao pomoć, u različitim oblicima i na različite načine za odabranu osobu, koju time dovodiš u ovisnost o sebi, što ponekad graniči s ropstvom. “Privilegirane” osobe, one koje su nešto dobile imaju trajan osjećaj kako moraju nešto vratiti, kako su dužne, makar morale samo dizati ruke, šutjeti ili govoriti što im gazda kaže.

Živi primjer osobnog tuocha bio je u srijedu jedan događaj u sabornici, kad se jedan novi zastupnik tobože šalio, dok je drugi zastupnik, prekaljeni borac u saborskim klupama, tu šalu shvatio kao prijetnju i imao je potrebu to iznijeti u javnost. Dajte, najte! Nemojte se ponašati kao mala djeca. Nađite neki drugi način da uđete u medije i budite glavni, makar jedan dan. Ovo je previše smiješno,  ujedno i žalosno, posebno kad prvi dan sabora nagovještava, pojedine buduće odnose, “trla baba lan” diskusije, trošenje vremena, prostora i narušavanje ugleda tog doma. Osobni tuoche su bile i jučerašnje toalete i obleka saborskih zastupnika, odnosno zastupnica. Po tome se vidjelo što kome znači konstituirajuća 10. sjednica Sabora. Sabor nije modna pista, kazalište, stadion, ulica… Ipak bi svaki onaj koji tamo ulazi, pogotovo prvi puta trebao znati kako se odjenuti za svaku prigodu u sabornici. Ne možeš baš u svemu uvijek biti cool, ali se ne možeš niti naperlitati, obasjati raznim blještavim dodacima, okititi čipkom i perjem.

Lijepo je bilo vidjeti, neke dame decentno, ukusno i moderno odjevene. Nije sve za svakoga, kako to god lijepo i moderno bilo. Osim toga, ne dopustite da vas pamtimo po onome kako ste kada odjeveni, počešljani i našminkani, nego po onome što govorite, kako govorite, koji su i kakvi ishodi vašeg rada, koliko ste doprinijeli našem boljitku i kako ste se ponašali, u novom normalnom. Poseban tuoche su ovom novom sazivu Sabora, poslali zastupnici, koji su u Sabor poslali svoje zamjene, čak s dobivenih 19 preferencijalnih glasova. To jasno i zorno pokazuje zašto je netko s nekime ušao u koaliciju. Umjesto da u Sabor uđu bolji, sposobniji, prepoznatljivi, ulaze osobno odabrani. To nije fer, nije domoljubno, ne obećava nikakve promjene. Dosta je bilo ucjena, političke trgovine, filozofije: ja tebi, ti meni, ruka ruku mije. Uozbiljite se, ljudi. Nitko nije nezamjenjiv. Treba cijeniti iskustvo starijih, ali ne pod bilo koju cijenu. Mladi obećavaju. Za njima se ne vuku nikakvi repovi, makar nisu bez veze i pomoći bilo čije ušli u sabor. To je gotovo nemoguće. Možda se nekome, nekada, negdje i posrećilo, ali ako ne veže konja gdje gazda kaže, brzom će izletjeti ili postati marginalan. S karijerom se nitko ne rađa. Karijera se stvara, malo pomalo, osobnim znanjem, sposobnostima, vještinama, svakodnevnim radom, ponašanjem, na temeljnim ljudskim vrijednostima i kulturnim vrjednotama.

Naš predsjednik Vlade je uspio u relativno kratkom roku, napraviti izvrsnu karijeru, doma i vani, čak više vani, jer mnogi to ovdje ne shvaćaju, gledaju previše stranački, i mjere uz naš poznati jal, osobnu procjenu i neargumentiranu ocjenu. S ovim novcem koji je uspio izboriti u EU fondovima, može mnogo toga dobroga napraviti, mnogo toga promijeniti, napraviti solidnu, neovisnu, slobodnu, dobrostojeću državu, s modernim suverenitetom, što god to značilo, u drugom poluvremenu, možda u drugoj trećini, svojeg mandata. Očekujemo da će napraviti ono što je obećavao. Ne trebaju nam tolike samoupravne lokalne jedinice, ne treba nam toliko službenika, ne treba nam toliko zastupnika, ne treba nam reprezentacija iz koje će neki ministri moći kupovati parfeme, kako bi negdje ostavili osobni tuoche. Osobni tuoche ostavlja se svojim radom, znanjem, nastupom, odgojem, ponašanjem i osobnosti. Za to nam ne trebaju računi i traženje povrata novca iz državne blagajne.

Ankica Benček