Krikovi iz zamagljene prošlosti

Što se to u Srbu slavi?

 

 

Iza skoro svakog

nekadašnjeg osloboditelja,

zveckaju kosti

onih oslobođenih

 

ŠTO  SE TO U SRBU SLAVI???

Što se to slavi, ispija rakija i nazdravlja 27. srpnja u Srbu? Kažu kako se slavi Dan ustanka.

A ima li se tu išta slaviti???

Jer, niti je tamo bio, kako tvrde povijesni znalci, prvi antifašistički ustanak u Hrvatskoj, niti su to bili hrvatski antifašisti.

„To su bile partizansko – četničke horde koje su doslovno upale u hrvatska, ali i muslimanska sela u okolici Srba, pa izvršile dotad neviđen pokolj i to prozvale „antifašističkom borbom protiv NDH“.

…Naime, ovu četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. vodili su zapovjednici četničke brigade, koja je brojila više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić“.

 

– Jesi li ti ikada čula išta o tome? Jesi li ikada išta pročitala?

– I čula i pročitala, moja Monika. I znam sve. Još dok sam radila u školskoj knjižnici, pronašla sam, među mnoštvom zabranjenih knjiga, i knjigu „Hrvatski snovi i stvarnost “, od Savke Dabčević-Kučar, u kojoj je autorica opisala svoj odlazak na tu proslavu 27. srpnja 1971. godine.

     Pa, umjesto da ju bacim u smeće ili otpišem, kako je bilo i naređeno, lijepo sam ju uzela.

Da vidim zašto je knjiga bila zabranjena.

     A nakon pročitanog , sve mi je postalo jasno. Vidjet ćeš i sama! Evo, pročitat ću ti taj dio.

 „Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!

    S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!

   Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.

   Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj.

Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?

I odmah zatim pomisao: e, bogme, ne ćete više!

U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.

   U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.

     Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!

 

Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje”, piše Savka Dabčević-Kučar.

Ali, mnogo godina kasnije, ponovilo se isto.

14. svibanj 1990. razoružanje Teritorijalne Obrane
15. svibanj 1990. preustroj JNA u Hrvatskoj
17. kolovoz 1990. Knin početak tzv. ''Balvan revolucije''
2. ožujka 1991. Pakrac prvi vatreni okršaj JNA
31. ožujka 1991. – Plitvice ''Krvavi uskrs''
2. svibnja 1991. Masakr u Borovu selu, ubijeno 12 policajaca
26. lipnja 1991. Napad na PP Glina 

Neviđena je to bila agresija na Hrvatsku. Žestoka, bjesomučna, zvjerska. Po istoj matrici, pod istom četničkom kokardom i pod istom zvijezdom petokrakom. A, velikosrpska i četnička horda predvođena jugo-armijom ruši, pali, ubija, masakrira, siluje, kolje…

Vukovar, Škabrnja, Ovčara, Tovarnik, Jazovka, Gospić, Slunja, Ravno, Dubrovnik, Čepikuće, Mostar …

Povijest nam se opet ponavlja.

 

– Što nam to uradiše, dosta ih jada ubilo? Usrane kukavice. Da bi li, kukavice! Lako im je pucati na nas nenaoružane. Što ne napadnunekoga jačega? Izrodi ljudski. A njihovi generali? Govna! Moje dupe… Obično, usrano dupe. Bagra jedna četnička!!! Dobro je meni moja nena (baka) govorila: „Isto ti, moj sinko, misli onaj što s tobom jede za stolom, kao i onaj ispod stola, a svima iz prkna viri Draža Mihailović!“

Dreči moja susjeda Fatima, malo postarija neudana cura, visoka i mršava, oštrih crta lica, i sva nekako suha i ispijena, dok joj iz očiju frcaju iskre.

Viče Fatima sva zapjenila od nagomilanog bijesa i srdžbe, dok mi ostali, s nevjericom i preplašeni, stojimo pred ulaznim vratima našezgrade.

 –Još natakarili, (nabili, stavili) nastavlja Fatima, na svoje seljačke glavurde i svoje četničke kokarde, zvijezde petokrake. Ko bajagi (tobože) i oni su „naša narodna armija“. Baš su mi narodna i baš su mi naša! Ko i ovi što sada bubaju po nama. Đubrad jedna četnička! A nije im ovo prvi put! Ne, ne, dragi moji!!! Tosu isto radili i četrdeset četvrte. Drina je i onda tekla sva crvena od naše prolivene krvi.

I to mi je pričala moja nena.

