Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi krovišta, lukovi, zabati…

Dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godina za godinom, puna dva desetljeća, malo pomalo. Zagreb je bivao drugačiji, gubio je svoj identitet, asfalt je jeo zelenilo, beton je “ubio” drveće, stupići su ogradili cvijeće… Zagreb je nestajao. Preselio se preko Save. Stara gradska jezgra je prepuštena sama sebi, osim kad je netko od povlaštenih opustošio koju gradsku četvrt, gradeći neko “čudovište” koje se tu nikako ne uklapa, često bez ikakvih dozvola, uz privolu Gazde iliti gradonačelnika, koji je s godinama postao apsolutni gospodar Zagreba. Svojevremeno se hvalio, kako nijedan golub ne krepa u gradu, a da on to ne zna. Međutim, on ne zna, ili se pravi da ne zna, da su mnoge stare zgrade u centru ruševne, dotrajale, neobnavljane, zaboravljane, krhke i opasne za njihove stanare i prolaznike. I bez potresa s nekih zgrada pada žbuka, kamenje, dijelovi krovišta, lukovi… Potres je to zorno dokazao. Još i danas tri mjeseca nakon potresa komunalne službe grada nisu napravile svoj posao, ono najnužnije, očistile grad od kojekakvog otpada, žbuke, kamenja, dijelova krovišta, stubišta… što su se stropoštali na ulice i pred zgrade.

Tko zna jesu li kompetentni stručnjaci procijenili štete, nastale u gradu? Mislim da nisu, jer im to nije omogućeno. Dapače! Bolje je da se neke stvari ne znaju, kako bi se time moglo trgovati, nekome pogodovati, kupiti pinku, zarađivati, i možda u staroj jezgri grada podizati betonske zgradurine, na čemu bi se zarađivalo. Koga briga za povijest, kulturu, sakralne objekte, škole, bolnice, kazališta, austrougarske i bečke uratke, interijere, eksterijere, zgrade, ulice, parkove. Treba svaku priliku koja se ukaže uloviti, iskoristiti, makar ona nastala na nesreći drugih. Osim toga oni kojima su kuće opustošene, porušene i oštećene sami su si krivi, rekao je vrli dugogodišnji sveznajući i svemogući gradonačelnik Milan Bandić. Po njemu oštećeni građani se nisu godinama brinuli o svojim nekretninama, nisu ih sanirali, učvršćivali, osiguravali, adaptirali… Dobro su znali kako je ovo trusno područje i da će potres kad-tad prodrmati Zagreb. Kaj god. Znao je to i vrli gradonačelnik. Međutim, on je između ostaloga gradio fontane, spomenike, mjerkao pojedine dijelove grada i placeve na kojima bi mogao niknuti Manhattan, pokoji neboder, trgovački centar na uštrb vrtića, igrališta, zelene oaze, hipodroma…

Znao je vrli gradonačelnik kako u Zagrebu stoji stvar sa slivnicima, odvodima i kompletnom arhitekturom i strukturom za obranu od mnogih nepogoda, poplava, požara, neodvoženja smeća. Jakuševcem, i svemu onome što ugrožava Zagreb i njegove stanovnike. Sad nakon već davno neviđene poplave u gradu, mrtav hladan izjavljuje kako on tu svu vodu ne može popiti, kako smo se zamjerili Bogu, koji nas kažnjava šaljući nam potres, poplavu, i samo Bog zna što još, zato nam preporuča usrdne molitve Svemogućem. Ne treba gradonačelnik nama preporučivati molitve Bogu. To je naša privatna i intimna odluka, potreba i djelo. Njemu više nikakva molitva, niti Bog, niti vrag, niti svi podanici, ulizice, sponzori, rodijaci, kumovi i ortaci, ne mogu pomoći da se izvuče od odgovornosti što je godinama zapuštao grad, naročito centar grada, povijesnu i kulturnu jezgru, po kojoj nas poznaju, cijene i poštuju u Europi i svijetu.

Konačno je na vidjelo izašla gradonačelnikova nebriga o gradu. Zar je to potres i poplava morala pokazati i dokazati? Očito da, jer nikakvi dokazi, nikoga i ničega, nikakve tužbe, sumnje, optužbe, to nisu mogle. Uvijek se iz svega izmigoljio i bivao sve jači, bezobzirniji, bezobrazniji, samouvjereniji, “inovativan i kreativan” samodostatan, neodgovoran, “sam svoj majstor”, koji je u više navrata, zbog svojih izvanredno velikih sposobnosti, nadarenosti, talenta, velikog delanja, umreženosti, vještini pregovaranja, političkoj trgovini… htio postati gradonačelnik Hrvatske.

Čovjek snuje, Bog odlučuje. Bog nam je ovaj puta eksplicite htio pokazati potresom i poplavom kako se godinama u gradu gospodarilo i vladalo. Hvala mu na tome. To smo ionako znali, ali se malo tko tome želio suprotstaviti, sve donedavno. Bilo je malih aktivističkih nastojanja i pobuna, ali ne to se nije obraćala pažnja. Međutim, iz tog aktivizma se razvila određena politika, koja se pokazala djelotvornom, pogotovo kad će se provoditi ili barem nastojati provoditi i oživjeti u Saboru. Zagreb je naš. Zagreb je uvijek bio naš i takav će biti. Zagreb je ranjen, poplavljen, opustošen, rasprodan, opljačkan, posvojen bez papira, bez propitivanja podobnosti posvojitelja, bez ikakvog i ičijeg blagoslova. Zagreb treba pod hitno osloboditi tog posvojenja. Previše to dugo traje i dotjeralo nas je tu gdje jesmo – razrušeni, poplavljeni, pokradeni, poseljačeni, obespravljeni, marginalizirani, preplavljeni rodijacima, kumovima, ortacima svake vrste, koji će i sada, kao i uvijek do sada u ovim nevoljama, koje su pogodile Zagreb (potres i poplava) tražiti oblike i metode rada da iz toga izvuku što veću osobnu korist, praveći se kako nam pomažu. To će biti nova prilika za useljavanje podobnih, prijatelja, rodijaka, kumova, ortaka i ostalih podobnih suradnika, u prazne stanove i njihova zapošljavanja na unosnim radnim mjestima ili funkcijama. Usput, Zagrepčani će, od koljena sedmog, morati u inozemstvo (Europu i svijet), za životom dostojnim čovjeka, za mjestom gdje vlada pravna jednakost, gdje svi imaju jednake šanse, gdje Bog nije kriv za potres i poplavu.

Ankica Benček