Kaže, ubijali sve redom, a mladim Muslimankama, u dimije (vrlo široke hlače istočnjačkog kroja, šalvare*) stavljali mačke, pa onda po mačkama u dimijama udri, udri… sve dok se mačke miču.

Umirale one, jadnice jadne, u najstrašnijim mukama. A mlade, zelene. Nikom ništa nažao ni pomislile nisu, a kamo li učinile.

***

Ulazimo u podrumsko sklonište. Pogledavamo se… Još uvijek u nevjerici. Strah se polako uvlači u svaku našu poru. I pritišće nas.

Ali, Fatima, još uvijek, ne prestaje s pričom. Viče

i gestikulira. Izbacuje ona, u jednom dahu, svu

onu gorčinu i jad, nagomilan        tijekom dugih

godina šutnje. Izbacuje i sve ono što je mislila, a 

što su ona i njena baka, kako ona kaže nena, dugo  skrivale.

– Sve samo to svojim ušima čula ‒ nastavlja priču Fatima.

‒ Hvalio se jedan od njih preda mnom, misleći, valjda, da sam i ja jedna od njih, pa brbljao… brbljao… I na kraju sve izbrbljao. Do posljednjeg detalja.

 

„Eto, ovako vam je to bilo! Znaš, ja sam ti se držo one mudre srpske:  Odeš najprije u četnike, a vratiš se iz partizana. Vidiš da se isplatilo!“

– Mudro, mudro!!! Nemam riječi! Pametan si ti, uvijek i bio.

– Pa, vidiš me, gde sam danas!? Snađi se, druže i ti, snađi!!!

       

A poslije su, nastavlja Fatima, svi redom, ti isti zlikovciikoljači, preko noći postajali, ko falan (navodni), partizani i borci. I sve „heroj do heroja!“ Oni su ti, dragi moji, nastavili tamo gdje su davno i stali. Još dok su bili u četnicima. Ubijali svugdje gdje su stigli i mogli. Ubili su i moju nesretnu mater i moga oca.    

A moj otac i moja majka, bili su upartizanima. Borili se negdje oko Konjica i Boračkog jezera. Sklonište im je bilo u nekoj staroj i napuštenoj pastirskoj kolibi.

 

– Zdravo drugovi! Ja sam Milutin ‒ prilazeći

    im i sjedajući na nabacano sijeno, odmah do njih,

    obrati im se jedan od nazočnih. Bio je to, kako mi

    je rekla moja nena (baka), čovjek srednjih godina,  

    krupne građe, oštrog i sumnjičavog pogleda, oko

    pasa okićen nanizanim bombama, a za pojasom 

    zadjenutim velikim savijenim nožem – kamom,

    kako su je zvali. Na glavi mu nabijena malo 

    poveća šajkača, s prišivenom crvenom zvijezdom

    petokrakom, ispod koje su se nazirali silom 

otrgnuti ostaci starog četničkog znakovlja. A poduža crna kovrčava kosa, uokvirivala je njegovo koščato i široko lice.:

    

– Ko ste sade (sada) vas dvoje i odakle ste? ‒ oštro ih upita, promatrajući ih mrko i ispitivački.

– Pa mi smo ti od Mostara. Ovo je moja drugarica, a ja sam Meho Bajrić ‒ odgovori moj otac.

I sve što se tada dogodilo, tek prije pola godine, ispričala mi je moja nena, a njoj je davno, davno, sve to detaljno ispričao, jedan saborac (suborac) mojih roditelja. Dotad mi ona jadna nije smjela ni zucnuti, jer je ovde, na vrlo visokoj političkoj dužnosti, bio onaj isti koljač koji mi je te noći preklao i oca i mater. Pa nakon toga, dobio drug partizan i visoki položaj i sve privilegije. Sve prema zaslugama

I ko zna koliko ih je još takvih bilo i koliko ih još i danas ima?

‒ Istina je to, moja Fatima! Ali nemoj misliti da si ti jedina. Takvih kao ti ima na tisuće i tisuće.

Vidiš, i meni su zatvorili mamu i držali pola godine u Ćelovini.

A oca osudili na smrt, pa prije strijeljana, jadnik jadni, preko jedne -jedine noći sav posjedio.             

A, ni luk jeli ni luk mirisali.

 

Na našu sreću, spasio ga je čovjek koji mu je bio šef na željeznici, a kako smo kasnije saznali, i neki visoko pozicionirani glavešina u novoj vlasti.     

Ali, moju sestru Anđelku, koja je s mojim ocem bježala pred „osloboditeljima“, jer se pričalo kako  kolju, siluju i ubijaju, odvojili su od moga oca u Popovači i…

O njoj se ni do dana današnjega, ništa ne zna.

Ni gdje joj je grob, ni gdje je stradala, ni kako je stradala.

Zameo joj se svaki trag.    

Imala je nepunih šesnaest godina i trebala završiti te godine, drugi razred učiteljske škole.

I nju su, sigurna sam, ubile iste ovakve nakaze.

A što su joj radili…???

Ne! ne! Ne mogu… ne smijem na to… ne smijem o tome… ne smijem o tome ni misliti

‒ A znalo se o svemu tome, moja gospođo Lucija, ali se krilo i šutjelo. Čede su samo promijenili kape, pa umjesto kokarda, stavili partizanske. I našili zvijezde petokrake. Čula sam, a kasnije i saznala, za te, ko falan (tobože), partizane. A za nekoliko njih, točno znam… i kako  se zovu, i gdje rade, i štorade. Jedan takav četnik, a kasnije navodni partizan, imao je i utisnutu zvijezdu petokraku, koju su mu drugovi, ko govečetu, žigosali na čelo, nakon što su ga zarobili za vrijeme bitke na Neretvi.

Ali, snašao se on i postao drug. Imao i visoki položaj. I tako postao pravi- pravcati partizan i prekaljeni borac. Drug i osloboditelj.

I od tada su svugdje, ti navodni partizani, vodili glavnu riječ. Pa javna je tajna kako je to bilo i što se radilo… Pričalo se o tome puno. Onako potiho. Da niko ne čuje.

***

‒ Eto, tako vam je to bilo, drage moje!

Sva im je trulež i ljudski šljam isplivao na površinu. Isto kao i sada.

I laži, i prijevare, i obmane, i iskrivljavanje svega i svačega što se tada stvarno i događalo. Isto kao i sada.

‒ Ma, nismo ni mi, drugovi naši dragi, baš tako naivni, niti smo pasli zelenu travu, ali smo zato zbog vašeg terora, bili prisiljeni začepiti usta. A da zametnemo svaki trag i ne privlačimo ničiju pažnju, moja nena i ja, sve do 74. bili smo, ko falan, Srbi.

Valjalo je sačuvat glavu!     

I nismo bili jedini. Bilo ih je još dosta. Niko o tome nije smio ni prozborit. Svi su to krili ko zmija noge i šutili. Moja binena, kada bi se god u našoj kući povela priča o smrti mojih roditelja, uvijek govorila:

„Ničija nije do zore gorila! Pa ne će ni njihova. “

Sinko moj, nastavljala binena, ne kažu zalud naši stari:

„Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju“.

Ispričat ću ti ja, sigurna budi, obećavala je ona tako svaki put, ispričat sve o tome, jednoga dana, kada za to dođe vrijeme“.

‒ Jadna moja nena! Tolike godine sve skrivala. I svoju bol, i svoj jad, i tugu. I svoj strah…

‒ E moja Fatima, moja Fatima! Još mi ništa ni ne znamo! Koliko li su nam samo još napričali laži i istina pokopali? Bez znakovlja, bez obilježja.

Zamagljivali, skrivali, lagali… i bacali nam prašinu u oči. A mi ništa, ni kod zdravih očiju, nismo vidjeli. K'o kakvi slijepci!    

Koliko smo tako njihovih laži i prijevara, ni ne znajući, gutali i prihvaćali?

   

‒ Zna li itko od vas za Boričevac? Pa, sigurna sam, sto posto, da za to mjesto nikada niste ni čuli. To vam je jedno malo selo na granici Hrvatske i B-H. Moj je otac tamo rođen. Njegovi su izbjegli na vrijeme pa je tako on ostao živ. Da nisu otišli, sam Bog zna što bi s njima bilo – započe svoju priču Ružica, moja susjeda i prijateljica, pridržavajući Fatimu ispod ruke i vodeći ju do njezinog mjesta u podrumu.

– Moja Fatima, uvijek ima još gore od gorega. Boričevac su, nastavlja Ružica, 27. 7. 1941. godine napali četnici – i u potpunosti spalili. Zatim su, nedaleko Drvara, pogubili i hodočasnike koji su se vraćali vlakom, s proslave blagdana Svete Ane.

Mučeničku smrt nije izbjegao ni njihov svećenik.

Najprije su se nad njim iživljavali… Stavljali mu samar i svi ga redom jahali.

     Potom ga ubili, a onda nataknuli i nabili na kolac. Pa onda pekli…  

     I sve je to morala gledati njegova majka i župljani, koje su nakon toga poubijali. Uz prethodno zvjersko mučenje.  

A iznad Brotnja, sela nedaleko Boričevca, bacali su u jame živu djecu, žene i starce. Tako je pobijena i jedna cijela obitelj.

 

Čak trideset sedam članova. I svi bačeni u jednu, kako su je zvali, Dabinu jamu. Eto, tako su nas, naši dragi susjedi, i ostala pridružena im horda, i onda kao i sada, tamanili.

Samo je Župa Boričevac prije 75 godina brojila 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Pobijen… Najmlađa je žrtva imala dvije, a najstarija osamdeset i dvije godine.

A selo posve uništeno, spaljeno i zauvijek izbrisano s lica zemlje.    

Jer, tko nije izbjegao teško je izvukao živu glavu. Samo je u Drvaru, kamo su neki ljudi pobjegli, ubijeno više od 300 Hrvata, a u Bosanskom Grahovu oko šezdesetak. I unatoč njihovoj zločinačkoj zavjeri šutnje, sve se saznalo.

         A mi smo, što je Bogu plakati, taj dan slavili kao

    Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

***

     I eto, takvi su, i nakon svega što su činili i učinili, imali sve moguće i nemoguće privilegije. Ali sve to njihovo tajno, ipak je imalo i javnog odjeka. Među običnim, malim ljudima. Samo se o svemu pričalo potajice. A na nekakav način, to nam je bilo kao neki ispušni ventil.

     Izmišljali su se vicevi, pričale i prepričavale priče o njima. Da nam duši bude lakše.

Ali sve u strogoj tajnosti. Nisi smio nigdje javno niti izgovoriti, a kamoli ispričati naglas. Za svaku se takvu izgovorenu riječ, išlo na robiju ili na Goli otok.

Skrati jezik ili će ti bit skraćen!!!

 (Ulomci iz još neobjavljenog romana Vere Primorac „Nitko mi nebo ukrasti ne će“)

 

A ŠTO SE TO SADA, U SRBU SLAVI!?

27. je srpnja 2020. Proslava 79. obljetnice Dana ustanka naroda Like u Srbu, koju je u nedjelju organiziralo Srpsko narodno vijeće u  suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista RH, protekla je mirno i bez incidenata. Na proslavi se okupilo 60-ak sudionika, među kojima je bio i bivši predsjednik Stipe Mesić te Milorad Pupovac.

     GLAS NARODA

 Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a „slavlje“ se obnavljalo svake godine, uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH?
A što se zapravo tada dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo:
ZVJERSKA UBOJSTVA NEVINIH HRVATA
Obljetnica četničkog zločina pod krinkom antifašizma

•26. srpnja 1941.

Oštrelj (Bosanski Petrovac) – nakon blagdana Svete Ane izvršen napad srpskih ustanika na vlak s ženama i djecom''.
•27. srpnja 2013. BLAGDAN SV. ANE: Boričevac – Dan sjećanja, molitve i novih nada' i  Pokop žrtava iz 1941. u Borićevcu
ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.

•27. srpnja 2017.

Danas u 10 sati u Borićevcu pokop posmrtnih ostataka mještana sela Ivezića koji su 1941. bačeni u Dabinu jamu. Posmrtni ostaci 28 mještana, među njima većina maloljetnici, žrtve su komunističkog bezumlja.
Etničko čišćenje Hrvata iz Udbinskog dekanata prešućivano je i ignorirano skoro pola stoljeća…

 • Boričevac – otkriven spomenik i žrtvama iz obitelji

    Ivezić.

U ličkom selu Boričevac jučer je, pokraj crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, otkriven spomenik u spomen na civilne žrtve iz obitelji Ivezić, koje su ubili ustanici iz Srba 1941. godine bacivši ih u jamu u šumi na Dabinom vrhu pokraj Brotnje, sela koje se nalazi u sastavu Općine Gračac.

Ostaci nevino pogubljenih žrtava, pronađeni na Dabinu Vrhu.

ŠTO SE TO, SADA, U SRBU SLAVI?

 

P.s.: Dragi Hrvati, 'judi moji, evo vam pa sami googlajte ove naslove, jer kad stavin linkove sve izbrišu, L. Horvat.

Kad se svjetlost probije kroz tamu,

istina zablista…

 

Vera Primorac